Izdvojeno Sarajevski razgovori Filed under

Sarajka se sjeća vojnog udara u Čileu

Mediha, Majda Cabrera se 1964. udala za Harolda Cabreru, čileanskog socijalista koji je nakon dolaska Salvadora Allendea na vlast posto njegov bliski suradnik. Nakon vojnog udara 1973. kada je vlast preuzeo Augusto Pinochet, Majda proživljava pakao…

Majda Cabrera

Majda Cabrera: Pinochet i CIA ubili su me prije četrdeset godina.

U čileanskoj pustinji Calama, u blizini najvećeg najvećeg rudnika bakra na svijetu Chuquicamate, nalazi se kamen koji jednoj ženi iz Sarajeva može slomiti srce. Na kamenu piše – Haroldo Cabrera. Sarajka o kojoj je riječ zove se Mediha, ali svi je znaju po imenu Majda. Majda Cabrera. Majda i Haroldo bili su muž i žena. Ovo je priča o njihovoj ljubavi, ali i priča o politici. Imperijalističkoj i onoj drugoj, socijalističkoj, na koju su službene SAD i danas alergične. Majdinu i Haroldovu ljubav, naime, prekinula je čileanska kontrarevolucija u organizaciji CIA-e.

Dogodilo se to na današnji dan prije 40 godina. Dok SAD danas budu odavale počast poginulima u terorističkom napadu na ‘blizance’, Majda Cabrera u mislima će imati svoga muža i mrtve drugove. Datum 11. rujan nju će do smrti podsjećati na beskrupuloznu intervenciju u režiji američke obavještajne službe u Čileu, koja je odnijela kudikamo više života nego pad ‘blizanaca’.

Upoznali se u Beogradu

Za uvod recimo još i to da je Majdin muž Haroldo Cabrera bio blizak suradnik Salvadora Allendea, socijalističkog predsjednika Čilea, vojnim pučem svrgnutog 1973. godine da bi na njegovo mjesto zasjeo Augusto Pinochet. Od zločinca Pinocheta SAD su očekivale da stane na kraj Allendeovom čileanskom socijalizmu i u praksi provede ideje neoliberalizma što ih je zagovarao Milton Friedman.

Ideja ekonomskog neoliberalizma zagospodarit će svijetom, baciti svijet na koljena. Majda Cabrera ispričat će nam kako je sve počelo. Pričat će nam o prijateljstvu s Allendeom, kako su Pinochetovci ubili njezinog muža, u vrijeme vojnog udara financijskog direktora najvećeg rudnika bakra na svijetu, kako su nju zatvorili na stadionu u Santiagu, a malodobnu djecu u zatvoru za maloljetnike. O svemu tome Majda Cabrera za medije nije govorila dvadeset godina.

– Harolda Cabreru upoznala sam 1964. godine u Beogradu. Oženili smo se već nakon tri mjeseca ljubavi. Moji su bili protiv i maltene su me se odrekli, ali nije mi bilo stalo. Ljubav je bila jača. Poslije šest mjeseci otišli smo u Varšavu, gdje je on doktorirao ekonomiju. Tada mu je bilo tek 26, a meni 19 godina. Ni njegova majka nije željela naš brak. Haroldo je, znate, imao vjerenicu, čiji su roditelji imali nekoliko tvornica. On je bio crna ovca u obitelji, jer je bio član Socijalističke partije. Ipak, kad smo došli u Čile njegovi su me prihvatili kao svoju kćerku. Uspjela sam pokazati ljubav i poštovanje prema mužu i njegovoj porodici, što i dan danas osjećam, priča Majda Cabrera.

Poljubac Predsjednika

Prvog sina, ime mu je Arturo, rodila je već u prvoj godini braka. U to vrijeme Majda je tek otkrivala da Haroldo Cabrera ima još jednu ljubav – socijalizam. Zajedno s čileanskim drugovima on je sanjao o skidanju američkog jarma s vrata. U takvom okruženju Majda Cabrera snašla se kao riba u vodi. Organizirala je druženja socijalista, agitirala po mjesnim zajednicama, sudjelovala u demonstracijama. Nakon Artura, Haroldo i Majda dobit će sinove Vladu i Igora te kćer Tatjanu. U Santiagu su živjeli od 1965. godine. Tamo su dočekali i veliki uspjeh latinoameričkog socijalizma, Allendeovu pobjedu na izborima 1970. godine. Bio je to prvi put u povijesti Latinske Amerike da jedan marksist postane legalno izabrani predsjednik.

– Iz tog vremena sjećam se poruke čileanskog naroda: ‘Allende, pueblo te defende’ (Allende, narod te brani). Allendeovu pobjedu dočekali smo u kući našeg prijatelja. Njegov stan bio je direktno na trgu gdje će izaći Allende. Svi smo ‘izletjeli’ na trg, moj suprug je Allendea poljubio i čestitao mu. Allende ga je pozvao: ‘Penji se gore, na pozornicu’, a Haroldo mu je odgovorio: ‘Ne mogu!’ Pitala sam ga zašto se nije popeo, a on mi je rekao: ‘Ovu pobjedu sam dočekao s tobom.’

Nakon Allendeove pobjede Haroldo Cabrera imenovan je za financijskog direktora rudnika bakra Chuquicamata. Za suradnike je, prisjeća se njegova supruga, birao i desničare i ljevičare. Bilo mu je, ističe, važno da su stručni.

– Zato je imao dosta neprijatelja i na ljevici i na desnici. Nije bio od velike priče. Bio je šutljiv čovjek i jako dobar otac. Mogao se po pet, šest sati igrati s djecom, bio im je konj, jašili su po njemu, čupali ga… Bilo je to najsretnije razdoblje mog života, kaže Majda potiskujući plač.

Ugroza interesa

Odmah po dolasku na vlast Salvador Allende je u Čileu proveo nacionalizaciju. Jedna od najznačajnijih bila je nacionalizacija rudnika bakra Chuquicamata. Do Allendeovog izbora rudnik je pripadao američkoj kompaniji.

– Desničare je najviše zaboljela nacionalizacija. U pitanju je bio ogroman novac. Čile je u Allendeovo vrijeme opet mogao živjeti od svojih rudnika. Do tad je sav novac išao Amerikancima. Kad bi radnici dobili plaću novac su mogli trošiti samo u američkim robnim kućama. Bio je to zatvoren krug. Moj muž je zatvorio američke robne kuće i otvorio čileanske. Za to vrijeme Allende je gradio kuće siromašnima i osmislio program podjele hrane najsiromašnijima. Ti projekti bili su jako dobro primljeni u narodu. Poznavala sam Allendea i bila s njim prijateljica, ali mislim da nije trebao biti predsjednik. Nije bio dobar političar. Imao je veliko povjerenje prema svima i govorio da se državni udar nikad ne može dogoditi u Čileu, iako je svima bilo jasno da se upravo to sprema. Prema narodu je bio jako dobar, a naročito su ga voljele žene. Pobijedio je zahvaljujući ženskim glasovima, prisjeća se sugovornica.

Ugrozu svojih ekonomskih interesa u Čileu Amerikanci nisu mogli trpjeti. Henry Kissinger u memoarima je napisao da je Allende pobijedio jer je američka administracija potcijenila situaciju. Čileanci im, pisao je, nisu bili na radaru. Međutim, vrlo brzo Čile je postao ozbiljan predmet interesa CIA-e. Agencija je radila sve da destabilizira Allendeovu vlast. Podupirala je i financirala organizaciju štrajkova i rad ultra-desničarskih organizacija u toj zemlji. Čile je postao trusno područje.

– Allende je sve to znao, ali nije spremio narod za otpor. Vjerovao je u mir i ležerno pregovarao s desničarima, kao da se ne događa ništa važno. U vojsci i policiji su počeli ubijati ljude. Prije samog udara nestalo je na tisuće ljudi. General Carlos Prats, koji je za mene pravi heroj Čilea, upozoravao je Allendea na sve što se događa, ali ovaj ga nije želio slušati. Mnogi generali su jednostavno nestajali. Kasnije smo čuli da ih je desnica ubijala i bacala u more. Kad bi sindikati organizirali sastanke desničari su ih napadali letvama s čavlima. Bili su to pravi masakri. U to vrijeme dva puta su otimali našu djecu i ostavljali ih u pustinji. Ja sam sudjelovala u demonstracijama, organizirala zabave putem kojih smo financirali Socijalističku partiju. U šali su me nazivali financijskom direktoricom Socijalističke partije. Jako volim Allendea, ali mislim da nije bio za predsjednika. Nije razumio što se događa, kaže Majda.

Prokleti zeleni džip

Iza svega je, napominje sugovornica, stajala CIA. Djelovali su preko organizacije koja se nazivala DINA, a čije vođe su bile na platnom spisku CIA-e. DINA jeste bila CIA, kaže Majda. Zemlju je Agencija uspjela destabilizirati i spremiti sve što je trebalo za kobni 11. rujan 1973. godine, prvi dan vojnog udara.

– U Chuquiamati mnogi nisu niti vjerovali da se vojni udar događa. Mi se jesmo pripremali, napravili smo poljske bolnice. Bili smo aktivni, jer smo vidjeli da u Santiagu ubijaju. Ipak, socijalisti nisu mogli pružiti otpor. Nismo bili naoružani. Tog kobnog 11. rujna Haroldo i ja bili smo zatvoreni u kući. Preko radio-stanice čuli smo poziv da se financijski direktor rudnika bakra Čilea Haroldo Cabrera sam prijavi, da mu neće ništa. Znala sam da je sve gotovo ako se prijavi. Tu večer otišao je do argentinske granice, prešao je, ali vratio se kad je čuo da će zatvoriti mene i djecu. Kako su djeca bila sakrivena na sigurno, zamolio me da ih dovedem. Bio je policijski sat i nisam uspjela. Sami smo sjedili devet sati u kući. Pored nas su bile dvije pudlice, koje kao da su znale šta će se desiti. Neprestano su ga lizale. Nismo progovorili niti riječi. Ujutro su došla djeca i svekrva. Tek što se izljubio s njima stigao je i onaj prokleti zeleni džip. Vojnici su ga drsko ubacili u auto, a meni je ostalo tek da legnem pred taj džip. To sam i uradila. Rekli su mi: ‘Ako ne ustanete – pregazit ćemo vas!’ Haroldo je skočio odozgo i viknuo: ‘Molim te, netko treba ostati s djecom!’. To nam je bio zadnji susret., prisjeća se Majda.

