Počast heroju Goranu Čengiću

U Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu danas su dodijeljene Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti.

Goran Čengić
Goran Čengić
Pred zvanicama iz diplomatskog, političkog i kulturnog života BiH i regiona, te pred studentima i srednjoškolcima BiH, Hrvatske i Srbije, nagrade za građansku hrabrost dodijeljene su Goranu Čengiću iz Sarajeva – posthumno, Melisi Ismičić iz Novog Šehera, Nebojši Popovu iz Beograda i Predragu Matvejeviću iz Zagreba te Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti Jeleni Lovrić iz Zagreba.

Ovom je nagradom odata počast i jednom od najbojih sportaša kojeg su Sarajevo i BiH imali u svojoj historiji, rukometašu Goranu Čengiću.

Nagrada Goranu sjećanje je na njegovu zlosretnu sudbinu i tragičan kraj života kojeg je okončao zloglasni monstrum sa okupirane Grbavice, Veselin Vlahović Batko.

´Hvala vam što ste mi javili da je taj monstrum uhapšen´, kazala nam je Nataša Zimonjić-Čengić kada smo joj javili da je Batko uhapšen u Španiji. ´Sada mogu s mirom umrijeti, jer znam da je to čudovište konačno tamo gdje mu je mjesto.´

Nataša Čengić potomak je crnogorske kraljevske porodice, majka je pokojnog Gorana Čengića, čuvenog sarajevskog rukometaša kojeg je Batko ubio u sarajevskom naselju Grbavica 1992. godine.

Život Gorana Čengića okončan je pod kamom zloglasnog četničkog ubice iz okupiranog sarajevskog naselja Grbavica. Goran je bio dio velike ekipe rukometaša sarajevske Bosne, generacija koja je u svoje vitrine pospremila Kup nekadašnje Jugoslavije. Najčešće su igrali u sastavu Nožica, Mostarac, Pilić, Janjić, Čengić, Šarenkapa, Rebić, Metikoš, Vuković i Milošević.

Sredinom šedesetih godina prošlog stoljeća bili su jedna od najboljih rukometnih momčadi Starog kontinenta, no niko od tih momaka, koji su kasnije izgradili izvanredne karijere u novinarstvu, advokaturi ili arhitekturi, nije ni slutio kako će se sudbina sa svima njima tri desetljeća kasnije surovo poigrati.

Goran je završio studij na Likovnoj akademiji, no nakon što je upoznao svoju buduću suprugu, sve što je htio bilo je miran porodični život sa njom i sinovima. No, stiglo je ljeto 1992. godine i četnici protjeruju Bošnjake i Hrvate iz njihovih stanova na Grbavici, oni sretniji prelaze na drugu stranu Miljacke, ostali svoj život ostavljaju po zavučenim ćoškovima naselja.

U kasno popodne Batko sa svojom braćom po zločinu upada u stan doktora Husnije Ćerimagića, Goranovog komšije. Nakon što je čuo vriske, Goran silazi i spasava doktora od sigurne smrti, no Batko se nedugo potom vraća i odvodi ih obojicu u nepoznato.

Goranovo tijelo ekshumirano je tek nekoliko godina po reintegraciji Grbavice. Supruga i djeca, srećom, to nisu vidjeli, nekoliko dana ranije, nakon što im je granatiran stan, otišli su sa Grbavice. U slobodni dio sarajeva spremao se i Goran, razmjena je već bila dogovorena za tri dana.

Nataša Zimonjić-Čengić
Nataša Zimonjić-Čengić
´Amor Mašović mi nije dao da pogledam njegovo tijelo u mrtvačnici u Visokom´, priča Nataša. ´Kazao mi je da to neću podnijeti, ali sam ipak pogledala i prepoznala Goranov džemper. Sjećam se da ga je, igrom sudbine, kupio upravo u Visokom.´

Goranova majka je porijeklom iz partizanske porodice, sa svojim suprugom Feridom Čengićem Fićom, prvim sarajevskim gradonačelnikom nakon Drugog svjetskog rata, upoznala se dok su oboje bili u partizanima. Imali su trojicu sinova, Goran i Igor su mrtvi, sa majkom je ostao samo bolesni Rodoljub, Roćko kako ga svi zovu, kome je Rodoljub Čolaković bio kum.

´Godinama sam tražila bilo kakvu informaciju o svom sinu koji je ubijen samo zato što je pokušavao spasiti svoje prijatelje i komšije´, priča nam Nataša. ´Ljudi koji su izlazili sa Grbavice nisu znali ništa o njemu, a oni koji su znali, nisu mi htjeli kazati istinu, valjda da bi me poštedili. Tek sam mnogo kasnije saznala da je ubijen i ostavljen u nekom potoku izvan Grbavice.´

Pokušavala je doći i do informacija o zloglasnom Batku, pokušavajući ga izvesti pred sud, no bezuspješno. ´Čak sam došla i do Mila Đukanovića, on je tada bio premijer Crne Gore i obećao mi je da će ga uhapsiti. Kažu da se Batku na dušu stavlja oko 300 ljudi. No, nikada ništa od toga nije stiglo pred sud.´

Svoje staračke dane Nataša provodi u malom stanu u sarajevskom naselju Mojmilo, sa sinom Rodoljubom listajući stare porodične albume i sjećajući se sretnijih vremena.

Goran i Gordana Čengić
Goran i Gordana Čengić
Goranova djeca, sinovi Vanja i Srđan žive s majkom Gordanom u stanu iz kojeg im je otac odveden u smrt, nadajući se kako će jednoga dana neko u Sarajevu njihovom ocu podići spomen bistu.

Njegova je porodica to zaslužila, Goranov ujak Miodrag Kovačević spasio je od četničke kame na desetine Bošnjaka u Gacku, o čemu je posvjedočio i Mostarac Midhat Ćimić. Srđan Aleksić, hrabri mladić iz Trebinja, koji je ubijen spašavajući svoje prijatelje Bošnjake, Goranov je daljnji rođak.

Ako se dublje zaroni u njihovo porodično stablo, doći se i do tetke Ksenije, partizanke ubijene u 21. godini na Majevici, čija je baka bila prva rođaka italijanske princeze Katarine.

No, posebno mjesto u njiihovoj porodici zaslužuje bratić Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana pre oslobođenje srbijanske prijestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je otjelovio Voja Brajović, dobio ime Tihi.

slobodna-bosna

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *