Nisvet Džanko: Polje visokog rizika

Niti je grad, niti je predgrađe. Mjesto koje postaje pretplaćeno na počasno mjesto u sarajevskim crnim hronikama. Kvart koji nema noćni život. Kvart u kome se danju dešavaju stvari koje se drugdje dešavaju samo po noći. Sudeći po iskustvu nekadašnjih njegovih žitelja koji su imali tu sreću da odsele, Alipašino Polje je naseljeno mjesto za kojim je malo ko zažalio. Oni koji još uvijek tamo žive, šestog aprila obilježili su Dan mjesnih zajednica Alipašino Polje 1 i 2

piše: Nisvet Džanko

U posljednjoj sceni prvog Kusturicinog igranog filma Sjećaš li se Dolly Bell? Dinina porodica trpa svoj skromni imetak na kamion i konačno preseljava iz radničkih baraka na periferiji. Stare komšije mašu, a djeca trče za kamionom. U daljini se, obasjana zalazećim suncem, sluti ljepša budućnost. Ona je otjelotvorena u kranovima koji paraju crveno nebo ispod kojih se naziru vrhovi nebodera.

Alipašino polje
Alipašino polje

Neboderi koji su završeni početkom osamdesetih na Alipašinom Polju, građeni iz takozvanog fonda solidarnosti, obradovali su bezbroj proleterskih porodica koje su se, boga pitaj koliko dugo i kako teško, zlopatile u vlazi i memu, plaćajući krvavu cijenu industrijalizaciji i elektrifikaciji. To je bilo prvi i posljednji put u historiji svih sarajevskih preduzeća da se sa liste čekanja na rješenje stambenog pitanja u istom momentu skine toliki broj ljudi. Sretni i presretni što su se konačno riješili bijede, novi stanovnici u prvi mah nisu nalazili nikakve veće mane novom životnom ambijentu. Tražili su krov nad glavom i dobili ono što su tražili – radničku spavaonicu.

Nešto slično što su uspjeli sarajevski na Alipašinu Polju, sebi su uzdurisali proleteri Zenice i Tuzle. Stanovanje u neboderu tražilo je izvjesnu dozu ponosa. I ponos je došao sam po sebi. I to je otprilike jedino što je još došlo uz stančić na četrnaestom spratu. A to, jasno, nije moglo ispuniti dan, po marksističkom obrascu, podijeljen na tri osmice. Za osam sati rada u preduzeću i osam spavanja su bili stvoreni uslovi. Osam sati kulturnog uzdizanja na Alipašinom Polju nije bilo moguće ostvariti. Dom kulture niti je kad planiran, niti je kad napravljen. Najbliže kino bilo je na Otoci, drugo na Ilidži. Gimnazija ili kakva druga srednja škola društvenog ili kulturnog usmjerenja također nije bila predviđena za izgradnju, fakulteti pogotovo. I pozorište je isto tako daleko, baš kao i prva dobra kafana. Alipašino Polje je napravljeno tako da mu sve bude daleko, baš kao da mu nikada ništa sem stanova neće ni trebati.

Faza A

Dvadeset i kusur godina poslije, neobavezna šetnja ulicom koja još uvijek nosi ono ime zaslužno za izgradnju Alipašinog Polja, a to je Trg solidarnosti, pokazat će da se u suštini ništa promijenilo nije. Ono jeste da je za Olimpijadu na Alipašinom Polju nikao RTV dom, ali njegov uticaj, baš kao i novoizgrađene “Avazove” poslovne zgrade, na život ovog naselja je nikakav. O tome i drugim aktuelnim temama koje more Alipašino Polje može se čuti u nekoj od lokalnih kafana, poniklih pored smetljarnika u podnožju nebodera. Jedna od rijetkih predratnih pristojnih kafana u A fazi, Muftića bar, više ne radi. Dobronamjerni sugerišu izbjegavanje tamošnjih kafića. Kažu, opasno. ÄŒesto čak i vrlo opasno.

Alipašino polje
Alipašino polje

Što je opasno? ‘Nako. Naleti vrijeme pa bude opasno. Nekad nije, nekad jeste. A hajde ti znaj kad nije, a kad jeste. Nego, bolje ti je sjedi gdje si, nije skupo, a i raja fina dođu ovdje. Pola ih radi na televiziji. Pogibe nam ovdje neki dan dvoje finih ljudi sa televizije. Enver i Alma. Pobi ih čovjek zbog Almine sestre. Ne valja to danas ništa. I prije su cure momke ostavljale pa opet niko nikoga nije ubijao. Za ljubavne tegobe ljudi izmislili rakiju, vinjak, vlahov, lozu. Utopiš se u to i za pet dana jad prođe. Kako kod koga.

