Sve neću, sve dosta me, sve ima ih koji to bolje znaju reći (kad hoće), čak izanaliziraju da padneš na guzicu, a onda dođe papak s rajom i posere mi se u ćeif vlastite šutnje.
Baš pročitah vijest kako se u “rodnoj grudi” i dalje igraju likom i djelom poznatih i priznatih, kojima obično nisu ni do potkoljenice. Ali došlo je njihovo vrijeme. Sramota za normalne je izmišljeni raj za nezrele markirane kneževe, u kojem mogu šta hoće, pa čak i biti presudni. A nema, brate, ništa gore nego mravu dati da slon bude.
Tako su nadležni ministri Bosne i Hercegovine i Srbije… Stani, polako. Prvo da razgraničimo radi onih koji se prvi put susreću s fenomenom aktuelne Bosne i Hercegovine. Naime, kad se ovdje, u ovom gdje dišemo, kaže nadležni ministri Bosne i Hercegovine isto obavezno ne uključuje učešće ministara iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je, u ovom slučaju neophodno napomenuti da se radi o ministrima cijele BiH, dakle, ministrima Federacije BiH i Republike Srpske. Ova dva toponima su dva izraženo podijeljena polutka Bosne i Hercegovine poznata i kao bosanskohercegovački entiteti. Eh, kad/ako smo to apsolvirali da pređem na stvar…
Dakle, ministri Bosne i Hercegovine, dakle Federacije BiH i Republike Srpske, zajedno sa istotitulašima iz susjedne Srbije, trebaše razgovarati o obilježavanju pedeset godina otkad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. I to još, simbolike radi, usred Višegrada, gdje je čuvena “Na Drini čuprija”. Trebaše, a ništa odnosno nepotpuno, odnosno ništa ne uradiše.
S jedne strane se čuveni Gavrilo Grahovac, ministar s federalne strane BiH nije ni pojavio na sastanku dok su ostali sastančili o svemu osim o značajnom Andrićevom jubileju. Uvijek ima puno važnijih stvari, posebno važnijih od ponosa. Slikaše se tako, u sali višegradske opštine, svi odazvani, a na novinskoj konferenciji su, zajedno sa redovno ekskluzivnim novinarima, razglabali, ne o jubilarnom Ivi Andriću već isključivo o odazvanom Emiru Kusturici.
Šta reći? Samom Ivi Andriću više ništa ne treba. Mi smo ti kojima treba da se njime (o)koristimo kako bi se činili važniji samima sebi i živjeli u uvjerenju da nas zbog toga drugi više cijene. Nismo baš pretjerano pametni, znam. Ne znamo svu tu nakanu ljubavi baš ekonomično rasporediti i naplatiti je na način kako to rade licemjerni dušebrižnici. Ti besprizorni sujetari bez trunke poštovanja.
Najpopularnijem Kustendorfčaninu, koji je živahniji nego ikad, potrebni su novci za novo kurčenje koje se ogleda u još jednom neimarskom djelu. Kopija Drvengrada u kamenom izdanju, dubokoinspirativno nazvana Kamengrad, trebala bi biti mjesto gdje bi ovaj pregalac i nemjerljivi trudbenik proizveo scenu za potrebe autentičnosti vlastitog filmskog izraza. Otkud pare? Pa iz prebogate zemlje Bosne i Hercegovine, ništa manje zlatom optočene Srbije i ako još neko nešto ubaci. Možda da se neka akcija pokrene. Zajam? Preko telekoma, pa pola telekomu pola kamengradskom kompleksu, tj. Kusturici, tj. kulturi. Ima se, može im se.
Nemojte se peglat’ jadnom sudbinom ovdašnjih pozorišta i redovnim nedostatkom sredstava za već godinama zabačene predložene projekte za unapređenje bosanskohercegovačke kulture. Ko vam je kriv što nemate svoju zadužbinu i opsjenare preko kojih ćete nastavljati tradiciju gradnje namjenskih objekata bez pretjerano profitabilne svrhe, do da udovoljite seksualnom zadovoljstvu velikog imena ovdašnje kinematografije.
Još jednom bih napomenuo da se sastanak, o kojem je bilo riječi u ovom tekstu, održao zbog Ive Andrića i obilježavanja 50 godina od dobijanja, valjda, najprestižnije nagrade na svijetu. Dakle, Andriću tebi svaka čast al’ Kusta je Kusta. Dajte ljudi da se skupe pare.
“Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.”, reče Andrić. Nisam baš sklon pesimizmu al’ ne pročitah odavno ništa bolje. A da ne ispadne da sam i sam mudar, naslov “Svaki čovjek krije u sebi želje kraljeva”, u nedostatku vlastite inteligencije, izguglah od Seneke.
piše: Nermin Čengić