Radio ZID: Rock pod opsadom

Bili smo unutra, i bila je gomila raje. Svako malo vidio bi nekoga poznatog. Neki srećkovići su se popeli na radijatore sa strane i imali jako dobar pogled na binu

Krenuli smo iz Hrasnog, hodajući tramvajskom prugom prema gradu. Što smo duže išli, to je naša grupa rasla, jer smo usput sretali i druge poznanike koji su također krenuli u Slogu. Tramvaj naravno u to vrijeme nije radio. Čini mi se da je bilo i malo snijega koji kopni okolo. Ono kad ostane negdje napola – nit’ se otopio nit’ je tu. Ispred Sloge već je bila guta ljudi. Čini mi se da sam tada vidio i Atilu s pločicom oko vrata na kojoj je pisalo “direktor”. Mislim, vidio sam Atilu sigurno, samo nisam siguran je li baš tada imao tu pločicu skinutu s tapaciranih vrata nekog direktora, okačenu na lanac i stavljenu oko vrata. Neko je prokomentarisao: “Jooo jes’ vidio Atile, jes’ lud.” Složili smo se da je Atila pravo lud i krenuli se gurati da što prije uđemo. Činilo se da svi neće stati pa smo počeli sa aktivnijim guranjem prema vratima, bojeći se da nećemo ući. Ne sjećam se tačno, ali bio je to jedan od mojih prvih koncerata ikad. Prvi veliki u svakom slučaju, jer ne računam priredbu u Zetri pred Novu Godinu kad sam primao paketiće, a na stejdžu je na plejbek pjevao Valentino.

Bili smo unutra, i bila je gomila raje. Svako malo vidio bi nekoga poznatog. Neki srećkovići su se popeli na radijatore sa strane i imali jako dobar pogled na binu. Adi Sarajlić je najavljivao bendove. Bila je i neka prigodna riječ koje se sada ne sjećam. Bacale su se i majice u publiku. Na majicama je pisalo: Jebešzemljukojazidanema. Obična siva majica sa crvenim slovima, samo je rječ “zid” bila bijele boje. Besko je nekim čudom uhvatio dvije, čini mi se odjednom. A ja sam bio s Beskom i dobio sam majicu. A uhvatiti majicu ili je dobiti od jarana koji je uhvatio dvije, bilo je k'o da si uhvatio milju maraka.

Bila je gomila raje i neka je neukrotiva energija lebdjela svuda okolo. Kao da si se sve te godine punio za nešto, i sada treba da se isprazniš u djeliću sekunde ali ne znaš kada tačno i strah te da fuliš moment. Serem, nisam se tako osjećao. Bio sam radoznao, i pomalo me uzimala atmosfera. Svi su urlali. I ja sam urlao. Svirka? Kakva može biti svirka od bendova koji su rijetko imali struje da vježbaju, koji su često bili gladni, žedni, isfrustrirani, isprepadani, granatirani, izjebani? Znači, bila je odlična! Ili što bi rahmetli Adi Lukovac rekao: “To je rock n’ roll!”. Što je ujedno i najbolja pjesma na cijelom koncertu i CD-u. Tome su samo pomogli problemi koje je Adi imao prilikom izvođenja pjesme. Neki klinac nije valjao, nervozno je hodao po bini i pokušavao da natjera svoju elektroniku da radi, ali iz nekog razloga nije išlo. Onda je samo uključio ono malo što je radilo i krenuo zapravo improvizirati. I bi čudo. Najbolji živi nastup ikad. Evo šta je zabilježeno na prvom, legendarnom CD-u “Rock Under The Siege”

Mainthing (Down)
Rijeci (Pessimistic Lines)
Story From Sarajevo (D. Throne)
Ponekad Pomislim (Hindustan Motors)
Chala (Gnu)
A Lot Of Idiots Per Day (Grafit)
Sara's Dream (Lezi Majmune)
Sarajevo Feeling (Protest)
Pain In Brain (Sikter)
Gudra (Sikter)
A.P. Sound (A.P. Sound)
Vera (Bedbug)
Dark Side Of Me (Beastly Stroke)
Rock Under Siege (Ornamenti)

Bila je gomila raje. Svi su imali svoje favorite, neki su svirali bolje od drugih, neki su imali više tehničkih problema od drugih, ali to nije bilo bitno. Bili smo na koncertu. Bilo je ludilo. Bio je to najveći koncert ikad. Bilo je to 14. januara 1995. Bio je to Rock Under The Siege. Ne ponovio se nikad.

piše: Dino Ćatović