Punjenje glava na prazan stomak

BANU nije ništa novo, daleko od revolucionarnog, svakako ništa što ne vidjesmo već toliko puta u zemljama gdje se ideološkim, religijskim, plemenskim, svakako nametnutim opredjeljivanjem ispunjavaju glave. Još niko ne nudi prijedlog kako da se napune i stomaci

Punjenje glava na prazan stomak
Punjenje glava na prazan stomak
piše: Nermin Čengić

Poštapalica nikad na zelenu granu bi u kontekstu naše strvarnosti trebala značiti kako se, po pravilu, na ovim prostorima neprestano realiziraju stvari manjeg prioriteta, dok se bitno sklanja u iščekivanju da se samo riješi. Tako je u svim segmentima i nivoima društva, od ličnog ja, preko porodice, pa sve do trona. Izmišljaju se problemi, stvaraju se bezizlazne situacije, koriste se sva moguća sredstva kako se nikad ne bi riješili egistencijalni problemi, a kako bi se lipsaloj marvi držala pažnja na isposlovanoj ugroženosti.

Nevjerovatna pomama za vlašću, želja za uticajem, uzdizanje samobitnosti, i namjera da se jaše na čelu kolone, svakim novim danom pojačano karakteriše domaći javni prostor. Čak i onda kad za bilo šta od pomenutog ne postoje potrebni uslovi jer se većina ne slaže ili jednostavno neke ideje ne nailaze na plodno tlo, likovi gladni pažnje i izgradnje vlastite važnosti grabe i grabe i grabe u htjenju da se nametnu kao faktori odluke. Tvrdnjom da rade na zaštiti sigurnosti nerijetko ili prečesto donose samo dodatni razdor upotrebljavajući argumente koje niko zdrav i prav ne bi smio ticati. Nerijetko ili prečesto se služe novoutabanim temeljima i svojom aktivnošću pomjeraju fokus sa stvarnih problema koje razdiru društvo, redovno namećući redizajnirane ideje o samobitnosti i plemenskoj isključivosti.

Posljednji, ali sigurno ne i zadnji primjer takve aktivnosti je organizovanje BANU, Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Akademija se ima dešavati iz dva prepostavljena centra bošnjačke moći, Novog Pazara (Srbija) i Sarajeva (Bosna i Hercegovina). Baš onako pažljivo odabrani gradovi koje se može usporediti u mnogo čemu. To što autoru teksta ne pada na pamet nijedna sličnost osim pohabane svijesti ne treba zbuniti čitaoca, jer ako je BANU rek’o da su Novi Pazar i Sarajevo jedan centar iz dva dijela onda su Novi Pazar i Sarajevo jedan centar iz dva dijela – Bošnjaka. BANU čine akademici, muftije, luftije, dok autor jedva da ima i četiri osnovne, pa sami odlučite čija se pika.

Nove epizode stvarnosti s jasnom opredjeljenošću na plemensku, i dalje će, dakle, priređivati živopisni likovi u rasponu od nikad realizovanog profesora Tunje Filipovića, koji se već dvadeset godina pokušava popeti na neku političku funkciju ali mu baš ne polazi za rukom iako je u nakani promijenio nekoliko gospodara. Sad si je priskrbio ulogu voditelja sarajevske verzije BANU odakle će svakom Bošnjaku jasno dati do znanja šta mu je činiti kako bi napunio stomak – demagogijom.

Tu je i neizbježni Mustafa Cerić, krištavi voditelj religijske zajednice koja se sve više i sve češće ograđuje od njega i njegovog djelovanja. Kako mu je i treći mandat na prestižnoj funkciji reis-ul-uleme na isteku, a on onako prpošan i grlat, željan pažnje kani ostati u vidokrugu do svoje dunjalučke smrti, pa se odlučio ubaciti na komandnu konzolu (n)ovog tijela koje po svoj prilici ne može, a iskustvo govori da i neće služiti baš ničemu do novom potpaljivanju vatri, podizanju tenzija i realizaciji svega što i Ceriću ne pođe za rukom dok je još imao nekakvog uticaja u lokalnoj Islamskoj zajednici. Nije mu uspjelo isprepadati narod božjim gnjevom, pa se sada pribjegava organizaciji ovozemaljskog plemenskog vijeća za implementaciju straha.

Pomenuti je odavno ujedinio ahmediju sa blindiranim MUFTY-jem, popularnim Muamerom Zukorlićem, koji je, osim po bezgraničnoj ljubavi za njemačku auto-industriju, poznat i po razračunavanju sa neistomišljenicima oružjem koje usađuje metak u tijelo protivnika, poznatom i kao pištolj. “I lijep i pametan”, kako ga Cerić vabi zablenutom skupu, biće idealan namicatelj BANU načina razmišljanja prevashodno u susjednoj Srbiji, ostavljajući vječni dojam da raznovrsne budalaštine još podugo neće stati ni prestati i dajući legitimitet mnogoj budali da pretpostavlja razloge za vječnu nesigurnost.

Ah, tu je svakako i neizbježni Ganić prof. Ejup, član ratnog predsjedištva Bosne i Hercegovine, koji u međuvremenu priskrbi ulogu sveca koji zemljom hodi. Javna tajna o kojoj se prerijetko govori da je, između ostalog, bukvalno oteo vilu u strogom centru glavnog grada Bosne i Hercegovine, i to još od vrlo bolesnog čovjeka, pa još druge nacionalnosti, zataškana je njegovim povlačenjem sa političke scene i vjerovatno ga se niko ne bi ni sjećao, barem ne u tolikoj mjeri da se Tužilaštvo Srbije nije zadalo da ga hapsi u Londonu i revitalizira njegovu svetost, priskrbivši mu presudnu bitnost u novoosnovanoj jednonacionalnoj organizaciji.

Ima tu još nevjerovatnih likova koji će izdavati potvrde o bošnjaštvu na ovim prostorima. O njima naknadno, a i previše bi bilo jer pomenuti temeljci su dovoljan razlog za preispitivanje smisla postojanja u ovim uslovima i na ovoj nikad smirenoj teritorijalnoj cjelini. Razvoj situacije svakodnevno unosi nove nervoze i vječno priklanjanje stranama, a organizacije nekakve BANU u svemu teško da je od kakve pomoći, jer umjesto života dodaje novi začin razdoru među ljudima i nameće neizbježni upitnik – šta nam se još može desiti. Upitnik koji, po svoj prilici, nikad neće nestati iznad ispražnjenih glava ljudi još praznijeg stomaka.

Na kraju, BANU nije ništa novo, daleko od revolucionarnog, svakako ništa što ne vidjesmo već toliko puta u zemljama gdje se ideološkim, religijskim, plemenskim, svakako nametnutim opredjeljivanjem ispunjavaju glave. Još niko ne nudi prijedlog kako da se napune i stomaci.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *