SARAJEVO.co.ba RSS
facebook.com/sarajevo.co.ba
twitter.com/capajebo
Znamenitosti Sarajeva
Sarajevska muzika
Videoteka

Samokovlija: Nosač Samuel (6)

30. 10.
2014
10:05h

Zbirka pripovjetki “Nosač Samuel” iz 1946. godine, smatra se najboljim djelom bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije.

« prethodno poglavlje

Nosač Samuel

Nosač Samuel

6

Nosač Samuel lutao je ulicama i smišljao zašto ga je ujak pitao da se nije možda svadio s Jakovom. Nije mo gao da dokuči. Ušao je Isakovu berbernicu. Tu je našao bakalina Sadu.

Sado je sjedio na stolici. Bio je umotan u šareni čaršav. Berberin Isak podrezivao mu je kosu. Odrezani čuperci bili su mu pali po čelu i licu, i nosač Samuel nikad ne bi ni prepoznao Sada da nije bio u razgovoru s berberinom Isakom.

Spočetka nije Samuel mogao nikako da uhvati o čemu razgovaraju. Onda je razumio kao da Sado napušta bakalnicu? Je li dobro čuo?

Nikako nije mogao da vjeruje svojim ušima. Tada je Sado rekao jasno:

– Zaradio sam tamo dosta. Ali sve je to ništa. Bez čaršije nema rada. Gore u mahali je sve sitno. Sitne mu šterije, sitni poslovi. Sto dana, dvadeset groša. Bakalska radnja je bakalska radnja, a drugo je trgovina. Drugo! Zar nije tako? U trgovini treba čovjek da se ogleda.

Nosač Samuel nije se mogao uzdržati. Umiješao se u razgovor.

– Prtljate iz bakalnice?

– Zar se to zove prtljanje? Otvaram trgovinu. Trgo vinu! Znate li šta znači kad se kaže trgovina, Samuele?




Nosač Samuel, kad je izišao iz berbernice, bio je sav izvan sebe. Gledao je svaki čas na sahat-kulu i jedva če kao da se smrači. Čim se bude našao kod Papučovih, povešće razgovor o svojim namjerama da otvori bakalnicu. Svi će se iznenaditi kad čuju o tome i svi će reći da je to vrlo pametna stvar. A kad im bude rekao da bakalin Sado ostavlja radnju i da seli u čaršiju, Jakov će ustati i kazaće: – “Samuele, odmah sutra zakaparišite dućan. Odmah sutra! Evo vam pare! Koliko vam treba? Govorite!”

Razmišljajući tako, svratio je u još jedan dućan, ku pio svijeću i krenuo kući. Tu se najprije dobro umio, onda je obukao svoje prazničke odijelo, uzeo fenjer i pošao po ujaka.

Kod Papučovih mirisala je i avlija na pečeno meso. Simha je na kućnim vratima dočekivala goste. Udarala je u def i pjevala dobrodošlicu. U sobi su gorjele dvije lam pe. Negdje su nabavili i nekakav dugački sto i iskitili ga cvijećem. Kad su svi stigli, počela je slava. Točila se ra kija, iznosila jela. Raspoloženje je raslo. Na dnu stola sje dio je riđi Jakov. Lagano je i on ispijao čašice kao i ostali. Ali uskoro je počeo sve češće da pruža ruku s praznom čašom.

Točiti prečesto čašu čovjeku kakav je bio riđi Jakov nije bilo pametno. Stoga su se žene već ranije dogovorile da budu škrte u tome i da se prave kao da ne vide kad on bude tražio da mu toče. I bilo je tako. Čim bi Jakov pru žio čašu, neka bi od njih napravila kakvu šalu i svi bi prasnuli u smijeh. I sam se Jakov smijao. Bio je dobre volje. Ali sve to nije moglo da potraje dugo. Jakova je ljutilo što mu ne ukazuju dovoljno pažnje: Mrštio je čelo, gutao pljuvačku, a najposlije je stao da škripi i zubima.

Ovo škrgutanje nije se, na žalost, čulo. U sobi je bilo vrlo bučno. Pjevalo se, govorilo u sav glas, pričalo, a i su đe je zvečalo. I klupe i stolice su škripale. Stari Papučo bio se toliko ugrijao da je namigivao na Esteru, koja se ljuljala amo-tamo i ludo tresla defom. Izdizala je svojim kreštavim glasom što je bolje mogla, a Hajmačo, njen muž, limar iz Limarske ulice, poznati veseljak, udešavao je glas sa ženinim, mahao rukama i, sav u nekom zanosu, zatvarao oči.

Saruča je sjedjela na svom mjestu. Gledala je preda se i bivala sve bljeđa. Sva je strepila da Jakov ne počini kakvu nepriliku.

Nosač Samuel, zaručnik, sjedio je svečano u svom subotnjem odijelu, slušao je razgovore, pjesmu, uzimao je sad komad kokošijeg mesa, sad komad pečene jagnjetine, jeo, mljackao jezikom i čekao zgodnu priliku da započne razgovor o svojoj bakalnici i jednako smišljao koliko da zatraži kad mu Jakov bude ponudio pare za kaparisanje dućana. Kolebao se. Osam cvancika ili čitavu bijelu medžediju? Unoseći se u ove misli prestajaao bi na mahove i da jede. Tada bi žene graknule:

– Što ne jedete, Samuele? – Dajte, natočite Samuelu rakije! Prikučite Samuelu sahan s kokošjim mesom! Uzmite, Samuele, koji krastavac. Ništa ne jedete! Baš ni šta!

Samuel bi se trgnuo i opet prihvatio jela.




Upravo je nosač Samuel bio uzeo mastan kokošji vrat i s njega čupkao meku kožu punu sala kad je riđi Jakov iznenada skočio sa svog sjedišta:

– Šta je? – počeo je da viče. – Jesam li ja živ ili nisam? Samo se brinete za njega. “Samuele, jedite! Samu ele, pijte. Samuele, hoćete li ovo? Samuele, hoćete li ono?” A ja? Jesam li ja tu ili nisam? Na srijedu s tom rakijom. Hoću i ja da pijem i da se opijem! Rakiju ovamo!

Derao se strahovito. (Ovako je još samo Ahmet Anadolac znao da se dere). Bio je sav pomodrio u licu i drh tao je. Simha je brzo skočila s rakijskom bocom, ali već je riđokosi Jakov bio tresnuo pesnicom o sto. Udarac je bio tako silan da su čaše poskakale uvis kao uplašeni pilići. Zazvečalo je suđe. Jedna je viljuška poletjela prema Erdonji. Da se žena nije sagnula, udarila bi je u čelo.

S plitkog suda koji je stajao pred Samuelom iskočilo je kokošije krilo iz gustog zaprška i pljusnulo Samuela po obrazu, a odatle mu se skotrljalo niz novo odijelo.

Stara Erdonja, prestravljena dernjavom i onom vi ljuškom, gubila je svijest, naginjala se sve više, dok se najzad nije stropoštala na pod.

Papučo je ukočio pogled u Jakova. Brada, uvinuta prema prsima, čisto mu se tresla. Vidjelo se da se i u nje mu sprema bura. Dotada se Papučo nije nikada naljutio na svog sina. Ovoga puta nije mogao da se uzdrži. Dok su podizali Erdonju, i dok je Samuel otirao lice i odijelo kra jem peškira, Papučo je ustao i, opruživši ruku prema vra tima, stao da viče:

– Napolje, skote! Napolje!

Dugi zakovrčani solufi koji su mu visili sa sljepo očnica ljuljali su se kao splet uznemirenih pijavica.

Svi su se skamenili. Strah, da će riđi Jakov trgnuti nož iz bensilaha i početi jednog po jednog da kolje, bio ih je sve ukočio. Ali riđi Jakov rekao je mirno i poslušno:

– Idem, oče! Idem!

Bio je i pošao. Bio je i otvorio vrata, zakoračio, ali tada se odjednom okrenuo i počeo pribrano, tiho:

– Tjerate me kao psa. Ne smeta. I nisam drugo ne go pas. I evo idem. Idem da vam ne smetam, a vi gospo do, jedite, pijte i veselite se dalje kako ste počeli. I ja ću se veseliti. Potražiću Ahmeta Anadolca i opiću se. I vi ćete se opiti. Ali ne zaboravite da niko od vas ne bi sje dio tu gdje sjedi da ja nisam tresnuo svojom kesom. Niko! Da ja nisam obećao deset dukata za svoju sestru Saruču, ni vi, Samuele, ne biste glodali danas kokošije vratove i trpali u stomak pečena jaja, pobiberena biberom, koji sinjor Mair nabavlja iz Indije.

Hajmačo je počeo da ga umiruje.

– Mir dok ja govorim! – dreknuo je riđokosi Ja kov. Stupio je naprijed, metnuo ruku na držak velikog noža i nastavio sve odlučnijim glasom:

– Još ovo hoću da vam kažem: Ja, riđi Jakov, mo gao bih lako da vam iz stomaka izvadim pečenje koje ste požderali i rakiju koju ste polokali. Mogao bih i nosaču Samuelu da kažem: – Ako vam je po volji, uzmite Saru ču ovako golu i bosu i bez učkura na gaćama, a mjesto dukata dobićete matrak. To bi mu mogao da kažem. I no sač Samuel i njegov ujak Šimon ustali bi tada i otišli, jer ne uzimaju oni Saruču, nego mojih deset dukata. Jest, nosaču Samuele, ne trzajte se i ne gicajte nogama kao preklani jarac. Sve je tako kako ja kažem. Nego šta! Dva ste se mjeseca natezali zbog tih dukata. Večeras ni jed nim pogledom niste udostojili Saruču. Dukati su vam u glavi. Dukati! A žene se vrte oko vas i nude vas: “Uzmi te ovo, uzmite ono. Natočite Samuelu! Dajte mu mesa!” – Pu! Sram vas bilo!

Papučo se pomakao i htio je da drekne na sina, ali se riđi Jakov tada mašio rukom za bensilah i viknuo:

– Psst! Ne pometajte me, oče! Nikome ništa neću učiniti. Dao sam riječ. Hoću da je iskupim. Evo, ovde su dukati. Pet je u srebrnim medžedijama, a pet u napuljonima. – Izvadio je kesu i zazvečao s parama. – Evo vam ih, neka vam se duša smiri, sinjor Samuele. A ti Saruča, poskakuj za njim kao kuja. Ali znaj, kad bi moglo biti, on bi uzeo dukate, a tebe bi ostavio kod tvog i mog ludog Papuča…

Bacio je kesu nasred stola.

Svi su se trgli natrag, kao da je bacio bombu koja će prsnuti i raznijeti ih.

– Uzmite ih, sinjor Samuele, uzmite ih i živite. Eto vam dukata!

Niko se nije micao. Samo su se oči pokretale sad de sno, sad lijevo.

Samuelu se osušilo grlo. Šta da radi! Šta da kaže? Da li da uzme pare? Ako ih uzme, sutra će se pričati po gradu kako mu je Jakov bacio dukate kao kad se psu baci komad debela mesa. I imao je pravo Jakov. On, Samuel, sanjao je samo o tim dukatima. O bakalnici! Bez tih dukata ne bi mu Saruča ni na um pala. Sve je tako! I evo, sad ti dukati leže pred njim, može ih uzeti, samo treba da, pruži ruku. Ali kako da pruži tu ruku? Kako? Svi gle daju šta će da radi. Svi se pitaju: hoće li ih uzeti? Hoće li?

– Samuele, – prekinuo je tada ćutanje ujak Šimon i rekao odlučno: – Uzmi novac, i da se zaruke slave dalje.

Samuel se spremao da ustane i da uzme kesu s duka tima, ali ga je odjednom obuzeo strah da će se, ako uzme novac, jedna od onih lampi na zidu utrnuti, i to ona što onako dobro svijetli. Sumrak će zavladati u sobi, svi će ćutati i niko se neće micati s mjesta. Simha će spustiti def na pod, a Saruča će se zagrcnuti od nekog užasnog plača, koji će strahovito da provali iz nje i domalo će joj srce pući.

Ustao je brzo i sav dršćući rekao je:

– Simha, vratite mu kesu!

– Samuele! – opomenuo je ujak Šimon kratko i oštro svojim piskavim glasom.

Samuelu je bila udarila krv u glavu. Mračilo mu se pred očima. Ponovio je:

– Simha, vratite mu pare! Ne trebaju meni dukati!

– Ne govori gluposti! – siktao je Šimon. – Uzmi pare kad ti kažem!

– Neću da uzmem – odriješio se Samuelu odjednom jezik. Vikao je: – Neću da uzmem, ne trebaju mi takve pare. Ne uzimam ja Saruču zbog para. Zivjeću ja i bez njih. Uzeću Saruču golu i bosu. Zivjeću i bez njegovih dukata.

– Živjeće! Hahaha! Živjeće bez mojih dukata! – cerekao se riđi Jakov.

– Jest, živjeću, živjeću! – okrenuo se Samuel prema njemu. – Živjeću! – Pružio se po stolu, dohvatio kesu i tresnuo njome Jakova u prsa.

Kesa je snažno udarila Jakova po grudima i pala mu za bensilah.

– Eto vam ih! Živjeću i bez njih, jest, crveni pijetle! Crvena pijanduro!

– Hahaha! – cerekao se riđi Jakov.

Neko je dao znak. Simha je udarila u def, zatresla njegovim zvečkama, a Hajmačo je zapjevao. Estera je Ja kova izgurala napolje.

Nosač Samuel pao je umoran na klupu. Bio je bli jed i drhtao je. Poslije pjesme ustao je Papučo, skinuo sa sebe svoj dugački lanac sa srebrnim satom. Svojim rukama objesio ga je nosaču Samuelu o vrat i metnuo mu sat na pas. Nije rekao nijedne riječi. Dohvatio je zatim čašu i nazdravio:

– Gospodo, vi ste svjedoci. Bog uzima i Bog daje! Ono mi je rođeni sin, ali ovoga mi Bog šalje. Samuele! Le hajim!
Samuel je prihvatio čašu, kucnuo se i rekao:

– Vjenčanje neka bude odmah druge nedjelje. Što je ruha spremljeno, spremljeno je. Meni ne treba više. Nosač Samuel će raditi i živjeti!

– Le hajim!

– Le hajim!

Stari Papučo i nosač Samuel ispili su čaše do dna, onda su se zagrlili i izljubili.

Saruča je spustila glavu na rame Mirjami, ženi Šimonovoj. Sva se tresla. Plakala je, vidjelo se, od neke du boke radosti. I Erdonja je trgla oblog koji su joj bili omo tali oko čela. Mašući njime kao kakvim barjakom, kliktala je: Besimantov! Besimantov! Srećno! Srećno!

Slava je potrajala do poslije pola noći. Kad su se vraćali kući, Šimon je uhvatio Samuela za rukav i vu kući ga tako, grdio ga:

– Šta si uradio, magarče! Aj! Aj! Aj!

Nosač Samuel mahao je fenjerom i odvraćao mirno:

– Ništa nisam uradio. Ništa!

– Kako ništa! – kidao se od muke sitni čovje čuljak Šimon. – Deset, deset dukata! Pet u srebru, pet u zlatu bacio si u vodu. Deset dukata, magarče jedan! Zar ti misliš da se čovjek deset puta ženi u životu? Je li, azno? Je li, magarče? – Šimon je Samuela drmao dr žeći ga za mišicu. – I kome si ih vratio? Kome? Jednom Jakovu Kavezonu, jednom pijanduri! Jesi li vidio kako se dere? Govori!

– Pustite me! – trzao se nosač Samuel da se oslo bodi ruke ujaka Simona.

– Čekaj, čekaj, pustiću te, ali najprije da te pitam, da čujem, znaš li šta će ovaj riđokosi đavo uraditi s tim parama? Još večeras što će uraditi? Znaš li? Polokaće ih, zajedno s Ahmetom Anadolcem, polokati i dati ih čočecima.

– Kome? – okrenuo se nosač Samuel.

– Čočecima!

– Čočecima? – ukočio se Samuel.

– Jest, čočecima!

Nosač Samuel bio je izdigao fenjer i ukočeno je gle dao u Simona. Simonove sitne oči sjajile su se kao žiške.

– Šta me gledaš? Čočecima, igračicama će ih dati. – Jest! – šištao je ljutito mali travar. Samuel je tužno slegnuo ramenima, spustio ruke s fenjerom i nastavio put.

naredno poglavlje »

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7

Share

Dodajte svoj komentar »

« nazad
Vezane teme: , ,


Šta vi mislite?»

Budite prvi koji će komentarisati.

RSS feed za komentare ove objave.


Mišljenja čitalaca

Napomena: Ukoliko želite svoju sliku kraj komentara kliknite OVDJE i registrujte svoj gravatar.

ČITAJTE » Isak Samokovlija » Kiko Sarajlić » Dario Džamonja » Zuko Džumhur

San ljetne noći u Sarajevu
San ljetne noći u Sarajevu
Sarajevska filharmonija će svom gradu ponuditi lijep poklon 30. marta i 31. marta...
Nikola Vučković u Zvonu
Nikola Vučković u Zvonu
U petak, 10. marta 2017. godine u sarajevskoj galeriji Zvono će od 21 sat biti otvorena...


 Još Sarajevskih novosti » 
Puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević
Puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević
Svečanosti prisustvovali članovi izvršnog odbora komiteta CK SK BiH Grujo Novaković...
Premijerno prikazano Saraj’vo
Premijerno prikazano Saraj’vo
Kako javljaju sa EFM.BA, premijerom dokumentarnog filma SARAJ’VO, Mustafe Mustafića,...


 Još Susreta i zbivanja » 
Abdulah Skaka: Uloga gradonačelnika u boljem kvalitetu života građana
Abdulah Skaka: Uloga gradonačelnika u boljem kvalitetu života građana
Novoizabrani gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka govori o planovima i projektima...
Petnaest godina sarajevske Disco Gripe
Petnaest godina sarajevske Disco Gripe
U svojoj petnaestoj godini izvođenja, prva ovogodišnja DISCO GRIPA će biti održana...


 Još Sarajevskih razgovora » 
Kino Arena: Bivša kraljica sarajevskih kina
Kino Arena: Bivša kraljica sarajevskih kina
Početkom šezdesetih godina u Sarajevu je bilo desetak kina i sva su bila smještena...
Zoka Ćatić: Sarajevska poema
Zoka Ćatić: Sarajevska poema
Na svoj uvijek poseban i originalan način Zoka Ćatić, glavni i odgovorni urednik...


 Još video sadrzaja » 
Sarajevo u nedjelju s Radnikom u večernjem terminu
Sarajevo u nedjelju s Radnikom u večernjem terminu
U nedjelju, 2. aprila 2017. godine će Fudbalski klub Sarajevo sa bijeljinskim Radnikom...
Navijam za naše
Navijam za naše
Sarajevo je nekad slavilo mnogo više od uspjeha svojih sportskih klubova. Slavilo...


 Još iz sportskog almanaha » 
Sjećanje: Esad Arnautalić
Sjećanje: Esad Arnautalić
Sinoć je u Sarajevu nakon 77. godina života preminuo jedan od naznačajnijih muzičara,...
Sjećanje: Davorin Popović
Sjećanje: Davorin Popović
Pjevačem je sam sebe zvao, obično počinjući svoje priče ‘Slušaj, da ti...


 Još uspomena i sjećanja » 

FELJTONI
» Dnevnik s Pala
» Od Grbavice do Koševa
» Čovjek s mjesecom u pjesmama

NE PROPUSTITE!