Stara gospođa koja je živjela do mene kada sam uselio u svoj sadašnji stan je bila poput Aldusa Dumbledorea. Duga sijeda kosa do ramena, pojavljivala se i nestajala kao prikaza.

Danima nakon useljenja sam se šunjao do svog stana samo kako ne bi znala da dolazim jer je uvijek izlazila na vrata kada bi me čula. Znao sam razlog toga. Usamljenost. Stara žena je živjela sama, izolovana od svijeta potpuno. Njena čudna prikaza mi je svaki put ulijevala strah pa sam se trudio da je izbjegavam što sam više mogao.

I danas se sjećam njenog lika i kože koja se uvijek nekako presijavala. Zakleo bih se da je bila hladna kao led, uvijek sa nekim povezom oko glave, izgledala je kao utvara koja se pojavila da bi se osvetila radi nepravde iz prošlosti.

Noću sam ponekad znao osluškivati zid prema njenom stanu. Ne znam šta sam očekivao da ću čuti, možda neke drevne obrede i slično tome. Čuo se samo radio. Ipak, svoj sam život nekako organizovao u drugom dijelu stana, dijelom i radi toga što su mi te sobe bolje odgovarale u mom samačkom životu ali dijelom i radi te stare gospođe. Kao da sam želio biti što dalje od nje i neke mračne energije koja kao da je zračila s te strane.

Upoznavši druge komšije sa sprata saznao sam da stara gospođa neće još dugo poživjeti što je iskoristio nepoznati stanovnik obližnjeg grada ponudivši joj starateljstvo dok gospođa ne umre. Zauzvrat ona je njemu prepisala stan.

Nije prošlo dugo od mog useljenja vidio sam smrtovnicu na vratima ulaza. Njenu. Srećom, nisam bio kući kada je umrla i kada su je odnijeli. Još danima sam nakon toga osluškivao u pravcu njenog stana misleći ko zna šta ću čuti. Zagledao sam bojažljivo po mračnim uglovima mog stana očekujući da vidim ne znam ni ja šta ali ničega nije bilo.

Naredni mjeseci su donijeli spokoj. Stan je bio prazan. Nikoga nije bilo. Ponekad sam razmišljao o tome kako će to izgledati kada taj neko doseli, da li je bučan, da li je urban ili je neko bez osnovnih civilizacijskih normi. Plašio sam se toga, jer šta ako je neko ko će praviti buku i s te strane mog stana, svakako sam već mjesecima i godinama bio bijesan na enormnu gužvu pod prozorima radi okolnih kafića.

Tek jedan dan, vidio sam promjene u svom ulazu. Novog komšiju nisam vidio ali mi se činilo da je neko došao. Svjetlo u haustoru više nije bilo stalno ugašeno nego je ostajalo upaljeno. Vrata od našeg sprata više nisu bila zaključana nego sam ih često nalazio širom otvorena.

Neko je doselio.

Ubrzo nakon toga pred susjednim vratima počeÅ¡e osvitati cipele, papuče, čizme… Da, neko je doselio. Djeca koja skaču po haustoru. Da, sigurno je neko doselio jer stare komÅ¡ije nisu imale malu djecu.

Jedan dan krenem na posao i bukvalno nosom udarim u kutije pred mojim vratima. Stoje frižider, veš mašina i šporet otpakovani. Sve to sa kutijama pred mojim vratima.

Da, očito je neko doselio ali šta to radi pred mojim vratima?

Bijesno otšutam kutije pred komšijina vrata spominjući mu majku seljačku. U sebi sam potajno priželjkivao da me čuje kako šutam sve to pred njegova vrata da mu mogu u facu sasuti sav bijes.

Prošlo je par dana, kutija više nije bilo, samo ispreturane cipele pred susjednim vratima. Tek, jučer, dolazim kući kad, komšija u haustoru. Pomislim da nema toga što lijepa riječ ne rješava!

“Dobro veče komÅ¡ija! Vidite, svjetlo se ne gasi jer nema tajmera. Morate ga sami ugasiti kada uÄ‘ete u kuću. I molim vas da zaključavate vrata od haustora radi lopova, a i nema potrebe da nam neko drugi hoda po spratu.

KomÅ¡ija gleda u mene i jedva progovori: “Ne govorim bosanski.”

Pomislih da mu kažem ovo na engleskom ali sam se plašio da ne govori ni engleski. Ugasim svjetlo i pogledam u njega hoće li shvatiti šta mu govorim ali on je već izašao.

Jebi ga vala komšija, pizdim mrseći kroz zube sve ovom gradu i ljudima koji se ponašaju kao da su i dalje na selu ili ko zna gdje.

Krenem danas na sastanak, otvorim vrata kad ono svjetlo gori, a vrata od sprata otvorena širom. Pomislim da mu pozvonim, najebem se tri majke seljačke, smrsim mu najgnusnije psovke koje mogu smisliti ali shvatim da to ne bi ništa riješilo. Komšija ne razumije bosanski. Osim toga, očito ne shvata kako više nije u toj zemlji iz koje je došao, da ne shvata da ovdje život u haustoru izgleda drugačije od njegovog prošlog života pa odlučim da djelujem edukativno u nadi da će me shvatiti.

Osjećao sam se kao da pokušavam komunicirati sa vanzemaljcem sa kojim uspostavljam kontakt jezikom simbola, jezikom koji svi razumiju koji god jezik govorili i koje god da im je porijeklo. Uzeo sam čizme i poredao ih pred vratima kad ih nisam već mogao poredati u njegovom stanu. Ugasio sam svjetlo, zaključao vrata i izašao.

Kada sam se vratio par čizama više nije stajalo u redu, neko ih je uzeo i odnio ali je uredno poredao ostale. Svjetlo je bilo ugašeno, a vrata haustora zaključana. Moj komsija i ja imamo novi početak, nadam se.

Mozda bi nam svima trebao novi početak u ovoj zemlji, novi početak u kojem započnemo dobrim gestom s jedne strane, nečim što svaki stanovnik ove planete, ma koji jezik da govori i iz ma kakvog okruženja da potiče može razumjeti.

A možda opet večeras naÄ‘em razbacane cipele, otvorena vrata i upaljeno svjetlo… Jebi ga.

piše: Igor D. Dugonjić

Novi komšija 2 >>

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: Igor D. Dugonjić