Sa 16 godina zadobila doživotne povrede

Od 30 do sada saslušanih svjedoka na suđenju Ratku Mladiću, samo je dvjema svjedokinjama to bio prvi iskaz pred Tribunalom. Obje su ranjene u noći između 28. i 29. maja 1992. godine kada se dogodilo prvo ‘jako granatiranja Sarajeva koje je izazvalo smrt i ranjavanje više civila’

Fadila Tarčin, svjedok na suđenju Ratku Mladiću
Fadila Tarčin, svjedok na suđenju Ratku Mladiću
Fadila Tarčin će do kraja života osjećati posljedice eksplozije granate koja je 28. maja 1992. godine pogodila tri kuće u sarajevskom naselju Širokača. Svjedokinja je sa 16 godina zadobila povrede obje noge, smrskan joj je zglob prsta na stopalu i zauvijek joj je otežano hodanje. Ovaj slučaj se navodi u optužnici protiv Ratka Mladića, tadašnjeg komandanta Glavnog štaba VRS, kao prvi incident ‘jakog granatiranja Sarajeva koje je izazvalo smrt i ranjavanje više civila’.

Prema sažetku izjave, svjedokinja je nekoliko dana nakon ranjavanja na radiju čula snimak presretnutog razgovora od 28. maja 1992. godine, u kojem Mladić naređuje granatiranje sarajevskih naselja Velešići i Pofalići, zatim Dobrovoljačke, Humske i ulice Đure Đakovića, kao i ispaljivanje plotuna na Predsjedništvo. Audio-snimak Mladićeve naredbe za ‘razvlačenje pameti Sarajlija’ emitovan je i uveden u dokaze krajem augusta 2012. godine, tokom svjedočenja još jedne od žrtava granatiranja Sarajeva u noći između 28. i 29. maja 1992. godine.

Imitatori i pantomimičari

Ratko Mladić naređuje granatiranje Sarajeva
U unakrsnom ispitivanju, svedokinja je potvrdila da Širokača nije među lokacijama čije je granatiranje u presretnutom razgovoru naredio Mladić. Branilac je potom pročitao transkript razgovora presretnutog dan kasnije, 29. maja, u kojem Mladić objašnjava sagovorniku kako bosanska strana ima ‘imitatore i pantomimičare’ koji ‘mogu da imitiraju’ svačiji glas, pa i njegov. Svedokinja je odgovorila da o tome ne zna ništa.

Početak unakrsnog ispitivanja obilježilo je niz pitanja koje je branilac nazvao ‘kontekstualnim’. Fadila Tarčin je u odgovorima rekla da je na Širokači u maju 1992. godine bilo nenaoružanih straži po kvartovima, da nije znala gdje se nalaze linije fronta kao i da je jednom ili dva puta vidjela nekoliko rezervnih policajaca ali ne i veće naoružane formacije. Takođe je rekla da nije vidjela snage Armije BiH koje su prolazile kroz Širokaču.

Kontrolni punktovi i straže

Djeca, žrtve granatiranja tokom Opsade Sarajeva (foto James Mason)
Djeca, žrtve granatiranja tokom Opsade Sarajeva (foto James Mason)
Budući da je svedokinja rekla da je jedini vojni objekat u blizini njene kuće bila kasarna bivše JNA, branilac je sugerisao da je lokalna škola korišćena za smeštaj vojnika Armije BiH. Potom je pročitao izjavu jednog pripadnika Zelenih beretki, koji je rekao da je teren Širokače ‘kontrolisalo’ oko 200 ljudi koji su formirali kontrolne punktove. Svjedokinja je odgovorila da nije vidjela nikakve kontrolne punktove, niti je čula da se o njima priča.

Nastojeći da dokaže da je na Širokači bilo legitimnih vojnih meta, branilac je ukazao na presretnuti razgovor Radovana Karadžića sa izvjesnim Momom kao i izvještaj Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, po kojima je u aprilu 1992. godine artiljerija dejstvovala sa Širokače po srpskim položajima. Svedokinja je odgovorila da ‘nema takvih saznanja’.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *