Svečano otvaranje XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, Sanda Dubravčić pali olimpijski plamen

“Ne krmaj, nego se spremaj.”, reče mi mama jer sam, tradicionalno nedokazan joÅ¡ od tih “maih nogu”, protestovao Å¡to ne mogu ponijeti loptu na dežuru koju je ona imala te noći u svom preduzeću.

Dežura je bila normalna stvar u tim olimpijskim danima kada je radnička klasa, svaki pojedinac, bez obzira na opis posla koji je inače obavljao, čuvala svaki resurs tadašnje zajedničke države Jugoslavije, sa posebnom naznakom na Sarajevo, grad domaćin Zimskim olimpijskim igrama koje su po prvi put održavane u jednoj državi socijalističkog svjetonazora. Tako je moju mamu dežurstvo zapalo upravo na dan otvaranja 14. Zimskih olimpijskih igara.

Plačna lica i sjetnog pogleda odvajao sam se od svoje nove, šarene lopte koja će prenoćiti bez mene. Uputismo se moja sestra, inače daleko normalnije i poslušnije dijete od mene, i ja držeći mamu za ruku prema Marin dvoru gdje je preduzeće imalo biti.

Sjećam se te Å¡etnje k’o sad. BljeÅ¡tavo i toplo, friÅ¡kim snijegom prekriveno sarajevsko poslije podne. Sjećam se lica koja su smijehom pozdravljala jedna druge. Sjećam se neobično čistog grada (kažu – bez ijednog opuÅ¡ka na ulici iako ja baÅ¡ nisam pratio sadržaje na asfaltu ali zaÅ¡to ne vjerovati). Sjećam se nadrealne atmosfere koju sam kasnije sretao tek u snovima o raju i potpuno ostvarenom druÅ¡tvu.

Sjećanje mi je vezano i za gledanje te-ve prenosa ceremonije otvaranja Olimpijade sa Koševa, na velikom televizoru u boji, u direktorskoj kancelariji i straha da se Sanda Dubravčić ne spotakne na stepenicama dok se penjala da zaždije Plamen i da se ona traka što ju je pratila prema vrhu ne zakoči gdjegod ili je ne sustigne, a bio je tu i strah da ko, od stranih plaćenika i/ili domaćih izdajnika, šta ne zezne pa da se plamen ne upali. Svi su strahovi, srećom, bili neutemeljeni i sve se desi kako se desiti trebalo.

Sjećam se i dotad najboljeg jugoslavneskog skijaÅ¡a Bojana Križaja koji je zamucao tokom govora u ime svih nas i Ante Sučića, gradonačelnika Sarajeva koji uvali olimpijsku zastavu Huan Antonio Samaranchu, predsjedniku MeÄ‘unarodnog Olimpijskog komiteta, a ovaj je prosljedi UgljeÅ¡i Uzelcu, predsjedniku domaćeg Olimpijskog komiteta koji se razmahao zastavom k’o da vodi braću tifusare preko vode do slobode.

Sjećam se i sreće i radosti, užurbanosti, neviÄ‘ene gužve gdje god da se krene po Sarajevu. Jezika, lica, rasa, nacija… I svi nasmijani. Sjećam se i Kirka Daglasa kojeg konobar na čarÅ¡iji odera za ćevape. Ne sjećam se nijednog premlaćivanja kamoli ubistva, čak ni ružnog pogleda iz tog perioda.

Sjećanje staro 26 godina koje i danas živi i budi mi nekakve sulude čežnjive emocije o ljepoti. Eto, to je moje sjećanje na Olimpijadu za ovu godinu. Olimpijadu, koja čuvaru uspomena nikad ne može biti tek neka sportska priredba na kojoj su nastupili vrhunski sportisti tog vremena. Iako nije zanemariv podatak da je Jugoslavija (tada zajednička država danaÅ¡njih sedam meÄ‘unarodnim granicama razdvojenih država) dobila i prvu (srebrnu) medalju na Zimskoj olimpijadi, koju nam osvoji Slovenac Jure ‘volimo Jureka viÅ¡e od bureka’ Franko, kao i sjajni nastup klizačkog para Torvill & Dean koji otplesaÅ¡e najerotskiji bolero na ledu koji je čovječanstvo ikad vidjelo i sasvim zasluženo ostvariÅ¡e cijelu Å¡esticu, koju od tada joÅ¡ niko nije uspio dostići.

Dvadeset šest godina nije nimalo kratak period, čak je zastrašujuće dug i tokom tog vremena vam se mogu izdešavati mnoge stvari od kojih dosta i zaboravite osim ako se naravno ne radi o kakvoj velikoj ljubavi i ljubavnim jadima, gubitku drage osobe ili čak ratu.

Bile su to dvije sedmice najveće, normalne slave, ljepote i bezbrižnosti Sarajeva u odnosu na sve što mu se desilo prije i poslije.

Sarajevska olimpijada je, osim sentimentalne uspomene na jedno dobro vrijeme, bila prekratnica u još nekim stvarima, pa je tako te 1984. godine ženska noga po prvi put kročila u 20 kilometara dugu disciplinu nordijskog skijanja. Demonstrirano je i skijanje za osobe sa invaliditetom. Lamine Guèye iz Senegala je prvi tamnoputi afrički skijaš koji se takmičio na jednoj Zimskoj olimpijadi, a Austriji smo se konačno osvetili za aneksiju i dozvolili joj da, iako priznata skijaška velesila, osvoji samo jednu, i to bronzanu, medalju na cijeloj olimpijadi.

Uspomena, stara 26 godina, koja sjeća na Olimpijadu u Sarajevu se može vezati za materijalne dokaze poput onog paka u vitrini i figurice Vučka koji čuva kristal i keramiku dnevne sobe, ali istinska uspomena doživljenog i ostvarenog sna o raju na zemlji koja zauvijek ostaje u tebi se ničim ne može ugasiti.

Ono što se desilo poslije Olimpijade i što se dešava danas sa razrušenim sportskim objektima ću ostaviti za neku drugu priču. Danas ću se sjećati lijepih stvari, vremena i Sarajeva.

Lijepo je bilo u Sarajevu.

piše: Nermin Čengić