Poderan sam srećom: jedan dio mozga mi grli i privija kćerke na srce, njihovi glasovi mi zvone u ušima, osjećam im ruke, prste, mirišem im kožu… drugi pravi planove za ‘dernek’ u mom, samo mom stanu. Već odlučujem da se ova rubrika više neće zvati kako se sad zove, nego (nimalo originalno): Kuća izlazećeg sunca.

Učio me je da nikada, nikada ne lažem. Naveo mi je samo dva slučaja kad se mora slagati: da nikad prostitutki ne smijem reći da je prostitutka i bolesniku koliko je bolestan.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život.

‘Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama.’ (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)

Sjećam ga se kako sjedi na stepenica­ma ispred kuće, bulji u prozore, čeka kad će se svjetlo ugasiti, pa opet, nakon izvjesnog vremena, upaliti i zabavlja se vežući komplikovane čvorove.

Možda još nije kasno, možda će se san opet spustiti na moje oči, možda ću opet biti tamo gdje pripadam, ali ne lezi vraže: zvono na vratima je krvnički neumoljivo, a iz iskustva znam da tako samo zvone drotovi.

– Donesi mi i nešto za čitanje. Pored kreveta je Istorija Drugog svjet­skog rata. Može to.
– Nisam znao da te to interesuje.
– Ni ja, ali sam je počeo čitati i pravo me uhvatila. Strašno je napeta – izgleda da se do samog kraja ne zna ko će pobijediti.

Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio rođenu babu, a meni laknu: ‘Ah, to! Ma, to je samo priča…’