Nacionalna i univerzitetska svadbena sala

Svađali se Amerikanac, Novozelanđanin, Estonac, Englez i Mujo tko duže nije posuđenu knjigu vratio u biblioteku. Englez tako pokazao novine s intervjuom Keitha Richardsa, u kojemu gitarista Rolling Stonesa priznaje kako je prije više od pedeset godina posudio neke knjige u biblioteci u Dartfordu, za koje se dug već popeo na dvadeset hiljada funti.

‘Nije to ništa’, odgovorio na to Novozelanđanin, pokazujući novine s pričom o jednoj bakici koja je knjigu ‘Mitovi i legende Maora’, posuđenu maja 1947., vratila nakon što ju je gradska knjižnica u Aucklandu čekala šezdeset sedam godina. ‘Nije to ništa’, odgovorio onda Estonac, pokazujući novine s pričom o osamdesetpetogodišnjem starcu što je roman Eduarda Vilde posudio još 7. marta 1944., dok je Estonija još bila pod nacističkom okupacijom, pa vratio tek prije par godina, nakon što ga je Centralna biblioteka u Tallinnu čekala punih sedamdeset godina. ‘Nije to ništa’, odgovorio mu Amerikanac, pokazujući novine s pričom o izvjesnom Webbu Johnsonu, koji je knjižnici u San Franciscu nekidan vratio knjigu Francisa Hopkinsona Smitha – zgodnog naslova ‘Četrdeset minuta prekasno’ – što ju je njegova prabaka Phoebe posudila davne 1917., a biblioteka Fillmore čekala ravno sto godina.

‘Nije to ništa’, javio se na kraju, jasno, i Mujo. ‘Ja sam 1992. u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu posudio jednu knjigu i dan-danas, dvadeset pet godina kasnije, još čekam da je vrate.’

‘Knjigu?’, pitali ga oni.

‘Ma jok’, odmahnuo Mujo. ‘Biblioteku.’

Nacionalna i univerzitetska svadbena sala
Nacionalna i univerzitetska svadbena sala

To je Bosna, nema takve zemlje niđe. Svugdje u svijetu nacionalne i univerzitetske biblioteke čekaju da im ljudi vrate posuđene knjige, samo u Sarajevu ljudi s posuđenim knjigama čekaju da im vrate Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku. Sagrađena 1894., zapaljena u ratu 1992., a obnovljena 2014., prekrasna austrougarska zgrada sarajevske Gradske vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu – što je još od 1947. služila kao Nacionalna i univerzitetska biblioteka – tako i dan-danas, dvadeset pet godina nakon uništenja i pune tri godine nakon obnove i svečanog otvaranja, zjapi prazna kao flaša. U tom naopakom, poput čarape izvrnutom svijetu – sve po natpisu s ploče na obnovljenoj zgradi, ‘Ne zaboravite, pamtite i opominjite!’ – ne šalje biblioteka građanima opomene zbog nevraćenih knjiga, već građani, eto, šalju opomene zbog nevraćene biblioteke.

Građani, naime, ne zaboravljaju, pamte i opominju.

‘Poenta sa Vijećnicom je da svi, od gradonačelnika do intelektualaca i političara, naglašavaju da je to simbol Sarajeva’, opominje tako Selma Asotić iz neformalne udruge građana Jedan grad, jedna borba, koja se bori za vraćanje knjižnice na Mustaj-pašin mejdan. ‘I Vijećnica jeste nekada bila simbol Sarajeva kao biblioteka, bila je simbol Sarajeva zbog knjiga koje su bile unutra. Bila je simbol Sarajeva zato što je omogućila građanima i građankama da se sažive sa tom institucijom. Nije ona 1992. zapaljena kao administrativno sjedište, ili kao zgrada koju je izgradila jedna kolonijalna sila, nego je zapaljena kao biblioteka. Ljudi koji su ginuli spašavajući Vijećnicu ginuli su spašavajući knjige, i to je taj simbolički kapital koji Vijećnica ima.’

‘Kada se kaže da je Vijećnica simbol Sarajeva, onda može biti simbol samo u tom smislu’, kaže na kraju Selma, i nema pojma koliko je u krivu. Nema ona pojma u koliko sve različitih smislova Vijećnica može biti simbol Sarajeva.




‘Drage Sarajke i Sarajlije, sarajevska Vijećnica se digla iz pepela, i isto tako će Bosna i Hercegovina ponovo da stoji uzdignute glave. Danas i zauvijek neka obnovljena Vijećnica bude izvor snage i inspiracije za sve one koji obnavljaju i izgrađuju suživot, zajedništvo, toleranciju te civilizaciju ljubavi kao centralne stubove ove prekrasne zemlje’, rekao je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko onomad na otvaraju Vijećnice, obnovljene donacijama Europske unije od dva milijuna eura. A vlastima – tko je krivo pročitao, tko krivo shvatio, đavo će znati – svidjela se predstavnikova ideja o zajedništvu, ljubavi i centralnim stubovima, pa u obnovljenoj Vijećnici odlučili organizirati vjenčanja. A među centralnim stubovima svečane sale i fotografiranje mladenaca.

‘Simbolički kapital Vijećnice’? Prava sitnica: vjenčanje dvije hiljade konvertibilnih maraka, fotografiranje mladenaca pedeset. Plus PDV.

‘Kada se kaže da je Vijećnica simbol Sarajeva, onda može biti simbol samo u tom smislu’, dodao bih ja. To, naime, da Nacionalna i univerzitetska biblioteka, arhitektonski i civilizacijski simbol Sarajeva – uz srce grada, Baščaršiju, naslonjena kao njegov mozak, pamet i um – danas služi kao svadbeni salon za gradske mafijaše, jalijaše i starlete, toliko je eksplicitan simbol današnjeg Sarajeva i Bosne i Hercegovine da je možda čak i odveć prvoloptaški. Zato se valjda u Gradskoj vijećnici ne održavaju samo vjenčanja, već i promocije imbecilnih eurosongovskih pjesmuljaka, monografija o auto-putovima i novih modela smartphonea, kojekakvi Bakirovi ‘svebošnjački’ sastanci i akademije, te marketinški eventi i branding konferencije, sa sve DJ-ima, after partyjima i šampanjcem na balkonu za gradsku fićfirićku elitu.

Ne znam za vas, ali meni je to barem jednaki zločin kao i one granate što su 1992. u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci spalile i uništile dva milijuna knjiga i časopisa.

‘Na ovom su mjestu sarajevske gradske vlasti 2014. godine Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku pretvorili u glamurozni multimedijalni event-centar. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!’, stajalo bi, kako sam ja to zamislio, na ploči na ulazu u simbol novoga Sarajeva.

‘Ne zaboravite, pamtite i opominjite!’, kaže tako natpis na ploči na Vijećnici, jer sve je manje onih koji će uopće pamtiti da je u onoj foto-radnji na Mustaj-pašinom mejdanu nekad davno bila jedna ozbiljna europska biblioteka s dva milijuna knjiga.

‘Nije to ništa’, odgovorit će Mujo, ‘sad je s dva milijuna eura obnovljena za jednu knjigu.’

‘Koju?’, pitat će ga Amerikanac, Novozelanđanin, Estonac i Englez, a Mujo će na to:

‘Matičnu knjigu vjenčanih.’




piše: Boris Dežulović

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *