Nermin Čengić: Sutra smo opet beskrajno tupi

Emiru i Refiku Hodžiću svaka čast na nepokolebljivosti i ustrajnosti uvjeravanja! Uspjeli su pokazati ko smo i šta smo! A ostatku prezrene žive sile nek’ rastu rogovi, jer su se u potpunosti razotkrili u svojoj datumskoj patnji.

Sjajnu akciju su inicirala braća Hodžić, i proveli su je širom svijeta, gdje se mnogi koji su tu ali i oni što su nestali iz Bosne i Hercegovine, od 1992. godine na ovamo, solidarisaše. Inspirisali su i svoje prijatelje, koji pojma nemaju šta znači nositi bijelu traku oko ruke tog 31. maja, da na svoje nadlaktice navuku pojas bjeline koja je prije dvadeset godina nametnuta svemu što nije fašističko, u jednom gradu na brdovitom Balkanu koji se i dalje zove Prijedor.

Prijedor je imao ‘sreću’ da se ne zove Bosanski(m), pa ga i dalje možemo prepoznati po istom imenu, iako je u njemu sve drugačije nego je ikad bilo. Prijedor danas nema Prijedorčane. Ne treba radikalizovati, ima Prijedor mnogog stanovnika koji posjeduje lične karte i porijekla je tamošnjeg, ali 1992. godine se tu protjeralo sve što nije htjelo pod fašističku čizmu jednoobraznosti. Što se nije stiglo protjerati – pobijeno je. I tu nije bilo razlike – jesi li dijete ili ti se piše da si odrastao – ako nisi bio vlasnik određenog plemenskog prefiksa bio si donji i morao si se pretvoriti u bijelo kako bi svako znao ko si i šta si, te kako bi te se moglo mrcvariti.

Truli nacionalisti koji i danas vode opštine i krajolike, gdje se nekad živjelo a danas se tek umire, izbjegavaju svako priznanje pogroma i sebi i drugima. Ne žele priznati da su ljudi ubijani zbog imena, zbog različitosti, koje ne bi bilo da je svijet kakav bi mogao biti – a neće. Stoga, Hodžićima se ima odati priznanje na akciji kojom su, vjerovatno to i ne htijući, uspjeli raskrinkati svo licemjerstvo koje nas sve skupa krasi posljednjih barem deset godina. Licemjerstvo koje se izvrsno vidi u datumskim obilježavanjima patnje i poraza Čovječanstva pred Zlom.

‘Sjajno’ je, naime, bilo gledati Emira Hodžića na fotografiji kako usamljen stoji na prijedorskom trgu dok mu budaletine dobacuju i provociraju ga, a on stoji. I stoji. Ne miče. Želi odati počast. Odaje počast. Ljudima koji su nevini pobijeni. ‘Divno’ je bilo pratiti Refika Hodžića koji javlja ljudima da mu pomognu u namjeri obilježavanja propasti Ljudskosti otprije dvadeset godina, propasti koja se i danas drži na te 1992. godine zakopanim temeljima fašizma koji danas generalno priznajemo. Upravo je ‘idilično’ bilo posmatrati kako mnogobrojna gamad današnjice otpuhuje i smatra dosadnim čovjeka koji ih moli da mu se pridruže i da se ne zaboravi već zaboravljeno ubijanje života što nas neminovno sve čeka. Opet.

I desilo se. 31. maj je osvanuo, a povrijeđena masa pohrlila okiti se (bijelim) trakama kojima bi rado svu svoju sramotu da prebrišu. Misli mnogobrojna gomila da stavljanjem trake na ruku čini presedan i uplovljava u mir svoje savjesti. A jedva čekaju da se oslobode tog simbola, kako ne bi morali opetovano objašnjavati zašto ga se laćaju. Jer skoro svakom se, dvadeset godina poslije, mora objašnjavati da je prije dvadeset godina ubijano novorođenče samo zato što je bilo toliki peh da se rodi u krivom spektrumu.

Strašno je to koliko i jadno, kako se sve pretvorilo u simboliku, koja će na kraju, ako preživi, ostati zabilježena kao otpor iako otporu nije ni slična. Jer jedan dan poistovjećivanja sa žrtvama ništa je nasuprot ostalih 364/5 dana koja provodimo šuteći u mrtvilu svoga mišljenja koje nećemo ili nesmijemo izraziti da, nakon svega, ne bi – najebali.

Za koga se desio pokolj koji smo zaboravili i da Hodžića nije bilo ne bismo ga se ni sjetili, ili naučili da se desio? Za debilnog gradonačelnika koji zabranjuje obilježavanje masakriranja svojih sugrađana s kojima se rađao, s kojima je rastao! Eto za koga! S druge strane, u ovoj izbornoj godini nije se našao interes finansirati sjećanje koje se desilo tamo preko, tamo gdje više nije ‘naše’, nego je njihovo. To je poruka aktuelnih, ali i onih koji će s jeseni nakaniti da se popnu među privilegovane vladare budžeta. Bijela traka je sve razotkrila. Do potankosti. Sve! Postalo je, još jednom, potpuno jasno ko, šta i kako posmatra blijedu stvarnost u kojoj se fašisti guzovima udaraju od radosti, a oni koji se ne slažu sa svim tim Zlom ostaju nijemi, baveći se intrigom i pamfletiranjem od kojeg niko nema koristi.

Emiru i Refiku Hodžiću svaka čast na nepokolebljivosti i ustrajnosti uvjeravanja! Uspjeli su pokazati ko smo i šta smo! A ostatku prezrene žive sile nek’ rastu rogovi, jer su se u potpunosti razotkrili u svojoj datumskoj patnji. Jedni, tražeći potvrdu nacionalne ugroženosti, drugi bojažljivo nudeći saosjećanje, koje počinje i završava na zadatom tajmingu, a treći ismijavajući se svemu, vjerovatno ne znajući i samima sebi. Jer ne shvataju staru besposličarsku – ko ubije jednog čovjeka ubio je cijelo čovječanstvo. Svi skupa to ne žele da upiju i preuzmu kao kredo kojim bi mogli početi da se uljuđuju, da ljuduju i da žive. A ne da se, u potajnom fašizmu, TOLERIŠU.

EKV – Bledo

Osvrni se mirno na godine prošle u nizu što šapuću bledo je, bledo je, sasvim je isprano sećanje moje. Ne želim da znam. Začešljaj pramen straha sa lica, skloni te umorne zavidne oči da ne vidim očaj, da ne vidim ništa što neću da znam. Ostavi trag! U dobrim si rukama. Niko te neće, niko te neće ponovo zvati iz dalekog grada u nezgodno vreme da čuje ti glas.Klize ti reči niz prozore gole u praznome stanu zidovi broje, zidovi znaju čuvati tajne i sakriti laž. Ostavi trag! Ostavi trag!

Osvrni se mirno na godine prošle u nizu što šapuću bledo je, bledo je, sasvim je isprano sećanje moje. Ne želim da znam. Na kraju smo puta, potpuno čisti, potpuno sami, beskrajno tupi. Jer strašno je hladna krv koja teče i ostavlja trag!