Muža je pokušavala posjetiti, ali nisu joj dali. Nekoliko dana kasnije i sama će završiti u zatočeništvu. Najprije su joj oduzeli djecu i rekli joj da je vode direktno kod Augusta Pinocheta.

– O njemu ne želim pričati. Rekao mi je: ‘Vas ne čeka nitko iz jugoslavenske ambasade. Nisu vas htjeli čekati, veleposlanik je već pobjegao.’ Kad su me doveli u Ministarstvo obrane ja sam već bila luda. Na stepenicama sam čekala 18 sati. Kad sam zamolila da sjednem, vojnik me udario nogom i sletjela sam niz stepenice. Bila sam sedam mjeseci trudna. Tad sam izgubila dijete. Najteži momenat u mom životu bio je kad su mi iz naručja uzeli kćer staru 2,5 godine. Djecu su strpali u auto, a mene drugi dan zatvorili na stadion u Santiagu. Vi ste već upoznati s onim što se događalo na tom stadionu. To je bio užas: silovanja čileanskih žena, ubijanja, mrtvi ljudi koji leže tamo po dva dana. Najteže mi je bilo kad su ubili najpoznatijeg čileanskog pjevača Víctora Jaru. Prvo su mu odsjekli prste i jezik pa tražili da svira gitaru i pjeva himnu. Poslije su ga odveli i ubili ga. Nad stadionom bi proletio helikopter i izbacio odrezanu ruku dolje, među nas. Dovodili su svećenika nasred stadiona, da molimo boga da nam oprosti grijehe, da se pripremimo za smrt. Da to ne bi slušali, mi bi svi ustali i zapjevali: ‘Mi smo slobodni kao sunce kada ne sija, slobodni smo kao ptice u kavezu…’ Pjevali smo o slobodi koje nemamo. Bio je to inat. Nisu nas sve mogli pobiti, kaže Majda.

Kolona smrti

Spas je došao slučajno. Obitelj njezinog muža uspjela je kontaktirati švedskog velespolanika. On je stigao na stadion i rekao da ne izlazi bez Majde Cabrera. Djecu je spasio zapovjednik zatvora za maloljetnike. I u čileanskom paklu, na strani Pinochetove desnice, znalo se naći ljudi. Majda Cabrera s djecom je otpremljena u Jugoslaviju. Muža više nikad nije vidjela. On je otputovao u koloni smrti, zajedno s još 25 čileanskih uglednika. Osuđen je najprije na 17 godina zatvora, ali namijenili su mu smrt. Mučili su ga i masakrirali. Tijelo mu nikad nije nađeno. Na mjestu gdje su Haroldo Cabrera i drugovi ubijeni postavljeno je kamenje.

Na svakom kamenu stoji po jedno ime. Na jednom piše – Haroldo Cabrera. Taj kamen Majda Cabrera ne može vidjeti. Da ga vidi, kaže, puklo bi joj srce. Amerikanci su u Čileu na koncu dobili Pinocheta i poligon za trening neoliberalne ekonomije. Sa zločincem će se kasnije rado fotografirati niz svjetskih uglednika, među kojima se prijateljstvom s čileanskim krvnikom najčešće hvalila Margaret Thatcher. Čileanski narod izgubio je slobodu i desetine tisuća svojih sinova i kćeri. Ime Harolda Cabrere ostalo je upisano u povijest Čilea, ali još dublje ono je urezano u srce njegove Majde. O svojoj životnoj ljubavi Majda Cabrera nam je pričala nešto manje od pet sati.

Punih četrdeset godina vatra u njezinom srcu nije se niti stišala, a kamoli ugasila. Upitana što bi poželjela za ovogodišnji 11. rujna, Majda nam je rekla: ‘Želim pobjedu socijalista u Čileu i ostvarenje snova čileanskih studenata koji štrajkaju za besplatno obrazovanje.’ Čuvši ovaj odgovor pomislili smo: ‘Neke vatre uistinu je nemoguće ugasiti.’

piše: Ladislav Tomičić, novilist

Share
SHARE & SPREAD Twitter
Facebook
Google+
Izdvojeno Sarajevski razgovori Filed under
  1. mito keric commented on September 29
    Zena : MAJKA-HEROJ-BORAC-SUPRUGA = SVE ZA LJUBAV......