Globus svijeta

ÄŒitam, gledam, sluÅ¡am ovih nekoliko dana uzburkanu bljuzgu druÅ¡t(a)va u Bosni i Hercegovini, koje dobi joÅ¡ jednu dimenziju za usplahirenje duh(ov)a. DosadaÅ¡nji faÅ¡izmi i ostali izmi su već počeli biti dosadni i zanemarivani pa je novonastala kontra onih dvije-tri hiljade u petak na sarajevskim ulicama taman lijepo dobrodoÅ¡la da se dokazuje novi patriotizam od Une do Drine, od Save do mora. Naravno, taj patriotizam preskače polovicu Bosne i Hercegovine, te značajan dio druge polovice iste te Bosne i Hercegovine. Hoće reć’, bosanskohercegovački entitet Republika Srpska zvanično ne osjeća patriotizam spram svoje “matice” (nisu džaba navodnici) Bosne i Hercegovine, a dijelovi ove zemlje naseljene stanovniÅ¡tvom koje se izjaÅ¡njava Hrvatima živo zaboli neka stvar za patriotizmom spram postojbine jer ih se uvjerava (ili ih se već uvjerilo) da im je majka Hrvatska, a Bosna i Hercegovina mu tu doÄ‘e k’o tranzicioni faktor il’ Å¡ta već. Eventualno se Hercegovina zagovara, ali Bosna, iako je u bosanskoj Posavini živio ogroman broj (prodatih) Hrvata, nije ni u noktu. Bosne i Hercegovine nema. Ni u trećem dijelu, na najmanje tri dijela vječno raskomadane Bosne i Hercegovine, nisu baÅ¡ čista posla. Dok se jedni busaju u prsa neupitnim patriotizmom, drugi dio je pregorio u nastojanju da pokaže i dokaže stvarne potrebe aktuelnog druÅ¡tva.

Potrebe za jedinstvom i normalnim životom su u tolikoj mjeri prevaziÄ‘ene na ovim prostorima da se pojavljuju jedino u vicevima ili nostalgičnim pričama o “onom nekad”. I Å¡ta da se očekuje u ovakvoj postavci stvari i dogaÄ‘aja nego totalna zbunjenost neobavjeÅ¡tenog.

Eto, uhapsilo Ganića, jednog od onih koji su bili na vlasti u Bosni i Hercegovini, pred rat, za vrijeme rata i kratko poslije rata. Nadiglo se čitavih tri hiljade studenata, graÄ‘ana i pripadnika boračkih organizacija da brani nekakvu čast i “jasno izrazi nezadovoljstvo”. Kivni su pomenuti na Srbiju jer Srbija je svakako kriva svemu, jelte. Srbija je kriva i Å¡to su u ovoj državi studenti zadnja rupa na svirali, i Å¡to nema plata, i Å¡to se borcima uzimaju mrvice sa stola. Sve je to Srbija nama servirala, nametnula, uzela. Ma nemojte, molim vas.

Padne čovjeku na pamet gdje je bio i Å¡ta je radio zadnjih 18 godina i ako ima i trunke obraza priznaće otvoreno i bez odlaganja da je viÅ¡estruko namagarčen. Prvo ga je granatiralo i ubijalo sve oko njega, a on je, eto, preživio. Istina, tu Srbija ima presudnu ulogu. Zatim, kad je vidio kako se vodi rat na bosanski, hercegovački ili balkanski način, ako se nije ispario ili na drugi način sklonio iÅ¡ao je “bogu-iza-nogu” da se neÅ¡to pentra, puca i ukopava, dok su drugi krali, i zaraÄ‘ivali milione na braÅ¡nu i Å¡ećeru po 100 maraka za kilu. Nakon toga, kad se doÅ¡lo do kakvog-takvog, a nikakvog mira preporučeno mu je da Å¡uti i trpi Å¡to je isti i prihvatio. Istovremeno, oni koji su se u ratu nahapali i iz rata izaÅ¡li viÅ¡estruko bogatiji (ako su iÅ¡ta i imali prije rata) uspostaviÅ¡e NOVE VRIJEDNOSTI, a oko tih NOVIH VRIJEDNOSTI se danas ovdaÅ¡nja plemena svakodnevno kolju na svim druÅ¡tvenim nivoima i ljestvicama.

Obećavane su zlatne kaÅ¡ike (koje niko normalan nije ni tražio),a sada imamo zlatna govna i pozlaćene faÅ¡iste koji su ta NOVA VRIJEDNOST, neupitna, glomazna i teÅ¡ko oboriva. Svak’ se rasporedio u svoju ogradu i sprema se na izvrÅ¡enje konačnog rjeÅ¡enja odnosno rasparčavanja države od strane ovdaÅ¡njih oligarhija.

SmjeÅ¡no, ma Å¡ta smjeÅ¡no – urnebesno mi je zazvučalo kad je u petak na ovim protestima jedan od ovih Å¡to “jasno izražavaju nezadovoljstvo zbog hapÅ¡enja Ganića” izjavio kako bi volio da je na ulice izaÅ¡lo stotinu hiljada stanovnika umjesto rečene tri hiljade. Valjda da bi pomenuto nezadovoljstvo joÅ¡ jasnije bilo izraženo.

Sve se svodi na to da danaÅ¡nji prosječan, prevaren, zaÅ¡to ne reći dobro izjeban stanovnik Bosne i Hercegovine ne osjeća viÅ¡e ni samog sebe, a kamoli nekakvu potrebu za nečim poput demonstracije miÅ¡ljenja na bilo kakav način. Meni nije jasno Å¡ta se to očekuje od sitne buranije kad ni ova krupna stoka nije načisto Å¡ta voli, a Å¡ta ne voli… Načelno, jedni vole jedne, drugi druge, treći treće, a svi skupa obožavaju onih cca pet hiljada maraka koje svaki mjesec primaju na ime ličnog dohotka za (ne)rad na funkcijama koje obavljaju. Njima to paÅ¡e, pa Å¡to bi mijenjali. Administraciju su nabili, ni Amerika je nema veću, a standard nam je, optimistično, skoro pa albanski.

Sve ove debelguze “gromade” koje proÄ‘oÅ¡e raznim kancelarijama državnog aparata u posljednjih osamnaest godina su imale viÅ¡e nego dovoljno vremena da dokažu da patriotizam ovddje nije glupost. Pa eto da im se oduzmu one četiri ratne kao olakÅ¡avajuća okolnost, opet je to 14 godina, ponavljam 14 godina (14 godina, pobogu) Å¡to je viÅ¡e nego dovoljno da se uredi stanje u zemljici Bosnici. Imali su i vremena, imali su i milijarde, ponavljam milijarde, koje su dobili guzovače na račun stradanja i iste proćerdali, odnosno pokrali i sad su na rubu bankrota. Ne oni nego državne institucije na svim nivoima. Sve su dakle imali, a nisu niÅ¡ta napravili. Naprotiv, joÅ¡ dublje su svoje roblje potisnuli, osim materijalnog oduzimajući i duhovni mir različitim demonstracijama RAZLIÄŒITOSTI i naprasnom promocijom NOVOG SUŽIVOTA i TOLERANCIJE. BaÅ¡ k’o da smo juče iz bunara izaÅ¡li.

Sad pozivaju na patriotizam. Sad traže da se opet branimo od nečega. A ko mi? Prvi, drugi ili treći konstitutivni, ili smo za ovu priliku svi u istoj vreći? Zatim nas poistovjećuju i pozivaju da stanemo u odbranu nekog ko također ima aferima po pitanju pomenutih milijardi i koječega drugog (op. aut. Slobodan Kovačević kojem je oteo kuću još uvijek ga gleda s nebesa). Sad hoće da krenemo ispočetka kao da se ništa nije desilo u posljednjih, eto 14 godina. Ponovo u boj za narod svoj? E, malo sutra.

Razbili su i posljednju trunku volje, želje, ljubavi prema državi (zemlja je nešto drugo, na to smo osuđeni srcem), što svojim djelovanjem to i aktivnostima na uspostavi totalne korupcije, izrugivanja i vrijeđanja smisla i pameti svojih podanika. Posvađali su sve što se posvađati da. Uvukli crv sumnje i u najoptimističnijeg. Izgradili sebi kule i gradove i sad prduckajući sa pendžera gledaju hoće li se ko odazvati njihovom pokliču.

Patriotizam je davno okačen o klin. Kod mene lično, ako ikog zanima, ultimativno onog trenutka kad sam vidio kako su zvanični konstitutivni zaštitnici nogirali Iliju Jurišića u Beograd na odsluženje 12 godina teške robije.

“I really don’t give a fuck anymore”, da se tako izrazim, da me svi razumijete jer ćete me prije razumjeti na engleskom nego na bilo kojem od tri konsitutivna jezika ove skoro pa države na kojima vam vaÅ¡i dragi, mili, nadripatriotski guzovani poručuju da vas vole.

piše: Nermin Čengić