Sarajevo, sjećaš li se Sarajeva ?!?

Sarajevo, sjećaš li se Sarajeva?!?
Sarajevo, sjećaš li se Sarajeva?!?
Sjeo sam sinoć u auto, negdje oko 23.53h i krenuo. Malo zbog zime ali više zbog neke huje sam se skoro pa tresao. Uhapsili Divjaka u Beču glasila je vijest, zadržali ga rekoše po nalogu Interpola, a po optužnici ili potjernici koju je Srbija raspisala radi “Dobrovoljačke ulice”.

Za nešto manje od deset minuta već sam se parkirao i krenuo uzbrdo ka austrijskoj ambasadi, dok sam se penjao shvatio sam – da nisam došao nešto bi mi se desilo. Jednostavno, mislio sam da legnem tek tako pa ne bih zaspao cijelu noć. Nije me pokolebalo kad me kod ambasade dočekalo nekih četrdesetak ljudi, neke od njih poznavao sam i obradovao sam se kad sam ih vidio tamo.

Stao sam i zauzeo svoje mjesto očekujući da će nas se pojaviti još. Šta što je kasno, kak'e veze ima zima. Sve sam to u sebi govorio onako tješeći se da će nas se pojaviti barem par stotina tu pred ambasadom. Nastavio sam se lagati i rekoh sebi: Ma velik je ovo grad, Sarajevo je to, grad koji ne zaboravlja.

Okrečući se oko sebe uvidio sam da ako odbijem novinare i fotoreportere te snimatelje i policiju, ma nema nas ni stotinu. I to kad je protest bio na vrhuncu tamo negdje oko 01.03h. U svemu tome, tu na ulici dešava se filmska scena. Momak u nekim, mislim, kasnim dvadesetim u “skins” izdanju, vidno “nabrijan” i vjerovatno malo pod gasom, sve nas tu na sav glas pita: Imamo li bombi? Šta smo došli tu ako nemamo ništa? Da blejimo je li? Pitao nas je – šta stojimo? Mi smo se u startu onako i smijali, no kad je čovjek rekao nekako parafraziram: “Razvaljuju nam državu, sve pokradoše. Hajde, vidite, njih je osam nas ima barem trideset. Šta samo blejimo, u šta smo se to pretvorili i kako je moguće da niko ništa, a Jovan je uhapšen. Takav čovijek.” Na kraju je imao par najblaže rečeno suvišnih. No, dok je momak govorio bila je tišina. Policija, novinari, reporter, svi su u tišini slušali i u sebi smo se svi složili sa izrečenim, osim sa spominjanjem određenih pojmova i epiteta koji su kao što rekoh bili u najmanju ruku suvišni. Rekoh, filmska scena koja je na mene ostavila jak utisak. Kad sam se vratio kući, razmišljao sam o svemu tome.

No, vratimo se na temu, svi mi tu što nas je bilo, osjetili smo neku potrebu da budemo pred ambasadom, iako je ista bila i prazna, iako je kasno bilo, a i hladno. Da bili smo tu i mislim da je svako od nas intimno bio razočaran. Jesmo, sebi smo nekako pokušali relativizirati sve što smo vidjeli, svako na svoj način. Pravdali smo sve one koje nismo vidjeli te noći. Neki su bolesni, neki imaju obaveza ujutro, nekima je hladno, većina kao nije znala, kasno je. Niko sebi te noći, ili bar ja, nije htio da prizna da se Sarajevo pokupilo, da se smanjilo, i to pravo!

Grad je spao na stotinjak ljudi. Grad koji kao ima istoriju, grad vaki i naki, grad heroj, grad multivitaminski, istinska metropola, kulturni centar, nema šta. Kažu proširio se grad, broji negdje više od 500,000 građana i građanki. Kažu svašta al ja znam šta sam vidio te noći. Krenuh sa protesta negdje oko 01.45h, kontam valja ustat i ujutro na sopo, ima posla šta ‘š. A i sutra je protest opet u 13.00h, pa kontam druga prilika svima onima koji su bili uskraćeni za informacije, pa da mogu izletit’ sa posla. Putem kući motam onaj film koji sam vidio gore pred ambasadom. Pitanja naviru, tješim se globalno. Kontam opet – sutra je blizu.

Druga prilika, ispade za mene još veće razočarenje. Nas svega oko tri stotine. Od muke smo blokirali saobraćaj u gradu, kontam da se bar tako osjetimo korisnim u toj situaciji. Mislim da sam na licima ljudi koji su bili prisutni jasno mogao vidjeti razočarenje. Svi smo se pitali gdje je to Sarajevo, šta je sa njim, što ne dolazi taj Valter, ima li tih građana i građanki? Jedina stvar koja me radovala je to što sam tu na ulici vidio opet ljude koje zaista cijenim i kojima vjerujem.

Meni barem, nije bilo jasno kako su ljudi koji žive u Sarajevu da ne kažem kako su Sarajlije tako brzo i tako olako zaboravile čika Jovu. Kad su njega, koji je živ, zaboravili, moram reći ili se javno upitati jesu li zaboravili sve one koji su sebe dali da bi se oni danas šetali ovim gradom?

Jesmo odbranili smo se, jesmo bili smo pod opsadom, a jesmo vala i najebali od 92. do 95., što jest jest. Žrtava je bilo i previše, sve je dugo trajalo, bez struje, grijanja, vode, hrane, plina, patili smo se tolike godine. Trajalo bi sve kraće da nije bilo Jovana Divjaka. Da on nije bio tu neprijatelju bi bilo lakše. Da nije bilo svih onih koji danas nisu sa nama, a bili su to oni najhrabriji, najiskreniji i najbolji među nama – šta bi danas bilo Sarajevo? Gdje bismo bili mi?

Da sad ne detaljišem previše, da ne trujem i sebe i sve one koji možda i pročitaju ovo što u kompijuter kazujem. Sutra u subotu je Sarajevu treća šansa. Prilika je to u 13h da me se demantuje, da grad pokaže da pamti i da se nije pokupio onoliko koliko ja mislim da jeste. Sada Divjaku treba podrška, trebamo da mu svi pokažemo da ga nismo zaboravili da pokažemo da smo ga dostojni!

piše: Darjan Bilić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *