Presjeklo me po stomaku, pa zbog problema te prirode ne mogoh vani, nego sjedi kući i pihli u neki od ekrana. Odaberem televizor, kad tamo…
Alexander Rybak
Konačno se završi rapsodija sa najevropskijom pjesmom u Evropi ili kako tu manifestaciju zovu – Eurosong. Ove godine u Moskvi nije falilo blještavila, niti silnih limunadica, a mora se priznati da je bilo i nekoliko interesantnih uradaka. Autoru ovog teksta se najviše svidjela Ruskinja Anastasiya Prikhodko sa pjesmom “Mamo” (video na dnu teksta), valjda zbog rokerskih mi korijena.
Našeg hvaljenja, podizanja atmosfere, i ushićenog Kukrića nije falilo ni ove godine. Ipak, osvojili smo neku, valjda, utješnu nagradu od stručnih ljudi, što nas neće pretjerano popraviti na tabeli gdje smo na 9. mjestu, a neće nam donijeti ni domaćinstvo, nego eto nek’ se piše da nije bezveze bačena cifra koju uzeše od bosanskohercegovačkih poreskih obveznika kako bi malo “guzica vidjela puta”.
Od dijaspore primismo kol'ko smo i zaslužili, pa može se reći, u odnosu koliko ih pazimo i previše. Komšije očekivano izdašne, a ko nas ne zna, a ne znaju nas mnogi (teško da i mi sami sebe prepoznajemo), nisu ništa ni dali.
Kome je stalo da se održavaju ovakvi spektakli od kojih, ako ćemo biti iskreni prema samima sebi, nemamo ama baš ništa, ni povrata uloženog, ni prezentacije koja bi unaprijedila naše postojanje u svakom, pa i muzičkom svijetu. Očito je već godinama da su same pjesme najmanje bitne, a to je uglavnom jedino što imamo ponuditi “Eurosongu”. nemamo ni lobije, nemamo ni pare, nemamo ni reklamu kakvu, nemamo ni ekipu koja bi to, osim vjerovatnom željom, znala pogurati na pravi komercijalni način.
Možda naredne godine odlučimo pauzirati jer živimo u ekonomskoj nepodopštini koja se, kako kažu, debelo razvija i lomi. A opet, možda je narodu potrebno tih igara, kad već hljeba nema, jer cifra koja se baci na Eurosong je daleko manja od one koju naši vajni političari svakodnevno bacaju niz mutne vode.
piše: Nermin Čengić