Staka Skenderova

Staka Skenderova je bila prva spisateljica i učiteljica u Sarajevu. Autorica je ‘Ljetopisa Bosne 1825-1856’, kojeg je Aleksandar Giljferding pripojio svojoj knjizi putopisnih bilježaka.

Staka Skenderova
Staka Skenderova
Staka Skenderova je vjerovatno bila i prva žena iz Sarajeva koju je, u to vrijeme, primio sultan Aziz u Carigradu. Ali ona nije bila samo u Carigradu, nego i u Jerusalimu, gdje se i zaredila. Pošto Sarajevo u to vrijeme među stanovništvom nije imalo pravoslavnih kaluđerica niti ženskih manastira, Staka je svojim spoljnim izgledom i oblačenjem oponašala ženu koja se ‘odrekla ovog svijeta’, noseći muško odijelo.

Skenderova je bila u prijateljskim odnosima sa Miss Irby, koja se na kraju i brinula o njoj, kada je kuća u kojoj je Staka stanovala izgorila do temelja, a ona ostala bez igdje ičega. Život je okončala tragično, kada je na Ilidži pregažena konjskim kolima i ostala teško povrijeđena. Staka Skenderova je umrla 26. maja 1891. godine, a sahranjena na pravoslavnom groblju u Koševu. Jedna ulica u centru Sarajeva (na Mejtašu) nosi ime Stake Skenderove.

Škola Stake Skenderove

Porodica Stake Skenderove se u Sarajevo doselila iz Prijepolja, gdje se oko 1830. godine rodila Staka. Poznato je da je njen brat bio ćurčija i šio za tursku vojsku. Sarajevo je tada bilo centar trgovine između Carigrada, Beča, Budimpešte i Trsta. Staka je rano naučila turski jezik, što joj je pomoglo da lakše svojim zahtjevima dolazi do turske uprave.

1858. godine Staka otvara žensku školu u Sarajevu. Škola je bila smještena u kući iznajmljenoj od porodice Srskić. O zvaničnom obrazovanju Stake Skenderove nema sačuvanih podataka ali se zna da je mnogo čitala i da je jedina žena toga vremena koja je pjevala u crkvi. Ruski konzul Giljferding, prilikom svog drugog dolaska u Sarajevo, upoznao se sa Stakom i od nje se podrobno obavjestio o stanju prosvjete u Sarajevu. Tom prilikom Staka mu je predala rukopis svoga ‘Ljetopisa Bosne’, koji je kasnije Giljferding objavio u svojoj knjizi.

Ljetopis Bosne 1825-1856

Poznato je i da je Staka bila u stalnom sukobu sa tadašnjim uglednim srpskim trgovcima u Sarajevu. Iako je bila vrlo omiljena u redovima siromašnih Srba, a posebno među ženama, ipak je štampa, kako u Bosni tako i izvan Bosne ćutala ili joj prigovarala sve do njene tragične smrti, 26. maja 1891. godine, kada su je na Ilidži pored Sarajeva pregazila seljačka kola. Smatra se da je to zanemarivanje njene ogromne obrazovne uloge i prigovore uzrokovala pomoć koju je Staka dobijala za svoju školu od turske uprave kao i to što je bila u stalnom kontakt sa njima.

Odgovor na ovo pitanje možda pruža i njen ‘Ljetopis Bosne’, u kome jedan broj Srba trgovaca izjednačuje sa Turcima u pogledu brige o sirotinji – raji. Tu Staka po imenu navodi šest najpoznatijih srpskih porodica koje se bave trgovinom nazivajući ih najpogrdnijim imenima i navodeći njihove metode izrabljivanja običnih građana u Sarajevu. To su porodice koje su imale uticaj ne samo u crkvenoj opštini nego i u cjelokupnim kretanjima među Srbima u Sarajevu. Oni su vršili uticaj i na dopisnike srpskih listova. Tek poslije smrti počeli su se javljati prvi pohvalni natpisi o Staki i njenoj ulozi u kulturnom životu Sarajeva.

Temelj obrazovanja

Ruski konzul Giljferding, na svom putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu, u svakom mjestu se interesovao o školama i prosvjeti pravoslavnog stanovništva. Tako je bilo i u Sarajevu. Za Stakinu školu je pored ostalog zabilježio:

‘Cilj života Stake Skenderove bio je osnivanje djevojačke škole u Sarajevu, da bi postavila osnovu obrazovanja ženskog pola među pravoslavnim stanovnicima Bosne.’

Najbogatiji trgovci u početku su bojkotovali školu i nisu u nju slali svoju žensku djecu. Upornim i valjanim radom Staka je postepeno prevazilazila taj otpor i povećavala broj djece koja pohađaju nejnu školu. Giljferding bilježi da je Staka školu otvorila uz pomoć neke dobrotvorke, a kasnije je Aleksa Popović napisao da je Stakinu školu u početku pomagao vladika Prokopije kao i neke sarajevske gazde.

Topal Osman-paša je materijalno pomagao ovu školu i slao u nju svoju žensku djecu. Djeca bogatijih roditelja, trgovaca i zanatlija plaćala su školarinu, dok je za siromašnu djecu školovanje bilo besplatno. U ovu školu upisivana su i dijeca muslimanskih i jevrejskih porodica iz Sarajeva.

Prve intelektualke u Bosni i Hercegovini

Ženska škola Stake Skenderove u početku je imala tri razreda, a kasnije pet. Naime, na svečanom ispitu u školi 1870. godine, goste je pozdravila učenica 5. razreda Jefa Radović. Iz podataka o ovoj školi se vidi da su se učili slijedeći predmeti: račun, časlovac, psaltir, štica, crtanje, staroslovenski jezik i ručni rad. Od školarine se kupovala ‘vunica, svila, zlatni konac iz Njemačke koje je donosio trgovac Jovo Čuković’.

Među prvim učenicama Stakine škole, koje su kasnije bile javne radnice, spominju se Ana Karanova i Koka Ćurićeva, koje kasnije postaju i nastavnice u Stakinoj školi. Više Stakinih učenica se udalo u neke imućnije kuće u Sarajevu, a neke i u druga mjesta po Bosni i Hercegovini. U tim kućama Stakine učenice su bile pokretači prosvjetnog rada, počele su nabavljati štampu. Zajednički se čitalo, na sjelima pripremali kulturni programi. Iz škole Stake Skenderove, nešto kasnije i iz škole Miss Irbi, izašle su prve žene intelektualke u Bosni i Hercegovini. Jedan broj učiteljica u ženskim osnovnim školama se školovao upravo u ovoj školi.

Na kraju školske godine polagali su se godišnji ispiti kojima su pored roditelja, prisustvovali i predstavnici vlasti i inostrani konzuli u Sarajevu. Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je ‘Bosanski vjestnik’ 1866. godine:

‘Ispit držat je bio nad djecom iz sva tri razreda, i zadovoljio je svakoga, te zaslužuje pohvalu kako upraviteljka gospa Staka tako i učiteljka gospođica Draginja radi lepoga i dobroga uspjeha djece u naukama.’

Listovi koji su u to vrijeme izlazili u Sarajevu (‘Bosanski vjestnik’ i ‘Bosna’) donosili su gotovo svake godine izvještaje o ispitima u školi Stake Skenderove. Posljednji izvještaj o ispitima objavljen je 1874. godine u listu ‘Bosna’, a u njemu se hvale ručni radovi učenica:

‘…konzuli su rekli da se ovi radovi mogu sa radovima najboljih evropskih škola uporediti.’, a u izvještaju se se konstatuje i: ‘Ova škola u stanju je pribaviti učiteljke za sva mjesta u ovom vilajetu.’

Trgovci i crkveni odbornici bojkotovali su i ove ispite kao, manje ili više, cjelokupan rad Stake Skenderove. Dopisnik lista ‘Napredak’ iz Sarajeva, 1865. godine prigovara Gavri Vučkoviću što je dao vladinih pet hiljada groša Stakinoj školi i što hvali njene učenice, dodajući na kraju da na ispitu ‘niko od strane opštine nije bio’.

Usamljenica u pustinji

Prema gore navedenim ocjenama u listu ‘Bosna’ se da primjetiti da je škola Stake Skenderove bila, za svoje vrijeme i neka vrsta učiteljske škole. Neki stranac koji se zatekao u Sarajevu 1868. godine, piše pismo Velimiru Gaju u Zagreb u kome opisuje stanje i prilike u Sarajevu. Posebno ističe kulturnu zaostalost. Ništa pozitivno nije našao u pogledu kulture osim Stakine škole, za koju piše:

‘No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.’

originalno objavljeno 2009. godine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *