Dvadeset pet godina od početka opsade Sarajeva imao sam namjeru podsjetiti kako je to bilo prije dvadeset pet godina u mom rodnom gradu. O tome priča ova recitacija:
NIJE OPEN u Sarajevu
Ima tome i frtalj vijeka kako je
počeo rat u mom rodnom gradu.
I, ne'š mi vjerovat’,
još se nije završio.
Danas je gore nego ikad ili bar
surovije nego u opsadi, jer
danas ne postoje dvije strane u sukobu,
danas su u sukobu svi sa svima.
Naoko nije krvavije, ali
svakako je brutalnije.
Trese i puca iz svih pravaca.
Smrt ne prestaje da vreba.
Danas u mom rodnom gradu živi segregacija.
Nacionalizam je uspostavio svoju
prijestonicu za ovaj komad Balkana.
Srednjevjekovni ekstremizam je izgrizao
obje obale Miljacke.
Moj rodni grad danas jeca tišinom
dok stotine konja
sapetih u željezne okvire
urlaju i ubijaju kad i kako im je volja.
U mom rodnom gradu već godinama
istomišljenici bježe jedni od drugih,
a oportunisti popunjavaju upražnjena
mjesta gradskog krvotoka često,
namjerno ili ne, začepljavajući ga do pucanja.
Ima tome i frtalj vijeka kako je
lijepo i normalno postalo suvišno,
a glupost i bezobrazluk očekivano i poželjno.
Gradski dani, rođendani i nagrade
prebačeni su u kategoriju
uzajamnog podjebavanja i zajebavanja.
Ima tome i frtalj vijeka kako su
u mom rodnom gradu dotok vode,
struje, plina, namirnica i odvoz smeća
posljednji put bili redovni. I neupitni.
piše: Nermin Čengić, 5. april 2017.