Štaaa će oluja!

Baš neki lud svijet živi tamo preko Velike Bare. Ne znaju, budale, ni odjadikovat’ svoju nesreću. Ne znaju razvući na ‘godine stradanja i patnje’, pojma nemaju kako se adekvatno prosipaju potoci suza prije nego se nekome upali da bi trebalo normalizovati stanje.

piše: Nermin Čengić

Sandy u Njujorku
Sandy u Njujorku

Prokleta je ta Amerika sa svojom tehnologijom, kojom ostatku svijeta nabija rogove na glavu, pa se, evo uzmimo konstitutivne u BiH, osjećaju manje vrijedni, mizerni i poprilično zaostali. Umjesto da i nama malo daju ili da nas puste na miru da se bratski poubijamo i ko pobijedi da gradi spejsšatlove i svemirske stanice. Ko Njujorčani, je l’.

Eto, prohujao je vihor koketno nazvan ‘Sandy’, ostavio iza sebe pofinu pustoš i zamislio gradske oce njujorške ravnice kuda dalje i kako na kraj izaći s obnovom. Pustoš je velika, štete se mjere milijardama, ima i desetak mrtvih. Kažu, niko sa sigurnošću ne može tvrditi koliko će trajati normalizacija života u jednom od najvećih gradova svijeta. Isto tako kažu, proći će dani dok se počne normalno živjeti u Njujorku. DANI, jebote!!!

Baš neki lud svijet živi tamo preko Velike Bare. Ne znaju, budale, ni odjadikovat’ svoju nesreću. Ne znaju razvući na ‘godine stradanja i patnje’, pojma nemaju kako se adekvatno prosipaju potoci suza prije nego se nekome upali da bi trebalo normalizovati stanje. Oni bi to, hudnici, odmah, isprve, već za koji dan poslije katastrofe. I hoće kol'ko su mahniti. Umjesto da zakukaju, da traže da im se da podrška, da se nadignu apelima za pomoć. Umjesto da se ugledaju na ovdašnje gradove, koji to bez imalo srkleta rade već 17 godina u dubokom nepucanju (još ne mogu napisat’ da je mir, jer nije) tavoreći na margini savremenosti.

Ovdje, naravno da govorim o Bosni i Hercegovini, jedan šašavi proljetni povjetrac obara strujne kablove i prekine dovod struje iako je firma koja naplaćuje tu struju jedna od najuspješnijih u zemlji. Internet se, moj braco, ovdje gasi čim padnu dvije kapi kiše i naprave havariju koja se danima popravlja. A u tem Njujorku, jedna ekipa ‘naših u svijetu’ iz Astorije cijelo vrijeme bješnjenja totalne oluje najnormalnije surfala i skajpala i fejsbučila i čitala recentne informacije o belaju, koje im je obezbjedio njihov Centar za belaje. Nisu oni ko mi da se odmah za glavu uhvate čim par snježnih krpica zaveje iz sivih oblaka. Naučilo ih tamo u tem Njujorku, da postoje službe koje imaju nadležnost i odgovornost da se pobrinu. Isto ko što je nas naučilo da ama baš niko ne brine. Ni nadležni, ni nenadležni.

U Sarajevu (ili bilo kojem drugom bh. gradu) ekipe su već 17 godina na terenu
U Sarajevu (ili bilo kojem drugom bh. gradu) ekipe su već 17 godina na terenu

Jest’ malo bez'ze upoređivati jedno malešno Sarajevo (ili bilo koji drugi bh. grad) sa grandioznim Njujorkom. Iako maleno u odnosu na Njujork, Sarajevo nema organizaciju ničega. Iako ogroman u odnosu na Sarajevo, Njujork ima organizaciju svega. Jedno malo Sarajevo (ili bilo koji drugi bh. grad) pati od hroničnog nedostatka razuma i pregršt aljkavog menadžmenta, koji nije siguran ni u svoje nadležnosti. Na rat se više ne mogu vaditi jer je prošlo ukletih 17 godina od prestanka granatiranja. S druge strane, jedan ogromni Njujork ima jasno razrađene sve moguće varijante i uputstva u slučaju totalke. A Njujork se, barem u recentnom slučaju, može vadit’ na nemogućnost odgovarajuće reakcije jer, eto, ko će prirodi znat’ na koju će stranu ulice više nabasat’. Al’ ti Njujorčani nekakvi bezobrazni, ne krive nikog nego bi odmah da poprave, da nastave život i rad. I hoće oni, popraviće i nastaviće, za razliku od totalne blokade Sarajeva (ili većine bh. gradova) koje je u februaru ove godine zameo snijeg što se gnjezdio sve do sunčanog i toplog vremena, jer nije bilo nijedne službe spremne da odgovori tom izazovu prirode. Kokad smo tropska zemlja pa se snježne padavine ovdje ne očekuju, je l’.

Čitao sam negdje da su Njujorčani dobro prošli zbog odlične pripremljenosti. Da su već prošle godine sa izvjesnošću znali o mogućnosti gostovanja neugodne Sandy, pa su se u skladu s tim i ponašali. Milion ljudi je dobilo naredbu da se nogira iz grada na sigurno. U multimilionskom gradu je zabilježeno tek 10 žrtava (znam da je ovo ‘tek’ ružno jer gubitak jednog čovjeka gubitak je cijelog čovječanstva, al’ to nije poenta ovog teksta). Apsurdno je i razmišljati o jednakoj situaciji kod nas, jer se ovdje ne zna ni šta jutro nosi, a kamoli godinu dana unaprijed. A i da se zna, prvo što bi se pola raje usprotivilo bilo kakvoj naredbi koliko god im išla u korist jer ‘štaaa će oluja’, ‘rat smo pregrmili pa ćemo i to’, i slične ispričnice. Drugo, gdje bi svi ti ljudi? Skloništa nema, prihvatni centri su već pretvoreni u muzeje turbofolka ili izložbene prostore tržnih centara. Ili na neko brdo, kokad smo brdoviti. Ali ni to ne bi baš išlo tako glatko jer ovdje se ni nakon 17 godina sa sigurnoću ne zna gdje je sve minirano. O entitetskim granicama i granicama u ljudskim glavama da ne pričam. A tek o panici i suludom načinu (ne)organizacije, karakterističnom za cijelo ovo podneblje da ne trošim riječi. Tražila bi se štela za kamen više na planinskom vrhu, dok poplave ne prođu. Vremena i običaji.


Madonna – RainNjujork se već prvo jutro nakon belaja vraća i normalizuje. Već uveliko rade piljare, hapa i panja se mogla nabaviti u većini prodavnica. Voda i struja su odmah vraćeni u vodove na korištenje stanovništvu, i to u područjima koja su bila baš usred olujnog udara, dok je, kako utvrdih na primjeru astorijske ekipe, na većini njujorške ravnice sve to funkcionisalo više-manje dobro. Vlasti njujorške ne prepadaju stanovništvo i ne prijete im, a kamoli da su ironični i bezobrazni za razliku od ovdašnjih. U Sarajevu (ili bilo kojem drugom bh. gradu) nije bilo nikakve oluje od februara, a kamoli totalne poput njujorške, iako bi vas samo sedam dana provedenih ovdje moglo ponukati da pomislite suprotno. Ovdje su sasvim normalna stvar redukcije, i pored 600 (slovima: šest stotina) aktivnih prirodnih izvora pitke vode; ovdje svjetiljke bolesno trepću u redovnim razmacima iako se ogromne količine električne energije konstatno izvoze; ovdje se internetu u zube ne gleda, a korisniku je bitno samo da ga ima, o brzini i kvalitetu konekcije niko ne smije progovarati da ne urekne i ovo malo što kapa. I dok Njujork već dan nakon belaja radi i nanovo gradi, kod nas je i 17 godina od katastrofe tek – šuti, dobro je, i nek’ je živa glava. Od februara je – samo da snijega (u ovoj našoj tropskoj) ne bude.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *