Razgovor sa sarajevskim glumcem Nerminom Tulićem o Sarajevu nekad i sad…

U ljeto 1993. godine igrate ulogu Mula Mustafe Bešeskije. To je vaša prva uloga poslije teškog ranjavanja. Kakav je bio taj prvi izlazak na scenu, poslije te kobne 120 milimetarske granate?

Premijera te predstave je bila 1991. godine u aprilu. Igrali smo je sve do početka rata i do početka opsade Sarajeva. Već u junu 1992. godine sam pogođen, a 1993. godine sam se ponovo vratio u pozorište. Igrao sam je sjedeći.

Prve predstave koje smo igrali u Pozorištu mladih, igrali smo tako što je gledalište bilo na samoj sceni. Publika je bila tu, pola metra od mene su sjedili. Ja sam se strašno prepao. Strašno sam se bojao zaigrati na sceni jer sam mislio da publika neće gledati mene u lice. Glumac se gleda čitav, kao pojava.

Strašno sam se bojao da će ljudi gledati samo u taj prazni prostor, u ono čega nema. To je bila moja trema zbog koje mi je čak i danas žžao. Meni je Susan Sontag nudila da igram u Godou, ali sam se na neki fini način izvukao da ne igram, samo iz tog straha. Eto, i danas, poslije te, 1993. godine, od tog avgusta, i dalje sam na sceni. Još uvijek igram Mula Mustafu Bašeskiju, predstavu koja je najvjerovatnije igrana preko dvije stotine puta, predstavu koja je iz dana u dan aktuelnija. Kao da je Darko Lukić, autor tog teksta, napisao predstavu za sva vremena.

Ne volite da generalizirate stvari, ali volite govoriti o tome kako se osjećate i Å¡ta mislite. Predstava je imala poziv za gostovanje u Srbiji. Vi ste to tada odbili. Rekli ste: “U Srbiji se mogu desiti sve promijene svijeta, ali ja tamo ne idem. Mislim da imam pravo na to”. Da li se sa ovom vremenskom distancom neÅ¡to promijenilo?

Ne! Tih godina u Sarajevu, zatvorenom, pod opsadom, zakleo sam se da nikada neću otići u Srbiju, niti u Crnu Goru. Nisam nikada ni otišao. Imam toliko prijatelja sa kojima se družžim. To nema veze s ljudima, to ima jednostavno veze sa mojim principom. Imao sam poziva, tokom ovih godina, da igram u nekim filmovima u Srbiji. Odbio sam. ŽŽao mi je što sam odbio, iz glumačkog razloga, jer volim da igram. Ne mogu! Nema ni novaca, ni bilo čega na ovome svijetu koji bi me natjerali da promijenim svoje mišljenje. Sa svakim ću popiti piće, sa svakim ću sjediti. Znaju me ljudi, to nema veze sa narodom.

Ne govorite o mržžnji. Kažžete da žželite svakim danom biti sve bolji i bolji čovjek. Je li teško žživjeti s tim motom?

Naravno, pogotovo ako žživite u ovakvoj zemlji, u ovakvom prostoru, među ovakvim ljudima, koji su iz dana u dan sve gori. Strašno je žživjeti. Pokušavam da budem pravedan, ali ne mogu. Kažžu da su samo vjero-vjesnici bili pravedni. Pokušavam biti pametan. Ne donosim uvijek ispravne odluke. Ljudski je i pogriješiti, ali pokušavam biti dobar čovjek, koliko mogu u ovakvom vremenu. Zao nisam. Od trenutka kada sam došao svijesti, nakon amputacija obje noge, borim se protiv mržžnje, i u sebi i javno. Polazim od sebe. Moja sudbina je bila takva. Moja supruga i ja smo u ratu žživjeli s bebom od 10 mjeseci, a izašli smo iz rata s tri djevojčice. U Sarajevu, pod opsadom, rodile su nam se još dvije kćerke. Nikada ne bih mogao svoje kćerke odgajati, a da u meni ima i trunke mržžnje.

Sarajevo je vaš grad. Vi ste dio onog starog, poznatog sarajevskog duha. Kako vidite Sarajevo danas?

Oči mi zasuze kada me neko pita za to. Ovo nije više to Sarajevo. Sve manje sam u tom Sarajevu. Svaki dan, poslije posla, moja supruga dođe po mene i napravimo krug do Čaršije. Krugovi su sve manji i manji. Ne poznajem te ljude uopće. Nije to više ono Sarajevo zbog kojeg nekada nisam htio da idem na more, da mi ništa ne promakne, da šta ne propustim u gradu u kojem sa se rodio, u kojem sam intenzivno žživio. Ovo je neki drugi grad.

Godine 1996-e, poslije rata, sam s porodicom otišao u Italiju da mi naprave proteze. Bio sam gost vlade Italije. Pokušavao sam da hodam na protezama. Imao sam poziv da ostanem. I danas žžalim što sam se vratio u Sarajevo poslije šest mjeseci, ne zbog sebe, nego zbog moje djece. Ovdje nemaju nikakvu budućnost.

Jedno vrijeme bili ste i politički angažirani. Kako je bilo biti političar? Da li ste imali iluziju da možžete nešto promijeniti, uraditi?

Vjerovao sam da nešto mogu. Nisam bio član niti jedne partije, niti ću biti. Član sam opće partije dobrih ljudi. Glumac sam i ne želim biti ničiji. Iz DPS-a i SDA-a su me pitali da li bi bio na njihovoj listi, a ja sam mislio da nešto mogu promijeniti. Međutim, to je sve bilo uzalud. Kada se sve te ruke dignu u zrak, delegata tih stranaka, moja je počesto bila protiv jer ja ne mogu protiv svojih principa. Upoznao sam tu i krasnih ljudi, kojih danas nema. To je bilo vrijeme neke euforije, vrijeme poslije oslobođenja. ŽŽeljeli smo da nešto napravimo, da krenemo u bolje. Svi ti ljudi su znali da nema ni zlatnih kašika, ni zlatnih pipa. Bili smo budale, ali ništa se nije promijenilo. Tih poslije-ratnih godina u Sarajevu se bolje žživilo nego danas, 13-14 godina poslije rata.

Zašto ste napustili tu ulogu, političara? Zašto ste otišli iz tog svijeta? Da li se desilo nešto posebno?

Jednostavno sam vidio da moja riječ ništa ne možže promijeniti. Emotivan sam čovjek i sve to primam. Sreća da sam glumac, pa znam odglumiti. Ne žželim da neko primijeti da me nešto pogodilo. Počeo sam primjećivati da ti ljudi, te barabe, koriste moje ime, moja invalidska kolica, za slikanje. Jednostavno sam se povukao iz toga i ne žželim da budem dio toga. Ne žželim da me neko koristi u prljave i ružžne svrhe.

Danas radite kao direktor Pozorišta mladih u Sarajevu. U prijepodnevnim satima ste direktor, a poslijepodne ste glumac. Koji dio dana vam je dražži?

Meni je uvijek najljepši dio dana noć. Uvijek sam volio noć, ne samo zbog mog posla, nego, ljepše je noću žživjeti. Spadam u one ljude koji bi uvijek, da mogu, spavali po danu, a po noći radili. Volim noć. Moje osnovno zanimanje je glumac. Bojao sam se, kada sam pogođen, da nikada neću više glumiti, ali i dosta sam se naigrao.

Prijepodnevni direktorski posao je samo gubljenje žživaca. Svakim danom je sve gore i težže raditi. Godine 2009-e, u Kantonu Sarajevu, kulturi je općenito uzeto 13 miliona maraka. Možžete onda misliti kako je raditi u Sarajevu, u bilo kojoj kulturnoj ustanovi. To je strašno. Nikada ne bih požželio biti direktor Pozorišta mladih. Ovdje sam direktor iz razloga što sam do granate bio glumac. Volim pozorište. Meni je pozorište druga kuća. Ne kažže se ni za tvornicu, ni za rudnik, ni za radio, nego se samo za pozorište, da je to nečija druga kuća. Pozorište mladih, 14 godina poslije rata, još nije dostiglo ni predratni broj zaposlenih. Strašno je, a svakim danom je sve gore. Lakše je bilo raditi pod granatama, praviti predstave od 1992. do 1995. godine, nego danas.

razgovarala: Dinka Jurković (august 2009)

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: 1992, Intervju, Nermin Tulić, Sarajevo