Svaki ministar zbrine svoju familiju, pa tek onda državu

Veliki pisac i prvi upravnik Narodnog pozorišta Sarajevo, Branislav Nušić je u svojoj drami iz 1929. godine na svoj, originalan i sasvim direktan način do kraja ogolio mentalitet naših naroda i narodnosti.

Svetislav Goncić i Milena Dravić u filmu Gospođa ministarka
Svetislav Goncić i Milena Dravić u filmu Gospođa ministarka

Pred vama je dio iz fenomenalnog Nušićevog djela Gospođa ministarka u kojem Živka i Ujka Vasa dogovaraju posjetu porodice novonastaloj ministarki. Svaka sličnost sa aktuelnim događajima je neminovna.

* * *

X – ŽIVKA, VASA

ŽIVKA (zadovoljno seda u fotelju).

UJKA VASA (dolazi spolja): Dobar dan, Živka.

ŽIVKA: O, to si ti, Vaso, otkud ti?

VASA: Kako otkud ja? Pa ko će da ti dođe ako neću ja? Baš sad uz put sretnem gospa Vidu, prija-Draginu svekrvu, pa mi veli: »A što ste se vi tako poneli, gospodine Vaso, zato valjda što ste ministarska familija!«

ŽIVKA: A šta imaš ti da se poneseš?

VASA: E, pa kako šta imam! Ujak sam ti, najbliži sam ti, pa dabome i mene zbog tebe čestvuju. Znaš li, Živka, sedimo tako u kafani, pa ja ustanem pa kažem: »Odoh ja malo do moje sestričine, ministarke, na jednu kafu!« A oni oko stola svi skidaju kapu. »Zbogom, gospodin-Vaso!« — »Prijatno, gospodin-Vaso!« — Hoćemo li se videti sutra, gospodin-Vaso?« A meni, pravo da ti kažem, milo i onako prijatno mi kao da me neko golica po trbuhu.

ŽIVKA: Pa jest, može da bude prijatno!

VASA: Ama, otkad ja čekam da neko iz naše familije onako… kako da kažem… da odskoči, brate, da se čuje, da se vidi i da se proslavi. Zar tolika familija pa niko, gde bi to bilo! Mislio sam pre da će odskočiti Jova pop-Arsin. Bio je bistro dete i imao je onako nečeg gospodskog na sebi. I sećam se baš, uvek sam govorio: »Ovaj će naš Jova daleko da dotera!« Ali on, sto, ode na robiju. — Pa onda polagali smo velike pade i na Hristinu, tetka-Dacinu. Bila je lepa i nekako rođena za veliku gospođu. I lepo je učila škole, ali — pomete se nekako. Deveti joj mesec pao baš u vreme kad je trebala da polaže maturu. I posle toga gotovo da dignem ruke, kad jednog dana ti odskoči i uskoči u ministarke. Alal joj vera, Živki, reko sam mojoj Kati. Kažem ja da neko iz naše familije mora da ode visoko.

ŽIVKA: Pa jeste, samo ne vidim šta ima od toga familija što sam ja ministarka?

VASA: Bože, Živka, kako to govoriš; pa zar ti ne misliš malo da pogledaš i na svoju familiju?

ŽIVKA: Kako da pogledam?

VASA: Tako, da je zbrineš! Pa zašto si postala ministarka, ako nećeš svoju familiju da zbrineš? Nije da kažem da je to neka velika briga i da se ne može. Nikoga nemaš koji bi mogao biti državni savetnik, ili vladika, ili tako nešto; nego sve tako nešto, sitne želje, sitni zahtevi, pa je pravo, Živka, da ih zbrineš.

ŽIVKA: Taman, gde ću ja toliko njih zbrinuti!

VASA: Nemoj tako, Živka, slušaj ti mene što ti kažem. Jer upamti ovo: niko te na svetu ko može tako ocrniti kao familija; niko te na svetu ne može nagrditi i olajati kao što može familija. Kažu: opasno je kad koga dočepaju novine; more kakve novine, nisu one ni izdaleka tako opasne kao familija. Zato, znaš, bolje je dobro sa familijom. Pa, naposletku, i red je. Svaki ministar zbrine najpre svoju familiju, pa tek onda državu. Pa, naposletku, i preča mu je familija od države.

