Sjećanje: Zaim Imamović

Zaim Imamović (1930 - 1994)
Zaim Imamović (1930 - 1994)
Ime Zaima Imamovića, legendarnog bosanskohercegovačkog narodnog umjetnika, interpretatora, kompozitora, ostalo je upisano u antologiju sevdahlinke i pjesama drugih naroda. Većinu svoga života proveo je u tumačenju i interpretaciji sevdalinke.

Rođen u Mrkonjić Gradu 1920. godine, nakon godinu dana sa roditeljima seli u Travnik i nastanjuju se na periferiji zvanoj “Bojna”. Tu je proveo petnaestak godina, dok 1936. godine nije došao u Sarajevu. Ostao je bolan za Travnikom.

U Sarajevu je učio tekstilni zanat, a pomalo je svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili su članovi MKUD “Gajret”.

Na probi MKUD “Gajret” horovođa Cvjetko Rihtman pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga zadržao. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu nastupao je na zabavama Društva prateći se sam uz harmoniku.

Estradna karijera Zaima Imamovića počinje 10. aprila 1945. godine. Tada pristupa Radio stanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem opija slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počinje sa emitovanjem programa i okuplja pjevače.

U to vrijeme Zaim se predstavio sa tri melodije po kojima smo ga zapamtili: “Gledaj me draga”, “Mujo kuje konja po mjesecu” i “Konja vodim, pješke hodim”. Njegovi uzori su bili danas skoro zaboravljeni pjevači: Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Najviše je surađivao sa tekstopiscima Jozom Penavom, Safetom Kafedžićem i Nikolom Škrbom.

Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a sudjelovao je i na internacionalnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marakeš kao predstavnik jugoslavenske radio-difuzije.

6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva nagrađuje ga Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.

U ratu 1992. godine pa do smrti Zaim je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je ratne 1993. u Sarajevu:

Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k’o biser sjajna, ponosna i mila.

Zaim Imamović je umro 2. februara 1994. godine u Sarajevu.

Nakon smrti izdata je knjiga pod naslovom “Slovo o Zaimu”, u prilogu 10 audio kaseta njegovih najboljih interpretacija pohranjenih u ručno rezbarenoj drvenoj sehari.

1. novembra 1997. izdata je i poštanska markica sa likom Zaima Imamovića, koja je štampana u tiražu od 50.000 primjeraka, a sedam godina kasnije, 2004. u izdanju izdavačke kuće Buybook izlazi i knjiga “Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama”, koju su priredili Farah Tahirbegović i Zaimov unuk Damir Imamović.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *