Sarajevo Survival Map

Sarajevo, 31.12.1993.

Hladna zima. Prije tri dana tata je donio jelku sa Poljina. Pred mrak se spremio i otišao na liniju. Noćas neće biti sa nama. Teta Mirjana je našla ukrase u ormaru, pa se djeca skupila da kite drvo. Stara napravila tortu. Red krekera, red grožđica, a preko toga ide preliv. Mora ostati na balkonu, da očvrsne, ne diraj rukama i sačekaj.

Darko donio gitaru, s njim je neki momak, ne sjećam se imena, nosi harmoniku. Prije nego što počne svirati, moraju svi ispričati nešto što znaju o Igmanu, neko će uskoro ići gore ili je tamo već bio, ne sjećam se, jedino što znam jeste da je tamo zima i da se s te planine niko ne vraća. Kažu.

Dušeci na prozoru, vatra dobro grije. Čika Huso pravi peći, dole ispred haustora. Ova naša je mala, ali smo se skupili u nekadašnjoj trpezariji, svi oko starog crnog stola, koji je došao sa porodicom iz stare kuće u Sime Milutinovića, još 1989. godine, po mom rođenju, a tamo je sigurno duže trajao nego što će ovdje.

Na Ciglanama je ipak, dočekao velike goste. Prošle zime su kod nas spavali Francuzi iz Premiere Urgence, donijeli su palete za grijanje, pa smo ih nekako i pustili. Komšiluk se držao zajedno tih godina, pa se jede skupno i hrana se tako raspoređuje, nema moje i tvoje, sve je uglavnom naše. Dosta je ljudi otišlo, Melerovi u Austriju, Ljubunčići u Rusiju, pa će kasnije u Kanadu.

Došli su novi, zamisli 1993. ljudi “bježe” u Sarajevo. Stigli su sa svih strana, iz porušenih kuća u gradu, iz predgrađa koja su davno pala (Ilidža, Vogošća, Grbavica), iz Podrinja i drugih dijelova Bosne. Jedno vrijeme kod nas su bile iz izbjeglice iz Ugorskog, pa se znalo ručati u tri ture, mjesta nema, a mora da bude.

Stari sjedi u rovu. Dario crta, Rizo piše pjesme, Drago gleda u prazno. Znam da je na neku Novu, Miodrag našao zelene rakete, pa je to bio događaj sa posebnom pričom, ali ko bi vam to znao ispričati bolje do njih samih. Ja se tek nekih slika dobro sjećam i prepisujem rečenice iz tuđeg pripovjedanja, sve na sitno i urijetko spominjane lijepe trenutke krvavih godina. Došla je 1994., još jedna u nizu. Dok vatra gori, a svjetlo svijeća se odbija o ukrase novogodišnje jelke, na gitari svira “Sa tvojih usana”…

Kad sat zazvoni
na kuli, kraj begove džamije
ja siću, siću do bašće
šatro šljive da poberem
ti uzmi ibrik, srebrn ibrik
k’o fol vode da doneseš
I tada priznaću ti sve
šapnut’ riječi te: volim te

S tvojih usana vrućina ubija
još pamtim legende starih plemena
što za ljubav glavu gube
i umiru kada ljube

Crvena jabuka – Sa tvojih usana

piše: Nedim Jahić Bezdomni