ŽIVKA: Ama, zar ti misliš, boga ti, da ja celu našu familiju uzmem na vrat?

VASA (vadi jednu cedulju): Pa i nema nas baš tako mnogo. Evo, ja sam napravio i spisak, pa nema nas više od devetnaest.

ŽIVKA: Kakvih devetnaest, pobogu, Vaso, pa to čitava vojska! Koga si, boga ti, sve upisao?

VASA: (čita): Tetka Savka.

ŽIVKA: E, već ta tetka Savka, pozajmila mi dvesta dinara pa mi se ovde popela. Vratiću joj tih dvesta dinara, pa eto, to je dosta za nju učinjeno.

VASA (čita): Prija Soja.

ŽIVKA: Nju briši. Ona je rekla za mene da sam alapača.

VASA: Pa nemoj tako, Živka; to je rekla pre, dok nisi bila ministarka, a sad, evo ja te uveravam, ne bi tako nešto za živa boga kazala. A posle i nemoj tako da meriš reči u familiji. Eto i ti si za mene pre rekla da sam kafanski klupoder i lopuža, al’ vidiš — ja to nisam primio k srcu. Nisam ti, istina, zbog toga dolazio u kuću, ali čim si postala ministarka, ja sam prvi dojurio da ti čestitam.

ŽIVKA: A koga si još zapisao?

VASA: Tetka Daca i njena ćerka Hristina.

ŽIVKA: Je l’ ona što je položila maturu?

VASA: Jeste.

ŽIVKA: Pa šta ona hoće? Položila je ispit, pa neka joj je na zdravlje.

VASA (čita): Jova Pop Arsin.

ŽIVKA: To je onaj s robije?

VASA: Jeste. (čita) Pera Kalenić.

ŽIVKA: Ko ti je to opet?

VASA: Ja ga ne poznajem, ali on kaže da nam je rod…

ŽIVKA (ponavlja u sebi): Pera Kalenić? Pravo da ti kažem, nikad nisam čula da nam je neki Pera Kalenić rod.

VASA: Ni ja Živka, ali on veli: »Ujka-Vaso, mi smo rod.«

ŽIVKA: Ama, je l’ to rod otkako sam ministarka, ili je i ranije bio?

VASA: Nikad ga ranije nisam ni čuo ni video.

ŽIVKA: Pa dobro, ujka-Vaso, šta ti hoćeš sad sa tim spiskom?

VASA: Pa da ih primiš, Živka.

ŽIVKA: Koga?

VASA: Pa familiju. Da ih primiš da ti svaki kaže svoju želju i da vidimo šta može da se učini. Svi se žale kako su ti dolazili pa nećeš da ih primiš.

ŽIVKA: Ama, zar ceo taj spisak da primim? Pa to mi treba deset dana samo na to, a imam toliko posla da nemam kad ni čestito da ručam.

VASA: A trebalo bi da ih primiš. Ako ne može drukče, a ja, ako hoćeš, da ih skupim, pa sve najedanput da ih primiš. Eto to ako hoćeš?

ŽIVKA: Pa to bi još i moglo. Samo da se oni ne nađu uvređeni što ću tako u gomili da ih primim?

VASA: Ama, reći ću ja njima: zasad ne može drukčije. A ti ćeš docnije, dok odujmi navala, da ih prizoveš koj’ put.

ŽIVKA: Pa eto, nek dođu sutra po podne.

VASA: Dobro, sutra! E baš ti hvala, Živka. Ne mogu pa miru da prođem od njih. Znaš, ja sam ti kao najbliži, pa oni sve mene: Šta je, ujka-Vaso, zar se Živki ne može ni prići? Okupili me kao da sam ja ministarka. Odoh, evo iz ovih stopa, da ih sve obiđem p da im urečem sastanak. Dakle, tako neka bude, za sutra?

ŽIVKA: Jeste! …

VASA: To je najbolje. Iskupiću ih ja sve, celu familiju, pa ti učini sve što možeš, a ako ne možeš, a ti obećaj: znaš kako je, i obećanje je koj put dosta. E, ‘ajde pozdravi Daru i zeta. Do viđenja! (ode)

* * *

Pogledajte televizijski film snimljen po Nušićevoj Ministarki…

Branislav Nušić: Gospođa ministarka

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *