Sarajevo, pobjeda i poraz

Bivše multietničko Sarajevo je vrlo brzo nakon rata svoju stvarnu, a pakosnici tvrde lažnu kosmopolitsku legitimaciju, izdatu i ovjerenu tokom komunističkog režima, bacilo u Miljacku, i predalo se u ruke nacionalističke bošnjačke politike koja je, poput iste takve politike na srpskoj i hrvatskoj strani, uspostavila princip diskriminacije manjinskog stanovništva na etničkoj i vjerskoj osnovi

piše: Gojko Berić

U Sarajevu je ove sedmice ponovo „zavladalo“ opsadno stanje – grad obilježava 20 godina od početka najtežeg perioda u njegovoj historiji. Retrospektivu tih tragičnih događaja preuzeli su na sebe novinari, ljudi koji su bili njihovi svakodnevni svjedoci i hroničari, rizikujući često i vlastiti život. Fotoreporteri i televizijski snimatelji dolazili su u Sarajevo iz cijelog svijeta, da bi zajedno s domaćim kolegama slali poruke o stradanju nedužnih stanovnika glavnog grada jedne zemlje u srcu Evrope. Televizijske stanice su za ovu godišnjicu pripremile specijalne emisije, novine su danas izašle na višestruko povećanom broju strana, priređene su razne izložbe, a Sarajevo će sutra biti domaćin međunarodne konferencije „Mediji u ratu i miru – možemo li bolje?“ Na stotine stranih novinara izvještavale su o ratu u Bosni i Hercegovini, neki duže, neki kraće vrijeme. Sarajevo je bilo i ostalo najvažnije mjesto u njihovim biografijama. Dvadeset godina kasnije, neki od njih ponovo su se okupili u našem gradu. Došli su manje zato da ožive ratna sjećanja, a više da vide ko smo mi danas i šta je Sarajevo danas. A to će biti veliko iskušenje za njihove novinarske reflekse, jer se većina njih poslije rata nikada nije vraćala u Sarajevo.

Ne znam sa kakvim će se dojmovima vratiti svojim kućama. Sarajevo je starije za dvadeset godina, mnogi njegovi stanovnici su poslije rata umrli, izmijenjena je čak i njegova panorama, a neke suštinske promjene su toliko duboke da ih stranac ne može uočiti boraveći ovdje tek nekoliko dana. Međutim, ni iz jednog reporterskog doživljaja i opisa današnjeg Sarajeva ne može biti izostavljena činjenica da je ono puna 44 mjeseca bilo najveći konclogor u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i da je za to vrijeme u njemu poginulo više od 11.500 nedužnih građana – muškaraca, žena i djece. Ubijani su topovskim i minobacačkim granatama, pamovima i snajperskim hicima, koje su Karadžićevi i Mladićevi četnici ispaljivali sa okolnih brda. Iz doživljaja i opisa današnjeg Sarajeva ne može biti izostavljena ni sramotna uloga međunarodne zajednice, prvenstveno Evrope. Ona je neophodnu vojnu intervenciju zamijenila „humanitarnom misijom”, koja je od Sarajeva učinila eksperiment in vivo na nekoliko stotina hiljada njegovih paćenika. Ne znam šta stoji u tajnim izvještajima te vrste, ali ne bi me čudilo ako je jedan od zaključaka glasio: Eksperimenti provedeni na stanovnicima Sarajeva pokazali su da postoje situacije kad su ljudi izdržljiviji od svake životinje.

Sarajevo je, dakle, preživjelo i izašlo kao pobjednik u sudaru sa sudbinom koju mu je namijenio Radovan Karadžić, kombinirajući psihijatrijsku nauku sa svojom programskom pjesmom „Pođimo na gradove da bijemo gadove…”. O vještini, umijeću i upornosti tog preživljavanja postoji cijelo brdo dokumentarističkih zapisa, bizarnih primjera o trijumfu duha u neljudskim uslovima. Žene su na ulice izlazile uredne i našminkane, a da nikad nisu znale hoće li se žive vratiti kući; knjige su se čitale više nego ikada, a kad bi se na ulicama pojavilo Oslobođenje, ljudi su napuštali redove za hljeb i trčali da kupe novine. Nakon zalogaja odvratne, smrdljive haringe, od kojih su i izgladnjele mačke okretale glavu, pjesma Kemala Montena ili Davorina Popovića imala je učinak najboljeg francuskog vina. Ne kažem da je tako živio cijeli grad, bile su to samo manje ili veće oaze dobrote i solidarnosti, ali njihova energija je na javnoj sceni bila žilava i respektovana. Svako od nas je bio svjedok da su komšije međusobno dijelile posljednje ostatke hrane. Valjda je blizina svakodnevne smrti činila da ljudi preko noći postanu bolji nego što su možda bili. Danas to možda zvuči patetično – a meni je patetika strana – ali tako je bilo.

O tome sam ovih dana razgovarao sa jednim poznatim kolegom. Složili smo se da od energije opkoljenog Sarajeva nije ostalo gotovo ništa. Kao da je sagorjela poput bengalske vatre, onog časa kad je rat završen. Ljudima je ubrzo ovladala sebičnost, gramzivost i netolerancija. Na snagu je stupio čuveni zakon Tuđmanovog generala, Hercegovca Ljube Ćesića Rojsa: „Ko je jamio – jamio”. A oni koji nisu ništa jamili stekli su žig budala i nesposobnjakovića, stvorenja koje bog nije dao ni za šta. Obraz su spašavali tako što su vikali da je rat bio bolji, i na pijacama, ulicama i u tramvajima na sav glas psovali majku vlastima i državi. Bivše multietničko Sarajevo je vrlo brzo nakon rata svoju stvarnu, a pakosnici tvrde lažnu kosmopolitsku legitimaciju, izdatu i ovjerenu tokom komunističkog režima, bacilo u Miljacku, i predalo se u ruke nacionalističke bošnjačke politike koja je, poput iste takve politike na srpskoj i hrvatskoj strani, uspostavila princip diskriminacije manjinskog stanovništva na etničkoj i vjerskoj osnovi. Žig tvoje nacionalne pripadnosti „čita” se već u dječijem vrtiću, potom u osnovnoj i srednjoj školi, na šalterima javnih ustanova, a s najvećom pažnjom prilikom traženja posla u privatnim firmama. Poslijeratno Sarajevo je postalo netolerantno prema ateistima, homoseksualcima, pankerima, kosmopolitima… Od opsade do današnjih dana ono je, barem što se toga tiče, prešlo put od pobjede do vlastitog poraza, a time i do poraza multietničke Bosne i Hercegovine.

Objavljene su bezbrojne knjige o temi bosanskohercegovačke tragedije, održano je na hiljade tribina posvećenih ratu u Bosni i Hercegovini, snimljeno je više igranih i dokumentarnih filmova (Tanovićeva „Ničija zemlja” nagrađena je Oskarom), toliki pametni ljudi sa raznih strana svijeta pokušali su objasniti zašto se sve ovo desilo i da li se moralo desiti. O tome će se raspravljati još stotinu godina, ali se točak historije nikada neće vratiti nazad.