Susjedni sto, očito, ima nešto drugačiji stav o efikasnosti utapanja ljubavnih jada u rakiji. Ljubav nije zub. Pa dobro, sve i da je trebao olimpijski bazen rakije – kakav pištolj! Nije ga niko nosio i ako ga je imao, a ko ga je imao, pucao je samo na svadbama. Sve se nekad drugačije podnosilo. Viteški. Muški. Ovo sad ne valja nikako. Nema više etike. To je ta riječ! Etika, burazeru. Etika.

Faza B

Alipašinom Polju je od samog početka falilo estetike, a, eto, sad i etike. Ma, ja, hoće to jedno s drugim. A i jednog i drugog bi bilo da ima para. Raja su frontalni kokuzi. Evo, kreni do Nedžarića i vidi samo kakve su nam prodavnice. Kakva se to roba nudi. Tu i tamo koji gril sa pečenim kokama od po sedam maraka kila, prodavnice bižuterije i jeftine galanterije, granapi, prodavnica Sarajevske pive naveliko i kapak. Gdje su ti butici, gdje je Benetton, dućan sa Swatch satovima. Nije niko mahnit to ovdje otvoriti. Hajde što bi prodao sat ali u panjevima, nego što ne bi ni zanoćio – već bi ga “uradili”. Kad su nam poštu u po bijela dana opljačkali, možeš misliti da neće dućan sa skupljom robom. Nemoj tako. Nismo ni mi najgori. Nećemo mi po belaju Zenicu stići još za deset godina. Kod njih komad pleha ne može smirom ostati, odvalit će i prodati sve što ima vrijednost veću od deset feninga. Nemoj nas, jebiga, još sa Zenicom mjeriti. Oni su prnuli u šišu. Mi se čupamo. Eno nam i džamiju napravilo. I dvoranu “Vistafon”, sad ima gdje da ga vimosta. I stadion.

Alipašino polje
Alipašino polje

A šta će ti stadion i Olimpik, pa neću valjda pored živog Želje ići da navijam za Olimpik?! Neka stadiona, nek’ djeca imaju gdje igrati. Jeste, najgore je za ovu djecu. Nigdje nikakve zabave nemaju, sakupljaju se po haustorima i ispred zgrada, sreća pa još etike ima kod stanara i ne bacaju sjekire kroz prozor. Jesi čitao u novinama: u Zenici neko babu pogodio sa zgrade sjekirom. Kažu, nesretan slučaj, a sreća u nesreći što ju je pogodilo tupom stranom. Pa šta hoćeš, kad nesreća navali, i to malo sreće treba cijeniti. Aha. A znaš li šta je nesreća u sreći? Padne mačak moje komšinice sa sedmog sprata i ostane živ, ali u to skoči pit bul i podere ga k’o p’jan hiljadu. A znaš li ti da mačka ima više šansi da preživi kad pada sa tridesetog nego sa petog sprata? Ostane joj više vremena za kočenje.

Faza C

Nego, droga je najveće zlo koje je ušlo u ovaj kvart. Kao u svim urbanim centrima u svijetu, predgrađa su drogom najugroženija. Ovdje to više i ne kriju. U po bijela dana, pred svjedocima, u kafiću probaju i trguju sa po dvije kile trave. A sve pištolji za pojasom. Gledala cura svojim očima. Malo, malo, pa neko rikne od heroina. Pa, jebote, sjeti se samo onih vremena prije dvadeset godina kad se inspektor Amir Latić pitao oko narkomanije. Zbog dva artana su djeca išla u Stolac, a džoint te mogao karijere koštati. Zato što je murija bila zajebana, to sa drogom se radilo sa više diskrecije. I u to se nije petljao svaki neobrazovani majmun. Kulturan i fin svijet je pušio travu. Kad to pametan čovjek radi, njemu je sve smiješno i on je tako simpatičan. A kad se duhovno prazan čovjek – pogle’ ovoga što prođe – napuši, zacakli mu pogled i vidiš ti da bi on nas sve ovdje pobio, ne bi trepn’o. Davno je to sa travom prestalo biti smiješno.

Alipašino polje
Alipašino polje

Nije ti ni ta sa duhom loša. Eto, kreni Alipašinim, nećeš nigdje na knjižaru – ako je knjižara mjerilo nečega, a jeste – udariti gore do Nedžarića. I ta što ima, zove se Unisova knjižara. Čuj, Unis pa knjižara. Pa gdje to ima! Unis je bio fabrika koja se bavila žicom, nikad knjigom. I znaš šta je u izlogu? Moj bijeg u slobodu od Alije Izetbegovića. I to je, koliko sam vidio, jedino što se uopće može nazvati knjigom u cijeloj knjižari. Na Alipašinom Polju čak ni Cigani ne prodaju knjige na ulici. A kada će početi, ne može se sa preciznošću utvrditi.

Vezano: Video: Alipašino polje 1981. godine

2 Replies to “Nisvet Džanko: Polje visokog rizika”

  1. Predlazem vam gosp. Dzanko da nekad navratite u Zenicu. Nije sve tako crno kao sto vi u svojim tekstovima iznosite. Dobro bi se iznenadili

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *