Kategorije
Izdvojeno

Nermin Čengić: O duhu razvijenog svijeta

Početni ideal da ‘važno je učestvovati, a ne pobijediti’, polako se preobrazio u kapitalističko da ‘važno je učestvovati, ali je važnije pobijediti’, da bi se neslavno svršilo na ekvivalentu životnog gesla podbuhlog konobara u staničnom bircuzu da ‘treba učestvovati, treba i pobijediti, ali najvažnije je debelo naplatiti’.

piše: Nermin Čengić

...umazane ruke brzo se peru...
…umazane ruke brzo se peru…
Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava, pitao se Branimir prije tridesetak godina, a to pitanje će vjerovatno ostati prikovano u svim kvizovima preispitivanja ljudskog roda dok god postoje države i vlade koje se nemaju namjeru jednom za svagda suočiti sa sobom, a kamoli sa svojim nastankom. Dostignuća civilizacije kakvu poznajemo temelje se na krvi i tlačenju. Ipak, svi ta dostignuća uzimamo kao vrli napredak, što se teško može prihvatiti ukoliko razmišljamo imalo dalje od površine akvarijuma zlatnih ribica i potcjene potrošnog materijala koji nestaje još od prapočetaka osvajanja tržišta. Od vremena kraljeva i vojskovođa, krvavih pohoda i preuzimanja nije falilo. U vrijeme predsjednika i ministara krv je dobila na volumenu, izgubila na boji. Svaki društveni aspekt je je uspio biti upetljan u nevjerovatnu brutalnost dolaska cilju. Od odgoja, preko obrazovanja, zatim poslovanja pa sve do samog čina smrti ljudi su, u količini koja zavisi od zanimanja, upetljani u zataškavanje zla u svrhu dostizanja neupitnog višeg cilja, koji nas kao vrstu čini – o, tako grandioznima u očima posmatrača. Ili barem sebe same tako vidimo. Nije nimalo besmisleno smatrati kako stvarni posmatrači naše krvožeđi imaju sasvim poražavajuće mišljenje o nama, kako volimo tvrditi – mislećoj vrsti.

Stvarnost u lice

Tokom ovih vrelih ljetnih dana 2012. godine, najaktuelnije dešavanje, pored prešućenog etničkog čišćenja nad Rohingya muslimanima u Myanmaru, svakako je spakovani rat s britanskim akcentom u Siriji. Još jedno krvoproliće, koje se pokušava izbalansirati mirnodopskim sportskim nadmetanjem, a za tu priliku je, nakon netom proteklog Evropskog fudbalskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini, nekako baš ugodno pridošla Ljetna olimpijada što se ovih dana održava u britanskoj prijestonici. Olimpijada nam često daje jedinstvenu priliku da proanaliziramo stvarno stanje svijesti čovječanstva u 21. vijeku, jer u toj seriji sportskih takmičenja učestvuje veliki broj zemalja iz svih dijelova Planete. Prema međusobnom odnosu sportista, ali prevashodno prema odnosu čelnika organizacija i vlada da se zaključiti koliko je čovječanstvo dobacilo došavši do 2012. godine.

Jesse Owens pobjedničkom postolju u Minhenu 1936
Jesse Owens pobjedničkom postolju u Minhenu 1936
Slika stvarnosti počela se razvijati i prije zvanične ceremonije otvaranja. Prve utakmice su odigrane par dana ranije, pa se u jednoj desilo da, o koje li slučajnosti, bezobrazni provokatori ‘slučajno’ zamijene zastave pa reprezentativkama Sjeverne Koreje istaknu zastavu njihovog južnog susjeda, što je u aktuelnoj geo-političkoj konstalaciji ne samo uvreda već prvorazredni skandal koji mora dovesti u pitanje i samo održavanje igara. Međutim, Korejke sa sjevera nekad jedinstvene države su postupile hrabro i na uvredu odgovorile ubjedljivom pobjedom. E, kad bi svi bili jednako tretirani na ovom svijetu ili barem na toj mirotvornoj Olimpijadi. Ali nisu. To je jasno odavno i na to se, po svoj prilici, sasvim naviklo, prilagodilo, pa više ne iznenađuju provokacije i zluradosti. Naprotiv, očekivane su, preporučene. Tiražu, koji ne trpi tek vrhunske sportske rezultate, milo je da se desi i pokoji skandal. Kad već ne možemo postići stvarnu senzaciju da se prekidaju ratovi barem dok Igre traju, što je nekada bio jedan od uslova za održavanje Olimpijade, daj šta daš, vrijeđaj koga stigneš ali dobro naplati.

Dakle, sasvim je jasno kako je slavljeni Olimpizam postao tek obični ogranak bahatog kapitalizma na samrti, kojem sportsko nadmetanje služi tek kao dekor za nove pljačke, prevare, marketinške trikove od kojih koristi imaju samo ograničene grupe, lobiji, organizacije… zovite ih kako hoćete. Olimpijada već u nekoliko posljednjih izdanja, osim načelno i teorijski, zaista više ne stavlja prioritet na sport i tzv. viteško nadmetanje, već na proizvod i što veću prodaju proizvoda. Po uzoru na sve popularnijeg Adolfa Hitlera (Mein Kaumpf nikad nije bio prodavaniji nego danas), koji je 1936. godine iskoristio minhensku Olimpijadu da dodatno rastegne svoj uticaj (malo ga je u tome uzdrmao fenomenalni Jesse Owens) i pripremi teren za ono što je uslijedilo a zvalo se Drugi svjetski rat, ni danas se sredstva ne biraju, niti je jednakopravnost bitna. Danas je bitan samo novac i uredno pakovanje, koje će sponzore i vlasnike Igara još jednom oprati i ponuditi kao divne humaniste koji svijetu čine dobro, dok su svi ostali, a posebno oni koji ukazuju na njihovu dvoličnost, brutalno kažnjeni za neposluh.

Rasizam je olimpijski sport

Damien Hooper
Damien Hooper
Primjer australskog boksera Damiena Hoopera, svakako da zaslužuje da na sav glas o njemu govorimo. Zaslužio je Damien da mu svi slobodoumni daju podršku jer je jedan od rijetkih koji je smogao snage suprostaviti se prešućivanju i licemjerstvu, ističući aboridžinsku zastavu tokom proslave svoje pobjede na olimpijskom bokserskom turniru: ‘Ja sam Aboridžin, predstavljam svoju kulturu, ne samo zemlju iz koje dolazim, već i svoj narod.’, reagovao je Hooper na promptne sankcije australskog Olimpijskog komiteta, koji se uplašio da domaćinima ne zasmeta podsjećanje na masakriranje Aboridžina, skidanje prašine sa sramotnog otimanja i prevaspitavanja aboridžinske djece, o krađi zemlje i getoiziranju da ne govorimo… koji su se deševali prilikom britanskog koloniziranja svijeta. Hooper je osvajačima simbolično pokazao zube u središtu njihovog carstva i naravno da je to zasmetalo ‘neupitnoj pravednosti’ Engleza i njihovih trabanata (Australija, iako nezavisna, i dalje na svojim novčanicama ima lik engleske kraljice).

Jeste li uopšte gledali ono ruglo od blještave ceremoniju otvaranja? Veličanstveno, kažete? E, pa nije. I pored moje ogromne ljubavi prema muzičkom izrazu Mike Oldfielda, čija je muzika dominirala višesatnom predstavom na londonskom stadionu, ne mogu da se složim kako je veličanje industrijske revolucije tokom koje su ljudi živjeli poput svinja i štakora, zatim marširanje u kolonijalističkim uniformama, koje su poklale milione starosjedilaca, trošenja miliona i miliona eura na ekstravagancije u vremenu kad je svijet, posebno Evropa u totalnoj krizi, dakle, ne mogu da se složim da u tome ima bilo šta veličanstveno. Ne slažem se niti da je ovakvo mišljenje sitničarenje, naprotiv, smatram da je presudno važno ne laćati se pogrešne slave(?) u svrhu propagiranja tzv. napretka. Tom logikom bismo svakodnevno trebali odavati počast za nebrojena dostignuća koja danas imamo zahvaljujući ubrzanom industrijskom razvoju i medicinskim istraživanjima nacističke Njemačke. Ipak, mi to ne činimo, niti trebamo to da činimo. A vidiš, s druge strane ne primjećujemo volšebna podmetanja najkrvavijih kolonijalista, koji su mrvili svjetove kako bi na genocidu, tj. nebrojenim genocidima stvarali ovo u čemu smo danas, a što, opet, u ovom trenutku razvoja odiše neodoljivim smradom fašizma, rasizma… ima tih ‘izama’. Naziv za sve imamo, a rješenja ako i imamo ne primjenjujemo. Veliki gazda to ne dozvoljava. Veliki gazda želi čuvenje i slavu za sebe i svoju oholost nam gura pod fair-play. Srećom, nekolicina se ne slaže s pravilima igre. Nekolicina posmatra i što je najvažnije – NE ŠUTI!

Žene ne smiju plivati brže od muškaraca

Shiwen YE
Shiwen YE
Mnoštvo nije primjetilo dešavanja na plivačkom turniru, ili je dobilo prilično jednostranu sliku incidenta s kineskom plivačicom, ne uzimajući u obzir da je ono što se desilo za svaku moguću osudu. Uz to je pridodat još jedan ‘izam’. Prikrao se nekako taj seksizam pa je sve brže-bolje pospremljeno pod tepih da se ne bi stvorio veći problem od rezultata. Riječ je o sramotnim optužbama i čerečenju Kineskinje Shiwen YE, koja je u svojoj 16. godini otplivala novi svjetski rekord na 400 metara mještovito. Ono što je ova mlađahna plivačica učinila u posljednjih pedeset metara utrke je za anale. Potpuno je izbacila konkurentkinje ostavljajući ih metrima iza sebe. Čak je posljednju pedesetmetarsku dionicu otplivala brže od najbržeg muškarca na londonskim bazenima ovih dana, Ryana Lochtea. Rezultat za svaku pohvalu, koji dokazuje da je kinesko plivanje odmaklo stepenicu dalje u odnosu na ostatak svijeta. Ali ostatku svijeta to nije bilo prihvatljivo već je instantno posumnjao. I pored obaveznih doping testova, bjelčuge nisu bile zadovoljne, pa su krenuli sa nagađanjima o mogućoj genetskoj modifikaciji KIneza i brutalnoj torturi kineskih sportista u svojoj zemlji.

Moguće da mi ovaj zadnji primjer ne bi bio toliko upečatljivo sraman i gadan da maloprije nisam propratio snimak finalnog takmičenja štafete 4×200, u kojem pobijediše zaista neprikosnovene plivačice Sjedinjenih Američkih Država, koje su sve do posljednje izmjene i čak prvih 100 metara posljednje runde bile na drugom mjestu. Činilo se da nemaju snage i da su šanse da stignu do vrha već izgubljene. A onda je sjajna Allison Schmitt ubacila u brzinu više i Australijanku ostavila za barem dužinu tijela iza sebe. Naumpade mi da malo proguglam reakcije (gledao sam snimak nekoliko sati poslije takmičenja pa je bilo vremena da se na superbrzom internet-pultu već objavi ako se štogod imalo reći o nevjerovatnom finišu Allison Schmitt). Biću kratak – ni riječi o bilo kakvoj sumnji. Zašto bi i bilo kad je Schmittova Amerikanka, a ne Kineskinja.

Naplatna rampa

Wenlock i Mandeville, maskote LJOI London 2012
Wenlock i Mandeville, maskote LJOI London 2012
Naglabanja o ‘šestarima’ okruženom stadionu, ‘svevidećem oku’ na maskotama i drugoj masonskoj simbolici u svemu što ima veze s Ljetnim olimpijskim igrama u Londonu, ostaviću besposlenim istraživačima konspirativnih teorija, čiji nisam pretjerani ljubitelj, iako sam itekako svjestan postojanja. Ipak, imam oči i mozak (i druge organe relativno ispravne i srazmjerne), a još od obdaništa znam sabrati dva i dva u više kombinacija. Uz to, nikom ne polažem račune, niti od bilo koga naplaćujem svoje mišljenje, što me svrstava među prerijetke koji zaista mogu reći što vide i kako misle. Dakle, slobodno se mogu zgroziti nad svime u što se pretvorio ovaj tzv. razvijeni svijet, strašno je da je slavljeni duh olimpizma prilagođen duhu lažirane demokratije koja je tek mimikrijom kapitalističkog odnosa prema svijetu. Strašno je da se ljudi, vlade, grupacije nemaju namjeru suočiti s istinom, a kamoli platiti za svoje neupitne i plastično dokazane grijehe. Od svega je najstrašnije što se pokazatelje stvarnog napretka ljudske vrste, a sportisti svojim rezultatima redovno dokazuju da to zaista jesu, spriječava u benevolentnoj namjeri ukazivanja na blago rečeno nepravilnosti, odnosno pokušava ih se osujetiti jer dolaze sa teritorije koja, na njihovu sreću, nije potpala pod jurisdikciju skaradne kolijevke demokratije.

Tu smo gdje smo. Dok jedni bježe od propasti, drugi joj se raduju i s osmijehom na licu joj skaču u ralje. Od kojih ste vi ponajbolje znate prema onom što vidite svako jutro u ogledalu, onom što vam (ne) piše u pasošu i vrsti problema na koje vam (ne) obraćanju pažnju vaše vođe, koji stvarne teme najčešće rotiraju lažnim dilemama i gnjilim zamajavanjem blještavilom. Na osnovu rečenog (i nerečenog) dolazim do evidentnog zaključka o tom vrlom razvijenom svijetu, koji je početni ideal da ‘važno je učestvovati, a ne pobijediti’, polako preobrazio u kapitalističko da ‘važno je učestvovati, ali je važnije pobijediti’, da bi se neslavno svršilo na ekvivalentu životnog gesla podbuhlog konobara u staničnom bircuzu da ‘treba učestvovati, treba i pobijediti, ali najvažnije je debelo naplatiti’.

protest.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *