Ono što neki novi estetičari nazivaju prazničnom atmosferom u gradu je ustvari samo pojačano ruglo centralnog dijela Sarajeva, koje i tokom cijele godine, posebno na dijelu oko Gradske tržnice baca mrlju na ionako upropašten izgled glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Na svakom koraku sada možete vidjeti multiplicirane tezge, od onih “dozvoljenih” pa do kartonskih kutija, koje su preuzele glavnu gradsku Å¡etnicu. Gradske ulice su, već godinama, krajnje neukusno okićene, a Ferhadija jeca od zvuka petardi i drugih eksplozivnih sredstava kojim ljudska vrsta “tradicionalno” slavi praznike.

Ima tu i stalne praznične ponude poput novogodiÅ¡njih čestitki, paketića, konfeta, balona, ukrasa za jelku… ali samo jedna ekplozija “pored uha” je dovoljna da se osjećaj prazničnog raspoloženja potpuno upropasti i bez potrebe da se žalimo na gužvu koja je na kraju krajeva i očekivana, pa preko prodavača koji, ako ste imalo nepažljivi, tradicionalno jedva čekaju da vam podvale “muda pod bubrege”.

U dubokoj krizi (koja će kako kažu biti još gora) masa primjetno manje kupuje ali i dalje kupuje. Međutim, onog nekadašnjeg slavlja, atmosfere, ushićenja odavno nema. Ipak, još uvijek, makar nazor, stvaramo barem privide praznika i načina na koji su se nekad slavili. To nam je posljednja otstupnica, valjda. Posljednji znak otpora prije konačnog odustajanja.

Ipak – praznik je. Pauza na crnačenje. Zaboravimo na probleme, zaboravimo na neimaÅ¡tinu, zaboravimo na ugrožene, obespravljene i odavno zaboravljene. Pretvarajmo se da je sve sjajno, bez obzira Å¡to se opet lažemo. Imamo na to pravo, kao Å¡to imamo pravo na bilo Å¡ta drugo. Svakako ćemo se probuditi prvog ili drugog januara one tamo godine, pod uslovom da uspijemo odmoriti od silnih eksplozija, i shvatiti da je pred nama novih tristo Å¡ezdeset i kusur dana iščekivanja sljedećeg zaborava. Ako preživimo.

piše: Nermin Čengić