Od kritikovanja nema koristi, od sekiracije još manje. Nego lopate u ruke i svak ispred svojih vrata. Onom arsuzu što neće, treba u inat očistit’ pa će ga nekad sramota stić’, a ako ga i ne stigne, kokad da ima obraza ne bi se uspuhiv'o, imalo se fine vježbe. Jelde
Sarajevo, 3. februar 2012 (Mina Coric)Već drugi dan kako aktivno, učestalo i potpuno otvoreno bjelina odluči da ne prestane zasipati kotlinu udobno smještenu među olimpijske ljepotice, vraćajući nekadašnji blještavi sjaj najljepšem glavnom gradu na svijetu. Ovaj grad, koji već godinama kašljuca, ma hripa, ovaj grad koji već deceniju-dvije uvija svoju realnost, grad prenapućen svim poznatim i nepoznatim problemima i bolestima asfaltiranog življenja, posljednja dva dana je dobio šansu da odahne i da, krijući svoje svakodnevno sivkasto lice, udahne svježi zrak bajkovite bjeline kroz koju si jedino rodlama siguran gdje god da si krenuo. Konačno su usporena, čak zaustavljena četvorokotačna čudovišta koja bljuju smog i ubijaju naša pluća, pa sad kroz guste pahuljaste varnice možemo okom povremeno nazrijeti od Baščaršije do Marindvora, što već sedmicama zbog pomenutog smrada baš i nismo u mogućnosti.
Ne kvarimo ovu mančmalouastu idilu kuknjavom kako se ne čisti, a i to što se očisti ide se u korist vozačima dok pješaci već godinama izigravaju atletičare preskačući zavidne prepone i barikade koje im načini služba za čišćenje u saradnji sa samoživim vozačkim tijelom. Ne treba kukati, ne još, treba prodisati, uživati, nagledati se ljepote jer možda već sutra snijeg stane, a halvasta materija bljuzgavog imena pokvari nam bajku koju upravo gledamo.
Sarajevo, 3. februar 2012 (Mina Coric)Ne znam zaista čemu silni vapaji razmaženog glasačkog tijela kojem se nakon nekoliko ‘sušnih’ godina desi snijeg. Pravi pravcati snijeg koji podsjeća kako ne živimo ispod palme na obali mora, već nam je onolika Jahorina planina koju samo djevojka pregaziti može, i to bez konja, ipak (pri)rodna gruda i mjesto gdje smo prve ruže brali. Raskokodakalo se džematile: kako snijeg te otkud snijeg te gdje su ti čistači te kako nije stid Opštinu i Grad da daju proglase i pozivaju da se izađe na ulice i čisti, olakša sebi i onom do sebe da progazi kroz prašumu caklenog prekrivača. Ovdje se zaboravlja brzo i zaboravlja se lako. Previše lako, i važnije stvari, a kamoli da se ne zaboravi kako je nekad sve to s tim čišćenjem i održavanjem i osiguravanjem boljeg života bilo lijepo uređeno. Postojala je funkcionalna Civilna zaštita koja bi se već pobrinula da sve fercera – i ferceralo bi, a ova današnja samo printa ona A4 upozorenja o ledenicama i fasadama. Bilo je i korisnika zatvorskih ćelija koji su doprinosili korisnim udarničkim radom i ujutro bi se vježba isplatila svima koji nekud žure, a danas se na kažnjenike gleda kroz ljudska prava, dok pješak robuje. I komšiluk bi se nekad zad'o. Jer bilo je bruka biti i živjeti u neredu, a kamoli zatrpan govnima do vrata pa makar govna bila i mirisno bijela.
Ali, ta su vremena prošla. Organizacija društva i činilaca istog je na zavidno nikakvom nivou. Danas ne postoje niti sve službe, a kamoli da su uvezane. I ne pomišlja se proglasiti elementarnu nepogodu, što bi ovaj zasipač dao nagovjestiti kao sljedeći korak jer bi u pitanje došlo načinanje budžeta pa bi se ostalo bez prihoda isplaniranih na pravedno i na kvarno što su izglasani vlastonošci već potrošili. A odakle nadoknaditi?
Sarajevo, 3. februar 2012 (Mina Coric)I šta da se radi. Od kritikovanja nema koristi, od sekiracije još manje. Nego lopate u ruke i svak ispred svojih vrata. Onom arsuzu što neće, treba u inat očistit’ pa će ga nekad sramota stić’, a ako ga i ne stigne, kokad da ima obraza ne bi se uspuhiv'o, imalo se fine vježbe. Jelde. Kad se raščisti, toliko da se može fino progazat’, onda se lijepo posadite pored radijatora, kreke-veso, kamina, šta ko ima, otpijte gutljaj tople čokolade ili kuhanog vina, ili zelenog čaja, šta ko voli (nemojte sve zajedno zbog stomaka), a onda pogledajte kroz prozor u one pahulje što padaju po rezultatima vašeg pređašnjeg rada. Neće vam biti pravo, ali ćete osjetiti mir i osmjeh će se na licu pojaviti izazvan predivnom slikom vašeg komada Sarajeva ušuškanog u bijelo. Dovoljno bijelo i dovoljno debelo pokriveno, da se ne vide sve one rupe i papanluk, da priguši dreku novokomponovanog mozgotresa, da onemogući i ljude i životinje da bespametno tumaraju k'o bez glave, bjesni jedni na druge, a najmanje na glavnog krivca za sve probleme – sebe. Kad odmorite i kad se već uhvati novih dva tri centimetra, onda opet na rekreaciju, da se ne nakuplja, jer kad se stane otapat, a preko noći zaledi pa to još ujutro rumeni školarci uplazaju na putu prema hramovima znanja, ne'š ga majci proć’ bez da makar kuk ne izvrneš. A to ti ne treba. Bolje malo ganjat’ kondiciju nego ležat’ beskoristan.
Sarajevo, 3. februar 2012 (Mina Coric)Evo mi rekoše i da je Miljacka zaledila. Nešto se ne bi zaletio da provjeravam izdrživost tog leda, ponajviše zbog njegovog sastava. Vjerovaću im na riječ.
Nego, da ti nešto kažem, ne uzdaj se ni ti u ove službe, uzdaj se u sebe. Službama je službovati, a kakvo je vrijeme služba zna da joj nema kazne za nerad jer nije predviđena zakonom, a ti se samo sekiraj čekajući grtalicu za koju si čuo da postoji iako opipljiva dokaza još nemaš. Najsigurnije je – lopatu u ruke i do kraja padavina ćeš doć’ u liniju da se svaka okrene za tobom. Tako su i meni rekli, pa evo uz'o da probam.
