Krleža je jedan od najznačajnijih književnika i enciklopedista, po mnogima i najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka.
Miroslav Krleža je rođen u Zagrebu, 7. jula 1893. godine. U Zagrebu je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Srednjoškolsko i više obrazovanje dovršio je u domobranskoj kadetskoj školi u Pečuju i vojnoj akademiji u Budimpešti.
Još kao učenik gimnazije, Krleža se interesuje za društvena i politička pitanja svoga vremena i naklonjen je radničkom pokretu. Opšti talas nacionalnog i opštejugoslovenskog raspoloženja uoči oslobodilačkih balkanskih ratova ponio je i mladog Krležu, te on, kao i pod krovom austro-ugarskih vojnih škola, ubjeđeno očekuje nacionalni prevrat, koji će ostvariti ideju jugoslovenskog ujedinjenja.
Prekida studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji 1913. godine, i preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s namjerom da bude vojni dobrovoljac. Osumnjičen je za špijunažu i vlasti ga protjeruju u Zemun, gdje je uhapšen pod optužbama da je srpski špijun.
Mobilizovan je 1915. godine kao domobran i poslan na front u Galiciji gdje doživljava Brusilovljevu ofanzivu. Na frontu je kratko vrijeme, a ostatak rata, zbog slabog zdravstvenog stanja, provodi po vojnim bolnicama i banjama. U to vrijeme objavljuje prve književne i novinske tekstove.
Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažuje u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost. U to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca poput Šimića, Ujevića, Cesareca, Majera, Cesarića, Donadinija.
Krajem 1920-ih Krleža je dominantan u književnom životu jugoslavenske države, a 1930-tih objavljuje neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima od poezije, romana, drame, eseja, memoarske proze, polemike i publicistike, do novelistike.
Približavanjem Drugog svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma, koji su postali lektirom u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, te sve Krležine prijatelje, koji su završili kao prognanici u ‘obećanoj zemlji’.
Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju, od liberalno-imperijalnih demokratija koje su mu bile odbojne zbog mahinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma, kojeg je procijenio kao slijepu ulicu civilizacije, pa do komunističke diktature, Krleža je Drugi svjetski rat dočekao skoro usamljen i posvađan s prijašnjim drugovima iz komunističke partije.
Nova ustaška vlast ga poziva na saradnju, procijenjujući da bi njegov svjetski ugled mogao pomoći da rogobatnu tvorevinu predstave u boljem svjetlu. Ali, Krleža se tad povlači i odbija vezu s režimom Nezavisne Države Hrvatske.
Nakon pobjede partizana u Drugom svjetkom ratu i likvidacije Krležinog zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i doktora Krešimira Vranešića, orkestrirane od Milovana Đlasa i Moše Pijade, život Mroslava Krleže visi o niti. Spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Josipom Brozom Titom.
U klimi relativne liberalizacije 1950. godine pokreće Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod ‘Miroslav Krleža’, te svojim istupima i referatima djeluje na poticanju umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma.
Potpisuje ‘Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika’ 1967. godine, što dovodi do ostavke u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske nakon jugokomunističke hajke na navodni nacionalizam izražen u tom dokumentu. U doba ‘Hrvatskog proljeća’ simpatizirao je zahtjeve proljećara, ali se povukao kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret.
‘Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike kulture. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike kulture. Stećke!’ (M. Krleža)
Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparalizovan. To razdoblje Krležinog života iscrpno je prikazano u nekonvencionalnim višetomskim monografijama Enesa Čengića.
Krleža je ostvario ogroman opus – po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvataju između 50 i 80 tomova – koji pokriva kako centralne književno-umjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske verzije, prepiske o raznim temama, putopise).
Rani uticaji obuhvataju skandinavske dramatike poput Ibsena i Strindberga i pjesnika-filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički radovi Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Često je iskazivao averziju i prezir prema Dostojevskom, ali i pored toga u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskog pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prve dvije dekade 20. stoljeća.
Iako je pokrenuto nekoliko edicija, još uvijek ne postoji nijedna koja bi obuhvatala cijeli Krležin opus. Takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenisao u svojim već objavljenim djelima.
Pored značajnog književnog rada mora se spomenuti i izuzetno važan Krležin rad na enciklopedistici, gdje je u saradnji s Matom Ujevićem i na njegovom tragu ustrojio Leksikografski zavod koji danas nosi upravo Krležino ime, a koji je po kvalitetu izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima.
Miroslav Krleža je umro 29. decembra 1981. godine u Zagrebu.