Slavimo ulazak Želje u prvu ligu – Ante Sučić je više nego velikodušan, a mene, već poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom – tamo mi je sve što nemam.
Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jiržija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
O, sumrak je. Umiru dani. Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.
Čitam novine (u stvari, više tragam za tipografskim greškama nego što pratim besmisao napisanog, ali njih je previše, pa mi to brzo dosadi) i lagano se drogiram glupostima…
Bili su to sasvim prosječni ljudi zatvoreni u kavez svojih hormona i međusobne ljubavi, koja je bila toliko čvrsta, možda, baš, zahvaljujući podsmijehu kojem su bili izloženi.