Kancelarijski registrator u cekeru

Ulica Petrakijina, Sarajevo

Peti dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA

Ulica Petrakijina, Sarajevo
Ulica Petrakijina, Sarajevo

Petrakijina ulica nekad se zvala Nikole Tesle, ali to ime nikad nije zaživjelo, a ni ulica nije tako položena da bi je se često po imenu zvalo. Jedino što je tu postojalo, u tih dvjestotinjak koraka od Muzičke akademije do Olimpijskog muzeja i onih nekoliko vila preko puta restorana Lovac, meni najljepših u cijelom Sarajevu, bila je pekara kod Jerlagića, u kojoj su se godinama u kasna noćna doba kupovale kifle. Pa se onda i Teslina ulica orijentirala prema Jerlagićevoj pekari, i govorilo bi se, ako se ulica već morala spomenuti, da je nešto s lijeve ili je s desne strane, preko puta ili vizavi (vis a vis) pekare kod Jerlagića. Samo su stare žene, među njima i Nona, govorile Petrakijina ulica, a pekaru su zvale samo pekara, kao da ih se Jerlagić nije ticao, kao da je i on još jedna od novotarija u imenovanjima i preimenovanjima ovoga vazda višeimenoga grada.




Kadikad bih se, u ona vremena, penjao Petrakijinom kada bih se vraćao iz škole ili iz grada i kad mi se ne bi išlo uz Dalmatinsku, ali mi ta ulica nikada nije bila važna – osim Jerlagića pekare i onih vila koje su mi dolazile u san. Nakon rata, kada se na sve strane već išlo taksijem, često bih se provezao uz Hamam bar, današnju zadužbinu Adila Zulfikarpašića, pa pokraj akademije naglo ulijevo, i uz Petrakijinu, prema Banjskom brijegu, Mejtašu i Sepetarevcu. Taj mi se doživljaj utisnuo upravo zbog toga naglog skretanja ulijevo i naslijepo, jer mi se svaki put učini da će auto u kojem se vozim pregaziti mačku ili pješaka.

Nekoliko sati pred odlazak, u završnoj šetnji gradom, krećemo uz Petrakijinu, dvadesetak koraka od akademije, do trgovine čajevima Franz und Sophie. To mjesto mi je prije nekoliko mjeseci Ivan spomenuo, kaže otvorilo se nakon što si ti prestao dolaziti, tu kupuje crni čaj za ujutro. Čaj za progledati. Ali nije do čaja, kaže, nego je mjesto kakvoga nigdje okolo nema. Upamtio sam to, ili mi je još koji put spomenuo Franz und Sophie, a onda sam jučer, dok smo se vozili taksijem, ugledao tablu s natpisom, i pomislio sam da bismo mogli navratiti. Poslije me je nešto odgonilo da ne navraćamo. Pa sam rekao sebi da ovo, ipak, nema previše smisla, da nemaju smisla pokušaji da odvraćam glavu od svega što je u Sarajevu novo, a što bi mi se moglo svidjeti. Kao zaliječeni heroinist u strahu da se ponovo ne navuče na drogu, tako već drugi-treći dan izbjegavam gledati.

Dočekuje nas mali pas. Ljubazan i vrlo rječit, ne bježi od dodira ljudskih ruku, ne plaši se kada čovjek čučne, pa se nadnese nad njega i, onako prevelik, zakloni mu svod i svijet, kao što se većinom plaše mali psi. Pogledom iz čučnja obilazim prostoriju. Ispred pulta mala je čajdžinica od dva-tri stola, po kojima je svega i svačega – novine, časopisi, nečije naočale, rasuti predmeti, nered živoga mjesta – a iza pulta čovjek srednjih godina, profinjene fizionomije alkemičara ili mikrobiologa iz Praga u sedamnaestom stoljeću ili iz Aucklanda u dvadeset i prvom, opasan pregačom traži način da mi se obrati.

Ona izgovara rečenicu-dvije o psu. Šali se da ćemo ga povesti sa sobom. Ubila bi me žena kad bi se to dogodilo, kaže. I prenosi neku poveliku jutenu vreću – ili nije bila od jute? – u kojoj je, pretpostavljam, čaj. Dižem se i iza pulta vidim još takvih vreća. Sarajevo je nekada brojalo četiristotinjak tisuća stanovnika, jer su u sastav grada ulazile i općine koje mu nipočemu nisu pripadale, okolna planinska mjesta, sela i zaseoci u kojima su ljudi živjeli u sretnome suživotu s vukovima i mrkim medvjedima. Takvo definiranje grada bilo je motivirano optimizmom epohe, snovima o razvoju, napretku i rastu. Jednom će, vjerovalo se, Sarajevo biti milijunski grad. A da se nitko, zapravo, nije pitao o smislu takvih snova. Ono što je doista bilo grad, i što se prostiralo od Baščaršije do Ilidže, vjerojatno je brojalo dvjestotinjak, možda dvjesto i pedeset tisuća stanovnika. Danas jedva da ih je malo manje. I dok gledam te vreće sa čajem, preračunavam brojeve ove i one, pa mislim tko li će, Bože, i kako, nakuhati i popiti sav taj čaj.

Ali upravo u tom prividnom nesrazmjeru između Sarajeva, ovolikog koliko ono jest, i vreća sa čajem, u jednom dućanu u Petrakijinoj ulici, u kojoj jedva da je i prije bilo dućana, izuzme li se, naravno, pekara kod Jerlagića, mogući je početak priče o ovome mjestu. Ono što je naizgled pretjerano, ono što se čini nemogućim i neostvarivim, a što je ugrađeno u trgovinu čajem koja se otvorila u gradu u kojem je sve prolazno osim vozova – koji kroz Sarajevo ne prolaze, nego se zaustavljaju na čeonim peronima, kao da su stigli na sam kraj ili na početak svijeta, ili u prijestolnicu planete, oblik je nekoga višeg sklada, oblik žudnje za mjestom na kojemu će se svakodnevica svakodnevno rađati iz čuda.

Vlasnik je ustvari liječnik, ali je u neka doba u životu odustao od medicine. Ne bi bilo dobro upitati ga zašto je odustao. Osim što su takva pitanja indiskretna, ona priču lišavaju onoga začudnog. Bira mi crni čaj, koji ću nositi u Zagreb na dar. Pita me o daroprimcu, kakav mu je ćeif za čaj, što voli. Odgovaram mu tako što prvi put i mislim o onom što me pita. Zapravo bih samo crni čaj – znam da ga čovjek voli. Ali znam da to nema smisla, i da bi sad trebalo načiniti portret, psihorobot, otisak pupoljaka s vrha jezika, hologram njegovih čula, zbirku sjećanja iz kojih se rodilo ono što danas voli i što ne voli, pa da na takav način meštar od čaja pokuša pronaći idealan crni čaj za daroprimca. I onda izgovorim tih nekoliko rečenica, možda dvije-tri, u kojima se najednom javlja nešto što prethodno nisam znao da znam. Dok govorim kakav bi crni čaj volio moj prijatelj, kao da se mnogo bolje upoznajem s njim. Iako se znamo skoro i dvadeset godina.

Bilo bi zanimljivo da tako izaberem čajeve za sve ljude kojih se uspijem sjetiti. One koji su mi dragi, ali i one koje ne volim, koje očima ne bih gledao i ne bih im ništa donosio s puta. Ali koji bi crni čaj bio za kojeg od njih? Vremena su teška, međuratna, i među nama nema više dragosti ni povjerenja. Noći su duge, smrkava se oko pet, tad onemoćamo, obuzme nas tupost, i do odlaska u postelju svašta nam se vrti po glavi. Onda san, plitak i isprekidan, i buđenje, isto plitko, tako da se san uglavnom ne razlikuje od budnosti.

Crni čaj, težak kao more ispod kaića neplivača, duboki mrak tamo kod Biševa, bistri misli i oštri njuh. I tako svakoga jutra. Ali ja ne pijem crni čaj.

Za sebe tražim zeleni. I bijeli. Postoji kod nekih vrsta zelenog čaja trenutak kada se iz vrele tekućine osjeti neki vrlo snažan vonj. Njegove tragove zatim lovim u okusu čaja, ali ih rijetko ulovim. Taj vonj zelenih čajeva nenaviknut bi netko nazvao smradom – kao što smrde bakalar, tartuf, sir, suha jaretina – ali kako se mirisi i okusi tiču iskustva, i nastaju samo iz iskustva, pa se kroz iskustvo dijele na ugodne i neugodne, tako su i smradovi zelenog čaja i bakalara među najdražim mojim mirisima. Kad god vidim psa koji se, na užas svoje gazdarice, nasred parka, livade, vrbika valja u govnima drugoga psa, ili još bolje – u životinjskoj strvini, ne bi li se njome namirisao, pomislim kako između njega i mene razlike, zapravo, nema. Tako bih se ja namirisao zelenim čajem i bakalarom. Ali ne u isto vrijeme.

Ne spominjem mu taj vonj. Iako poslije mislim da sam ga, ipak, trebao spomenuti. Na osnovu onog što sam mu rekao, on mi sprema dva paketića različitih zelenih čajeva. Nutka me da jednu vrstu opipam prstima – savršeno svileno tkanje, čaj od kojeg bi se Pepeljugi mogla sašiti haljina za pretponoćni bal.

Bijeli čaj načelna je suprotnost zelenom. On ne vonja, njegova aroma u dalekoj je slutnji. Za dane je koji nisu od zelenog čaja. Čaj pijem bez šećera i bilo kakvih dodataka – što je jedan od razloga zbog kojih niti ne pijem crne čajeve – tako da pokušavam izabrati onu vrstu čiji se okus lako razabire.

Ali ni to mu ne govorim.

U međuvremenu ulaze neki klinci, jedva da im je preko dvadeset, cura i dvojica mladića, sjedaju za stol, razgovaraju na engleskom. Gledam ih krajem oka, tko su oni? Tako dok stojim, leđima okrenut prema izlogu i prema Petrakijinoj ulici, i dok gledam gazdu koji otvara novu vreću čaja, a ta djeca brbljaju na svom jeziku, čini mi se da bi se ova scena mogla odigravati na bilo kojoj tački svijeta, u bilo kojoj metropoli, od Buenos Airesa 1941. do Aucklanda 2016. – da spomenem samo gradove u koje, vjerojatno, neću ići, niti sam u njima bio. Iako mi je najlakše zamisliti ovo mjesto, i ovakvu Petrakijinu ulicu, u Krakovu i Lavovu, dva možda i najdraža grada u koja stižem kao stranac.

Ali da bi u gradu postojala ovakva trgovina čaja, s malom čajdžinicom od dva-tri stola, grad mora biti metropola. U gradovima koji to nisu, ovakvi dućani jednostavno nisu mogući, jer nisu ni zamislivi. Grad ima svoju imaginaciju, koja je, kao i kod svakog čovjeka, individualna, različita i raznorodna. Poljski gradovi imaju imaginaciju svojih bivših stanovnika, njihovih nestalih kultura. Njihova podsvijest je moćna, rasprostire se preko svijeta, govori jezikom Talmuda i Kabale, mrtvih njemačkih filozofa, fragilnih dama i njihovih malih sinova, rođenih sadista, violinističkih genija, budućih američkih pjesnika. U poljskim je gradovima moguće sve, i sve se da zamisliti. Tamo u Krakovu, na sto metara udaljenosti su “sarajevska” ćevabžinica, u kojoj se nude ćevapi s ajvarom i ostali “jugoslavenski” specijaliteti, gruzijska trgovina vinom i minijaturna knjižara s knjigama o jevrejskoj historiji grada. Takvo što moguće je samo u metropoli u kojoj mrtvi nisu ništa manje živi od živih, a živi se svakodnevno pune smrću, dok gledaju te ljude i izloge.




U Sarajevu su moguća ovakva čudna mjesta, koja kao da su signal nekoga velikog i starog grada. U ona davna doba, prije trideset i pet godina takvo je mjesto, recimo, bio Kogo. S prvim hamburgerima u povijesti grada i s nekim neobičnim metropolskim duhom, koji bi se rađao na ulazu i iščezavao na izlazu iz Koga. Trajalo je to sezonu ili dvije, a onda je zauvijek nestalo. Poslije se više nikome nije ni moglo objasniti čega je bilo u tom Kogu. Franz und Sophie takvo je mjesto, nastalo ni iz čega i ni zbog čega, ili zato što se neki liječnik odlučio ostaviti medicine i uhvatiti čajeva – ali ne travarstva, nadriliječništva ili bilo kakvog čudotvorstva, jer u trgovini čajem nema ničega životvornog i ljekovitog, upravo suprotno, čaj je izraz mirenja i rezignacije.

Dvije su, možda već i tri godine, otkako sam prestao piti kavu. Tako ja zovem espresso: kava. Za tursku, koju u Beogradu zovu srpska, u Sarajevu već dvadeset i koju godinu bosanska kafa, dok je u Zagrebu uopće nema pa za nju ne moraju ni imati imena, govorim samo – kafa. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovome jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta.

Prestao sam, dakle, piti kavu, a kafe više nije ni bilo, premda bih prestao piti i nju. U isto vrijeme, mjesec ili dva kasnije, nisam više pio ni pivo. I prestao sam piti coca-colu. Pa sve gazirane i voćne sokove, osim onih ručno cijeđenih.

Loš espresso me je protjerivao, što nije bilo ugodno, jer bi me gonilo po kojekvim tuđim zahodima. Mislim da svaki čovjek ima samo jedan, svoj zahod. Od piva mi se spavalo. Kada bih se probudio, bilo bi mi mutno u glavi, i teško bih uspostavljao granicu između sna i budnosti. Coca-cola mi je najednom bila preslatka. Sokovi imali su prejake okuse. I sve ono što mi je kroz život prijalo, barem kada je o okusima pića riječ, i što me je gonilo da odrastam, i čemu sam se odrastao veselio, jer sam ga mogao piti koliko sam htio, sve mi je to već postalo pretjerano, jako, intenzivno i – što je najgore – umjetno, onako kao što su umjetni okusi gumenih bombona i sirupa protiv kašlja.

I tako sam počeo piti čaj, koji nikada ranije nisam pio. Najprije jedva zaslađen, onda bez ikakvih sladila. Tako da osjetim jasan prelaz od vode do aroma biljke čaj. Čaj je tekućina, čaj je piće jasne imaginacije. On zadržava sjećanje na vodu, vruću vodu, koja se pretvorila u nešto drugo.

Strani su mi čajni ceremonijali. Ne razumijem Japan i nemam želje ni vremena da ga počnem razumijevati. Ni Engleze popodne u pet također ne razumijem. Čaj bih pio sam.

Posljednja šetnja gradom. Ispred tržnice prodaju šipke. Melju ih u jarko crveni, gorkast sok. Bili su tu i prije tri godine, kad smo prošli put dolazili. Tada smo kupili dvije boce. Jednu popili na putu prema Konavlima, druga nam se do Zagreba uskiselila. Ovaj put ne kupujemo ništa.

Gledam ženu koja žuri od Ekonomskog fakulteta prema gradu. U ruci joj ceker, u cekeru kancelarijski registrator zeleno-crnih korica. Šezdesetih je godina, u zelenom šanel kostimu. Kosa mišje siva, bez ijedne sijede. Zagledam je, ona prolazi bez prepoznavanja.

Mislim o onome jednom trenu kada sam u njoj vodio Javorku. Nema među njima vidljive fizičke sličnosti, ali to zeleno moher odijelo – tako specifično za nekadašnje sarajevske mode, boja kose, a naročito registrator u cekeru. Moja majka bila je kancelarijski registrator u cekeru moje majke koja u ruci nosi ceker i u njemu kancelarijski registrator koji je moja majka… Čvor bez početka i kraja. Detalj prepoznavanja.

Zato je to što me nakon njene smrti nema u Sarajevu. Još nisam obišao ove ulice s mišlju da je mrtva. I onda na Sarajevo gledam onim očima koje još uvijek nisu naviknute da je nema. A žene k’o žene, generacija na izmaku radnoga vijeka, dobrodržeće gospođe kojima je rat počeo u ranim četrdesetim, po gradu danas raznose svoj predratni šarm i običaje. Njihovo vrijeme je odavno minulo. Kao što je, na neki drukčiji način, minulo i moje vrijeme.

Znam, kada se ovih ulica nagledam, više je neću prepoznavati u drugima. U kancelarijskom registratoru u cekeru. I to će onda biti ta konačna smrt. Tek tada u Sarajevu više neću imati nikoga svog. Zanimljivo je, međutim, to što protok vremena ne znači ništa. Prošle su tri godine kako me ovdje nije bilo, i skoro još godina otkako je umrla, a moje oči još uvijek na svijet gledaju s mogućnošću da im se ona pojavi na vidiku. Vrijeme u toj stvari ne znači ništa. Sve dok se čovjek ne nagleda mjesta na kojemu pokojnika više nema.

piše: Miljenko Jergović, Dva sarajevska dana

Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo

Mostovi Sarajeva

Četvrti dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA

Mostovi Sarajeva
Mostovi Sarajeva

U turskom smo restoranu na Baščaršiji, pod cestom kojom će ljutit proći prestolonasljednik Franjo Ferdinand, na putu prema Vijećnici, nakon što ga promaši Čabrinovićeva bomba. Tiha je i mirna večer. U širokoj ostakljenoj sali s dvadesetak stolova jedva da ima ljudi. Za stolom uz sam izlog veća je obitelj, dvije pokrivene žene, troje djece i krupniji, mlađi muškarac duge riđe brade. Izgledaju kao da su upravo stigli iz Šama, onoga davnašnjeg, mitskog, ali kada progovore iz njih počinju izlaziti riječi ovoga jezika, i naglasci Ilijaša, Kaknja, Breze, tvrdi, kratkih vokala. Ispod oka pogledujem prema njima, i pokušavam da dokučim to čudo nesklada između forme i sadržaja.




Muž spominje nekakvog Salema kojeg je obišao u bolnici – išao ga je prigledati, kako se to kaže u Konavlima – pa govori kakva je Salem budala ako je prenosio vreće sa cementom, nakon što su mu doktori u Sarajevu rekli da ne smije podizati ništa teže od jaja, jer će ostati nepokretan. I sad što?, Salem leži nepokretan, a mi mu bi se svakog popodneva trebali redati pokraj kreveta.

– A fino mu je doktor reko, nema da podiže ništa teže od jaja!

Ponavlja on to, i tek nakon što ponovi, shvaćam i razumijem što je doktor rekao Salemu. Ne smije dizati ništa teže od jajeta, a ne od jaja. Poslije mislim zašto li je, majko mila, doktor zamislio jaje kao mjeru težine. Ili je zamislio nešto drugo – kašiku, recimo, koja se obično kao mjera spominje – ili nije zamislio ništa, nego je riđobradi pridodao usporedbu da njome ukrasi svoju priču.. I onda mu se jaje učinilo mjerom lakoće. Ili mjerom čovjekove slabosti i krhkosti.

Brada mu je crvena od k’ne. Spuštam pogled ispod stola: ne, nisu mu nogavice podrezane. I zar bi vehabija dolazio u restoran, pa još dovodio žene i djecu? A svejedno je bojio bradu. Bit će da bi izgledao strašnije, ili da komšiluk ozbiljnije doživljava ono što on kaže.

Na glavi mu nekakva kapica. Ne skida je ni dok jede. Pokušavam se sjetiti ljudi iz marokanskih i arapskih restorana po Njemačkoj. Jedu li s kapicama? Ne znam. Njih nisam zagledao. Ali ovog zagledam. Koliko god puštao pa onda krio bradu, stavljao pletenu kapicu, koja pomalo nalik na jarmulku, i činio već sve da izgleda kao da nije odavde, nego je iz neke od onih dalekih zemalja bliže središtu njegova zamišljenog svijeta, vjere, svemira, on je, i tako sakriven, netko koga dobro znam i tko mi je na neki tragičan način blizak. Samo što je forma te bliskosti međusobna odbojnost.

Još u ona vremena prije ratova, ili dok smo bili djeca, u Sarajevu je, među ljudima, bila živa potreba narugati se onim sugrađanima, obično Hrvatima i Srbima, koji bi se odrodili čim bi vidjeli Zagreba i Beograda. Ljudi bi tako reagirali na svaku malo hrvatskiju riječ, na neprikladan naglasak, pokupljen s Dnevnika Televizije Zagreb, na ekavicu kojom bi progovorio, ili još češće – propisao, neki iseljeni našijenac. Od djetinjstva si se učio toj navadi, ne razmišljajući o njezinim razlozima niti podrijetlu, i ona ti je, u ovakvom ili onakvom obliku, ostala sve do danas. U tome, recimo, što već dvadeset i tri svoje zagrebačke godine pažljivo čuvaš i kultiviraš svoje sarajevske naglaske – po kojima se razlikuješ od cjelokupne okoline, uključujući i ljude koji su sami nekad bili Sarajlije – nešto je od onoga nametnutog srama i straha da se ne provališ govoreći onako kako se u nas ne govori, ili čak da ne prekršiš zakletvu, ne razvrgneš savez, ne počiniš nepopravljivu izdaju prema onom što ti je upisano u tvoje sarajevske matične knjige. Istovremeno, dok pišeš ovaj sarajevski putopis, ili uopće kad pišeš o Bosni i o Sarajevu, napisat ćeš podrijetlo, a ne porijeklo, sve znajući da ćeš onima koji su te utjerivali u zavičajnu suru tom riječju gurnuti prst u oko. Kao što ćeš u zagrebačkim i hrvatskim tekstovima nizati turcizme i sarajevske lokalizme – sve same provincijalizme i barbarizme – ne bi li opet kome zasmetao. Posljedica je to nepreboljene i neizlječive sarajevske bolesti, kojom si se zarazio one jeseni 1973, kada si, po povratku iz Drvenika, u svojoj novoj školi u Sarajevu izgovarao riječi rajčica, općina, ručnik, što je kod đaka izazvalo urnebesan smijeh, a učiteljica ih je, te riječi, podvlačila crvenom kemijskom, kao neispravne.

Nedavno sam se, nekoliko je godina tome, sjetio toga, i sjetio sam se svoje naopake učiteljice iz drugog osmoljetke Aide A., pa sam o tome napisao nekoliko umetnutih rečenica u priči o jednoj sarajevskoj ulici, u čemu su neki čitatelji, naravno Sarajlije, s još uvijek aktivnim sarajevskim adresama, ali i oni s konvertibilnim prebivalištima u bijelome svijetu, prezirno detektirali moj naglo probuđeni hrvatski nacionalizam, optuživši me s onih već davno napuštenih multikulturalnih bosanskih visina da sam izmislio priču o rajčici, općini i ručniku, e ne bi li se smilio sredini u koju sam se naselio i ne bi li, bezbeli, oklevetao Sarajevo. Kad bi mi i bilo potrebno, ili kad bi mi bilo po volji da omilim Zagrebu, zar bi bilo smisleno da to pokušavam učiniti nakon tolikih godina u tom gradu? Na kraju krajeva, evo moje dosadašnje bilance u godinama, gradovima i selima: u Drveniku sam živio prvih sedam godina života, u Kninu i na Lastovu proveo sam petnaest mjeseci, služeći JNA (sezona 1984/85), u Zagrebu živim već dvadeset i tri godine. Ostaje da sam u Sarajevu proveo – devetnaest godina. Dakle, već sam četiri godine dulje u Zagrebu nego što sam bio u Sarajevu. I zašto bih onda izmišljao učiteljicu kojoj se nisu sviđale hrvatske riječi?

Stvar je u tome što oni kojima je zasmetalo to bezazleno prisjećanje dobro znaju, zapravo osjećaju, da je gola istina to s rajčicom, općinom i ručnikom, jer je i njima, kao i odavno pokojnoj učiteljici, u životu znalo zasmetati kada bi neki rođeni Sarajlija – čuj ti te odrednice i tog priznanja i odlikovanja: “rođeni Sarajlija” – rekao rajčica, općina i ručnik, umjesto paradajz, opština i peškir, jer tako se u Sarajevu govorilo do 1990. A onako kako se u Sarajevu govorilo bilo je mjerom toga kako se u Sarajevu mora govoriti, ili barem kako je u Sarajevu umjesno govoriti. Istina, nakon 1990. vekivečna opština najednom je postala općinom, ali to zbog nečega nikome nije zasmetalo.

Zašto sam se svega toga sjetio, dok sam iz prikrajka, u polupraznom turskom restoranu – inače, jednom od najboljih turskih restorana u kojima sam u životu bio – gledao čovjeka s neidentificiranom orijentalnom kapicom, riđom bradom, s dvije zabrađene žene – čini mi se da su nekakve rodice, i da je jedna spomenula muža koji se treba vratiti s puta u Olovo – i troje rastrčane djece, među kojima je i dvanaestogodišnja, također pokrivena, curica, i zašto su me oni podsjetili na davnu sarajevsku preosjetljivost prema odrođenim sugrađanima koji bi se svojim jezikom, izgledom ili ponašanjem legitimirali kao ljudi iz nekih drugih gradova?

U potrebi da se odmah po dolasku u Zagreb progovori po zagrebački i da se postane Zagrepčaninom, makar i uz čuvanje tajne svoga sarajevskog podrijetla, one tipične i stereotipne bosanske topline i duhovitosti, leži ista identitetska nevolja kao i u naoko suprotnoj potrebi i neodoljivom nagonu da se, dok se u Sarajevu, ruga onim sugrađanima koji iz nekoga svog razloga, potrebe ili sklopa životnih okolnosti govore po zagrebački ili se ponašaju kao Zagrepčani.

Provincija je vazda na svoj folklor ponosna. Kao što je i njime frustrirana. Ponos ili frustracija, što će se kad manifestirati zavisi od društva i od toga s kime ste u većini. Obrambeni refleks provincijalca je da se uvijek bude u većini, nikad u manjini. Biti u manjini znači biti ugrožen, nezaštićen, napadnut. Manjina služi da konstituira većinu. Na manjini većina vježba svoje većinstvo. Manjina je objekt nad kojim većina provodi vojne manevre. Štiteći se od manjinske sudbine svi su u Sarajevu govorili paradajz, opština, peškir. Osim sedmogodišnjeg mene, koji sam u Hrvatskoj završio prvi osnovne, i nisam imao pojma da postoji nekakav problem s rajčicom, općinom i ručnikom.

Ovaj čovjek što ga promatram, njega, djecu mu i žene za stolom, zapravo je tipični Sarajlija. Iako, možda, nije iz Sarajeva, nego je iz sarajevske okolice. Transformirao se po narudžbi sredine i po narudžbi poželjnoga većinstva, isto onako kako bi se preobražavali svi oni iseljeni i raseljeni sarajevski Hrvati i Srbi kojima smo se – da, i ja sam bio među rugačima! – rugali zbog njihova izmijenjenog jezika, novih naglasaka i manira.

Razlika je samo u tome što ovaj, izgleda, nigdje nije ni odlazio, nego mu je k’na obojila bradu, a marokanska kapica legla na veliku bosansku glavu, zato što se butum Sarajevo, sve s Miljackom i okolnim planinama, preselilo negdje gdje ranije nije bilo. Poželjno većinstvo, ili avangarda poželjnoga većinstva postalo je nešto što nije ni nalik onome nekadašnjem Sarajevu.

Prigovaram li ja, možda, tome?

Naravno da ne prigovaram. Tu sam na dva i pol dana, i opet ću doći na dva i pol dana, i dolazit ću dok god tu budem imao nekog posla, a možda ću dolaziti i poslije, opet na dva i pol dana, ako mi se svidi u Sarajevu, ali u tim dolascima neće biti želje ni namjere da se tu ijednim svojim dijelom osjetim domaćim i svojim. Uostalom, zato se i prijavljujem na recepciju, spavam u hotelu, budim se na postelji koja nije moja, s pogledom kroz prozor iza kojega je nešto što ne prepoznajem.

Sarajevo posjećujem, u Sarajevo zalazim kao u vlastitu podsvijest. Sve oko mene već jednom je bilo zaboravljeno. I ovaj čovjek u kojeg ne prestajem gledati jednom je također, tako mi se barem čini, već bio zaboravljen. Znao sam ga u njegovom prethodnom utjelovljenju, ili znam kako bi on izgledao da ne izgleda ovako, da se nije preobrazio i uskladio s nekim drugim svijetom. Vidim ga u yassa trenerci i puma tenisicama kako stoji na kakanjskoj autobuskoj stanici i nekoga čeka. Rumen i krupan, mogao je biti autolakirer i mogao se zvati Armin ili Munib ili Jusko…

Promjena koja se njemu dogodila, koja je preusmjerila njegove životne putove, a možda i sudbinu, možda se i ne razlikuje od promjene koja se meni dogodila. Kao što ni ja, vjerojatno, ne bih živio u Zagrebu da nije bilo rata, ili da se rat nije ovako završio, tako ni on ne bi živio u Sarajevu, ne bi sad bio u turskom restoranu, ne bi danas u bolnici obilazio Salema koji je nosao vreće sa cementom, a doktori su mu lijepo rekli da ne smije dizati ništa teže od jajeta, nego bi sretan i zadovoljan živio u svom Ilijašu, Brezi, Varešu ili Kaknju, nastavljajući lozu svojih oca, djeda i pradjeda, nadovezivao bi se na njihov identitetski kod, a da mu nikakvi identiteti nikad u životu na um na padnu. I da mu je netko takvom rekao da će jednoga dana puštati bradu do grkljana, koju će zatim farbati u crveno, sigurno mu ne bi vjerovao. Ili bi se uplašio i pomislio kako takva najava može značiti samo jedno – smak svijeta.

A jest tako. I njemu je, koliko i meni, smaknut svijet.

Samo što se on svojski potrudio da preobliči svoju pojavu i tako pronađe svoje mjesto među većincima u novome svijetu. U tom je njegovom trudu ganutljiva uzaludnost cijeloga pothvata: nastojeći da bude po mjeri novostvorenoga sarajevskog i muslimansko-bošnjačkog svijeta, tako je sebe dizajnirao da više ne samo što nije samome sebi nalik, nego odudara i od ovoga i ovakvog Sarajeva. A svoje mjesto ne bi mogao naći ni u Maroku, ni u Jemenu, ni u Siriji. Nigdje, osim, možda, u nekoj Njemačkoj ili Holandiji, u Austriji, možda, gdje ljudi ima raznih, ovakvih i onakvih, pa niti se čime može biti mimo svijeta, niti se čime može biti manjinac.

A može biti i da sam sve ovo umislio, da je priča drukčija, i da je ovaj čovjek u kojeg potajice gledam iz neke druge i drukčije priče, i da se u ovome što o njemu govorim zrcali moj, a ne njegov slučaj. Sigurno je tako. O čemu god govorim, u što god da gledam, pričam o sebi i u sebe zurim. Pričam o svojoj nelagodi što sam se najednom ovdje zatekao.

U taj čas dolazi prijateljica s kojom smo se dogovorili naći – kasni barem dvadeset minuta, pa predugo gledam u tog čovjeka i izmišljam njegovu priču – razmjenjujemo onih prvih nekoliko rečenica s kojima ustanovljavamo da je sve dobro, da smo oni isti, da se ništa važno nije promijenilo, da nam se život ne otima iz grudi i glave… Ona je nekoliko godina živjela u Zagrebu, pa se odselila u Sarajevo u kojem nikada ranije nije duže boravila, i sad joj je tu dobro. Ali i u tom je dobru neka projektirana privremenost. Skupa s mužem planira da se jednom, za nekoliko godina, preseli negdje u Istru.




Zabavljeni smo naručivanjem jela. Pijem već treći ili četvrti čaj, gusti i aromatičan, turski, i kao da mi se najednom izoštrava čulo mirisa. Ono što u zraku osjećam smirujuće je i ugodno. Mirišu začini kojima ne znam imena, suhe trave, korjenčići, cvjetovi iz frankfurtskih i minhenskih orijentalnih dućana, u kojima se, kao na cjelodnevnom boravku, okupljaju ljudi koji tamo žive, a da nikada tamo ne pripadnu, niti se srode i s jednim drugim mjestom, osim s tim dućanom. Često sam zalazio na takva mjesta za putovanja po Njemačkoj, i odlazio sretan što sam tu na samo dva-tri dana, i što ću se poslije vratiti kakvoj-takvoj kući.

Priča nam o svojoj svakodnevici. Spominje ljude koje poznajem ili sam ih nekad poznavao. Nižu se događaji, anegdote, crtice – kakvim je odvajkada ispunjen sarajevski život, naročito kada se prepričava nekome tko nije iz Sarajeva. I ja sam tako od anegdota i crtica gradio svoje sarajevstvo, pa ga prenosio i saopćavao drugim ljudima. A oni su, barem ti s kojima sam se družio i koji su me voljeli te 1993. kada sam došao u Zagreb, žudjeli za tim mojim anegdotama i crticama, vjerujući da je u njima istinski život, ali i najteža optužba protiv ljudi koji grad drže pod opsadom, a onda i protiv ravnodušnoga zapadnog svijeta. Možda je ravnodušan zato što mu se ne mogu prevesti crtice iz sarajevskog života? Možda rata ne bi ni bilo, ili bi već u proljeće 1992. nastupila međunarodna intervencija, samo da su se kako dali prevesti vicevi o Sulji i Muji. Vicevi o našem bijedom životu i našoj budućnoj nostalgiji.

Ona je dobra i pametna cura. U razumnoj mjeri prilagodljiva. Sarajevo se na plemenit i fin način naselilo u nju. Možda bih volio, jer bi tako bilo bolje, da se u mene tako naselio Zagreb. Ali nije to išlo. Zbog moje naravi, više nego zbog ičega drugog.

Za onaj stol dolazi još jedan muškarac. Običan, nepamtljiv mladić tridesetih godina, u trapericama i bijelom džemperu. Ni po čemu se ne bi moglo prepoznati da je iz Sarajeva. Ovog ili onog. Rukuje se s riđobradim, klimne prema ženama.

I onda se priča o Salemu ponavlja. Pa kaže:

– Noso on vreće sa cementom, a doktor mu fino reko da ne diže ništa teže od jaja!”

– Ne kaže se, bolan, teže od jaja, nego teže od pera ili teže od jastuka!” – puče jedna žena, ona za koju se čini da je njegova.

On namršti, nije mu jasno što to ona govori:

– Kakva jaja, kakvi jastuk, ženska glavo?

piše: Miljenko Jergović, Dva sarajevska dana

U svijetu medvjeda i leptirova

Sepetarevac, Sarajevo

Treći dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA

Sepetarevac, Sarajevo
Sepetarevac, Sarajevo

Nedjelja, taksi, skoro će jedanaest. Čini mi se da poznajem taksista. Nema glasa, samo miče usnama dok govori, a iz grla mu izlazi neki čudan, pomalo zastrašujući šum. Kao da se došaptava pod smrtnom prijetnjom. Tako govore ljudi u posljednjem stadiju raka grla. Lice mu je bolesne, sivo-crvene boje. Pamtim i tu boju, a najednom mi se učini kao da i on mene zna. Ali kako bi mi nešto rekao, ako je ostao bez glasa? I ako je isto tako bio bez glasa i kada smo se prošli put sreli. Prošli put kada smo bili u Sarajevu, prije tri godine, u ista ova jesenja doba, nismo se vozili taksijem. Prije toga bili smo tu za vrijeme Javorkinog sprovoda, od čega su prošle već skoro četiri godine. Može li čovjek toliko dugo biti ovako bolestan? Vjerojatno ne može. I vjerojatno se ne poznajemo, nego mi se samo čini poznat. I više ga nikada neću vidjeti.




Stanite kod znaka zabranjenog parkiranja – pokazujem mu prstom mjesto pri vrhu Sepetarevca, odakle može skrenuti niz Kevrin potok. Izlazimo, nosim veliki IKEA ceker, u koji je posloženo još desetak istih takvih IKEA cekera. U njih ćemo spremiti stvari, koje ćemo kasnije, vjerojatno za sljedećeg posjeta Sarajevu, prepakirati u kutije. Ne znam zašto sam tako zakomplicirao stvari. Nisam navikao na ovo. Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti. I onda ne znam kako da se ponašam, nisam siguran što bih trebao da mislim i da osjećam. Pomišljam da je problem u karakteru, u slabosti, nespretnosti i nesposobnosti, u tome što sam, ipak, bio razmažen i nenaviknut na ovakve događaje. Nisu me odgojili i poučili za ovakvu selidbu. Kao da su ikoga ovome učili.

Stojim nasred ulice i čekam da ona izađe iz auta. Držim se kao da mi je svejedno. Kao da se dosađujem. Ovo je mjesto na kojem bih bivao pod pogledima sveg komšiluka iz kuće preko puta. Kasnije, toga dana, vidim da su prozori na sva tri kata zaprašeni, da su roletne izblijedjele, i da ni u tim stanovima više nitko ne živi. Mrtvi su ili ih više nema. U čemu je razlika? Ako su mrtvi, leže na Barama i Vlakovu. I na neki su način prisutni u ovome gradu. Ako ih više nema, to znači da su otišli na neko drugo mjesto da umru. Pa ih nema kao da ih nikada nije bilo.

Odmah s vrata stan se čuje po onome teškom vonju ustajale pustoši, prašine i dotrajalih furnira, koji sam prvi put osjetio kada sam se nakon rata prvi put popeo na Sepetarevac. Tada je sve još bilo u ratnome neredu i u neredu Javorkinog rasturenog života, i vječnog odlaganja da se nešto opere, očisti, promijeni i baci. Od tada, pa do ljeta 2011, kada je, ispunjena životnim ambicijama, trule drvene prozore zamijenila nepotrošivom i besmrtnom plastičnom stolarijom, nije se taj vonj pustoši mogao istjerati iz podova i zidova. Ako ga je netko i tjerao. Javorka se, bit će, na taj vonj navikla, pa ga više nije ni osjećala, kao što se ne osjeti miris doma u kojem živiš, ali ja se nikada nisam mogao naviknuti.

Sad mi se čini da je taj vonj, što se u kuću uvukao za vrijeme rata, dok smo u strahu od trebevićkih granata i snajpera živjeli i podrumu – gdje će ona nastaviti da živi sve do jeseni 1995 – bio vonj njezine smrti. Iako je poživjela sljedećih šesnaest poslijeratnih godina, iako su neke od tih godina, možda, bile najljepše i najispunjenije godine u njezinu životu, jer se, nekim čudom, Sarajevo svelo na njezinu mjeru, na mjeru njezine neurednosti, poraza i jada, pa se nekad činilo da između sve luđih i luđih rasporeda u njezinu stanu i novih urbanističkih rješenja s Avazovim tornjevima i ruševina bivših kuća, nikakve razlike niti nema. Družila se s ljudima, stekla nove prijateljice i prijatelje, učlanjivala se u planinarska i kulturna društva, slovenska, hrvatska i ona druga zajednička i svačija, odlazila je na božićne i bajramske koncerte, do suznih ganuća telefonom mi dočaravala svu ljepotu ilahija i kasida, i konačno se mirila s time da njezin život nikada neće nalikovati životu drugih žena. Zaboravila je na dva svoja razorena braka i još nekoliko izvanbračnih katastrofa, na majku koju nije podnosila i koju je optuživala za sve svoje životne poraze, na majku koja ju je ubijala svojom hladnoćom, osvećujući se preko nje dragome Bogu za smrt voljenog sina. Zaboravljala je na sve ono što će postati osnovna tema mojih budućih knjiga, i živjela je u tom vonju svoj lijepi, iznenada okraćali život. Koji je postao lijep zato što je Sarajevo pregazio rat, i što se u naš stan uvukao taj mrtvi vonj. Taj miris groba.

Šta osjećam dok ulazimo u kuću, dok idemo niz hodnik prema mojoj nekadašnjoj sobi, onoj istoj sobi u kojoj su umrli i ona i njezin otac, moj Nono?

Razgovaram s mladićem koji sad živi u njezinom stanu. Neugodno mu je, htio bi da što prije izađe van, da nas ostavi na miru, da skupljamo ono što trebamo sakupiti. Ali ne puštam ga, nego bih da pričamo. Nastojim i njega i sebe uvjeriti da ne postoje razlozi za nelagodu.

Ona za to vrijeme zagleda sitnice. Otvara ladice koje godinama nisu otvarane. Pomjera predmete, pokušava oživjeti svijet koji je odavno mrtav. Nakon što je on već otišao, zagleda kaktus, čije stabljike vise poput pletenica rastafarijanca, pita hoćemo li pokušati da ga zalijemo. Iako vidi da je iz njega davno istekao život, umro je prije dvije zime, nakon što ga je netko posljednji put zalio. Ali ona bi htjela da nastavi iluziju, uvjerena da bi se iz te iluzije nanovo mogao probuditi život.

To je emocionalno najintenzivniji trenutak ovoga putovanja.

Ne, nije to časak od suza. Nema u njemu onih plitkih sentimenata koji bi se mogli isplakati, zapiti, pretvoriti u nešto lako i trivijalno. Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tugi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju nezamjenjivo volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao.

Rekao sam joj da ne zalijeva kaktus. Odavno je mrtav. To je gotovo. Već se dvadeset i pet godina dobro razumijem u kaktuse.

A onda sam krenuo da razabirem knjige.

Ima ih u tri ormara, na tri mjesta: u mojoj sobi, u hodniku i u onoj drugoj sobi, u kojoj je Javorka dvije godine pred smrt načinila sebi kancelarijicu, da tu obavlja posao “certificiranoga samostalnog knjigovođe” Taj je ormar u dva reda pun knjiga, od poda do stropa. Onaj u hodniku je, također u dva reda, ali samo do pola u knjigama. U trećem je najmanje knjiga.

Tu je, naokolo, i nekoliko stotina gramofonskih ploča, koje također treba prenijeti, fascikli, registratori s dijelovima moje dokumentacije, novinski članci koje sam izrezivao sve do rata, pa oni drugi što ih je Javorka izrezivala poslije rata, nedovršeni rukopisi, bilješke, fotografije, i tko zna čega sve tu još ima…

Većina tih stvari, a možda i svaka od njih, već su iščezle, prebrisane su i zaboravljene, i nijedna mi ne bi nedostajala da sam učinio ono što nisam mogao učiniti, a što me je tako privlačilo: da se ne mičem iz Zagreba, nego da nazovem prijatelje koji će organizirati smetljarski kamion i dvojicu radnika da isprazne stan, i svaku, do posljednje stvarčice, bace u smeće. Tako bih se riješio ove muke, a ostaci Sepetarevca, i ostaci nekoliko prethodnih života, završili bi tamo gdje i pripadaju, na groblju mrtvih stvari, na gradskome smetljištu, tamo gdje su završili i svi oni na koje me ti predmeti podsjećaju.

Umjesto da tako učinim, ja ću se podsjetiti onoga što sam već zaboravio, jer za svaku knjigu koja je tu znam kako je i kada došla, tko ju je donio na Sepetarevac, iza koga je ostala i tko ju je sve čitao.

I to je čudno. Za većinu knjiga koje imam uza se, u Zagrebu i na svome turopoljskom selu, ne znam kada sam ih i gdje kupio, a za neke ne znam ni jesu li moje. Tu su, a da nemaju svoju priču, niti me na išta podsjećaju. One su živi predmeti, otvorenih biografija, neostvarenih i nejasnih sudbina.

Knjige na Sepetarevcu mogu se podijeliti u tri skupine.

One najstarije pripadale su Noni i Nonetu, neke i Mladenu, a nabavljane su, uglavnom, između dva svjetska rata, i u prvih petnaestak poslijeratnih godina, nakon čega je Javorka nastavila donositi knjige u kuću. Manji dio tih najstarijih knjiga, srećom, samo je dvadesetak takvih, na njemačkom je, i uglavnom tiskano na gotici. Njih ne mogu ostaviti ni baciti. Moram ih prenijeti u svoj život, iako ih ne mogu čitati. Te knjige su onaj uteg, kolekcija savršeno beskorisnih i neupotrebljivih, a na kraju i prilično bezvrijednih predmeta koji su moja simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari.

Ostatak njihovih knjiga, one koje su na našem jeziku i na slovenskom, na latinici i ćirilici, u kojekakvim izdanjima, uvezane u kožu ili bez ikakvog uveza, u roto edicijama, u rasparenim kompletima, neke skoro uništene, a druge kao nove, prelistavam jednu po jednu, i odlučujem na koju će koja stranu, koje su za put, koje za ostanak na Sepetarevcu i za preseljenje u neku tuđu biografiju ili u nestanak.

U knjigama nalazim stara pisma, listove s bilješkama – u njemačkoj knjizi o budizmu, objavljenoj 1932, nalazim dvolist trgovačkog papira, s Mladenovim rukopisom: bilješke na hrvatskom, o budizmu i njegovim razlikama prema kršćanstvu – stare novinske isječke, rukom pisane recepte za kolače ili, čega je najviše, papiriće ne šire od jednog centimetra, dužine četiri pet centimetara, obično iskinute iz novina, koji označavaju dokle se došlo sa čitanjem.

Pogađam tko je čitao koju knjigu, i onda stao.

Papirići u njemačkim knjigama su, vjerojatno, Nonini. Nono nije toliko čitao beletristiku, niti su to naslovi koji bi me na njega podsjećali – Galsworthy, Heinrich Heine, biografija vjerovjesnika Muhameda, minhensko izdanje 1895. (iako bi to već i mogla biti knjiga za Noneta), Goethe i Hoelderlin, jeftini ljubavni romani, pa tri toma Dmitrija Mereškovskog na njemačkom, koja su ostala iza Mladena.

Što znači podatak da je sa “Sagom o Forsajtima” Nona zastala na 121. stranici drugog toma, minhenskog izdanja iz 1903?

Velika povijest, obuzeta narodima, državama i armijama, spušta se, riječ po riječ, prema maloj povijesti, koja se u filigranskom, srebrenom vezu, na kraju bavi ljudima čiji život nije od povijesne važnosti, ali u čijim se životopisima ogleda lice epohe. Što je u njihovim životima onaj najsitniji podatak koji bi mogao biti zanimljiv sa stanovišta male povijesti?

To da je Olga Rejc, rođena Stubler, zastala na 121. stranici drugog toma “Sage o Forsajtima”?

U drugoj skupini su Javorkine knjige. Od najranijih, koje je dobijala u školi za odlično učenje i primjerno vladanje – recimo, Josip Vandot: “Kekec” ili u sedmom razredu gimnazije Lion Feuchtwanger: “Španjolska balada”, do onih koje je kupovala 2011, posljednje godine kada je bila zdrava.

Sedamdesetih i osamdesetih, u zlatno doba akvizitera, koji su išli od poduzeća do poduzeća, gdje su radnim ljudima prodavali najnovija izdanja velikih jugoslavenskih izdavača, kupovala je komplete slavnih pisaca i klasika: Dostojevski u svijetloplavom platnenom uvezu, Krleža u nekoliko izdanja: onom najljepšem, zagrebačke Zore, s omotnicama lijepih boja i fontom koji je dizajnirao Krsto Hegedušić, potom pet tomova “Zastava”, u izdanju sarajevskog Oslobođenja i ćirilični komplet beogradske Prosvete, zatim Emil Zola, Archibald Cronin i Sergej Jesenjin, pa izabrana djela crnogorskog proznog klasika Mihajla Lalića – čije je romane Nona čitala 1981-1982, a ja, s jednakim oduševljenjem, pet-šest godina kasnije, zatim romani Johna Knittela, mondenog švicarskog pisca koji je pisao na engleskom jeziku, osvajajući ženska srca tokom nekoliko poslijeratnih desetljeća pripovijestima koje su se obično zbivale na nekom egzotičnom mjestu, u Egiptu ili na Bliskom istoku, a najčitaniji mu se roman zvao “El Hakim”, onda izabrana djela Antona Pavloviča Čehova, izdanje zagrebačke Zore, svijetlih omotnica, crveno-crne tipografije, s lijepim, asketskim ilustracijama na naslovnici, pa romani Pearl Buck, američke nobelovke, koja je živjela na Dalekom istoku, u Kini, i pisala romane – neusporedivo bolje od Knittelovih – o ljubavi i o životu, u kojima je Nona naročito uživala u svom predsmrtnom eskapizmu, jer su je odvajali od njezina, činilo joj se, promašenog života…

Književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju.

Kupovala je i pojedinačna izdanja: enciklopedije, atlase, luksuzne, ilustrirane knjige o odgoju djece i autogenom treningu, velike hitove epohe – Karla Štajnera “Sedam hiljada dana u Sibiru”, Solženjicina, Artura Londona i Veljka Mićunovića “Moskovske godine” – pa Marxov Kapital, Bibliju, u izdanju Stvarnosti, Kuran u Čauševićevom prijevodu, knjige o pletenju i šivenju, kojim će se jednom, govorila je, baviti, jer je smiruje. Devedesetih i dvijetisućitih u kuću je dovlačila knjižuljke o opsadi grada, memoare generala Armije Bosne i Hercegovine, trivijalnu patriotsku literaturu, poneki vjerski kalendar, izdanja Srpskog kulturnog društva Prosvjeta i Hrvatskog kulturnog društva Napredak, popularne knjižice o islamu i o dužnostima svakog muslimana, amaterske knjižice pjesama, u kojoj su joj pjesnici upisivali posvete, ponekad na njezino, a ponekad i na moje ime. Kupovala je i donosila najnovije romane Ceesa Nootebooma, pisca kojeg je zbog nečega jako voljela. Moja majka koja je imala takvu glavu koja se istovremeno mogla oduševljavati Nooteboomom i Amosom Ozom, i budalastim hvalisavim svjedočenjima branitelja grada, koji u svojim memoarima tvrde da bi, da nije bilo izdaje, već u lipnju 1992. deblokirali Sarajevo.

Treću skupinu knjiga, koja je na policama izmiješana s prethodne dvije, čine knjige koje sam ja kupovao, a nisam ih do sada odnio u Zagreb. Prije nego što se bacim na njih, da ih tranširam i raspoređujem koja će na koju stranu – ova će sa mnom, da s drugim mojim knjigama, kojih je, vjerojatno, već odavno previše, čini moju mentalnu mapu, olovni DNK, otisak prsta, i da se, čineći jednu nikad katalogiziranu privatnu biblioteku, razlikuje od svih drugih biblioteka, a ova će ostati u Sarajevu, preći u tuđe ruke, izgubiti se iz moga života i sjećanja, neželjena, nepotrebna i suvišna – a u tom raspoređivanju mojih već odavno bivših knjiga ključnu će ulogu igrati to koliko sam se, kako i na koji način promijenio u ove dvadeset i tri godine otkako živim u Zagrebu i ne uznosim knjige na Sepetarevac.

Među knjigama koje sam kupovao je, recimo, Hegelova “Fenomenologija duha”, a za njom niz od stotinjak temeljnih knjiga iz povijesti filozofije, znanih i zajedničkih svakome studentu filozofije na svijetu. Tu su, zatim, knjige iz sociologije, pa “Mitologike”, “Zlatna grana” i besmrtna Margaret Mead, Johan Huizinga i Roger Caillois, pa “Sistem Stanislavski” i velika, temeljito iščitana i zamrljana knjiga Johna Cagea, na kojoj se i četvrt stoljeća nakon što sam je posljednji put držao u rukama golim okom jasno vide moji otisci prstiju.

Te knjige, i još mnoge druge: zakučasti i nerazumljivi eseji o postmodernizmu slovenskih teoretičara i teoretičarki filma, feminizma, punka i tko zna čega sve ne, koje sam čitao na slovenskom, eseji Abdulaha Šarčevića i Kasima Prohića, Wittgensteinov “Tractatus logico-philosophicus”, što sam ga čitao kao najljepšu i najugodniju, međutim vrlo hermetičnu poeziju, sve te knjige više svjedoče o tome što sam mogao biti, nego što sam doista bio. U to sam vrijeme, s navršenih dvadeset i pet godina kada su posljednje među ovim knjigama stizale na Sepetarevac, pred sobom imao niz životnih mogućnosti, koje će se munjevito suziti i svesti ponajviše zaslugom Radovana Karadžića i Milutina Kukanjca, koga će ubrzo zamijeniti Ratko Mladić, a onda i zato što će me stići vrijeme, koje svakoga na kraju stigne, i što ću od koječega što me je zanimalo na kraju izabrati samo ono što me je vodilo lijepoj, ili manje lijepoj književnosti i novinarstvu kao njezinom najsirovijem izrazu. Novinarstvo je književnost koja se piše da bi je čitali i oni koji nemaju talenta potrebnog da čitaju književnost. Novinarstvo je kao muzika za ljude bez sluha.

Istina, među tim je knjigama, ipak, daleko najviše romana, zbirki pjesama, knjiga iz teorije i povijesti književnosti. Neke sam zaboravio. Drugih se u ovih četvrt stoljeća nisam ni sjetio, a sad bi mi opet mogle postati važne, a treće sam iznova kupovao i prilagao ih u svoju zagrebačku biblioteku, misleći da sam ih na Sepetarevcu izgubio ili da je lakše još jednom kupovati istu knjigu, nego ići po nju u Sarajevo. Bilo je to dok sam još s radošću i dobrim očekivanjima išao u Sarajevo.

Skupljene zajedno, na jednome mjestu, tu na Sepetarevcu, ove tri izmiješane skupine knjiga, i u njima pet ili šest osobnih doživljaja svijeta, generacijski i na mnoge druge načine različitih, čine ne samo jednu porodičnu biblioteku, nego cijeli jedan svijet, jednu kućnu civilizaciju, koja se, kao i svaka druga civilizacija, može rekonstruirati i objasniti preko tekstova koje je baštinila. Neki zamišljeni institut, akademija nauka koja nikada neće biti formirana, ali je mogu zamišljati kao još jednu romanesknu fikciju, provodit će istraživanja u kojima će biti primijenjene strukturalističke, tekstološke, antropološke analize, čiji će konačni cilj biti da se naznače obrisi civilizacije sa Sepetarevca, njezine karakteristike i razlike u odnosu na druge, srodne, ali i mnogo veće civilizacije. Konačno, kako se civilizacija sa Sepetarevca, sačinjena od pet-šest žena i muškaraca različitih generacija, koji su zajedno, kao jedna porodica, odživjeli dvadeseti vijek, odnosi prema civilizaciji Sarajeva i Bosne, prema potonuloj i prezrenoj civilizaciji Jugoslavije, prema još većoj i starijoj civilizaciji Austro-Ugarske, koja je njezin, rejcovsko-štublerovski i jergovićevski pratemelj, njezina abrahamovska legenda?

Stojim nasred sobe, dok ona u drugoj sobi pregledava prastare stolnjake i plahte, pazeći da se ne baci nešto što se ne bi smjelo baciti, zurim u ormar s knjigama, i prije nego što započnem veliki posao na um mi pada tužna misao:

Čim ove knjige podijelim i razdvojim, prenoseći ih na jednu i na drugu stranu, nestat će svijeta koji su one suobražavale. Kao stvarnost i kao metafora, kao jedna kućna civilizacija. I više neće biti načina da se taj svijet obnovi, niti da se o njemu ispripovijeda priča. To će biti kraj. Još jedan kraj, konačni kraj u kojem se sabire niz prethodnih već konačnih krajeva. Grob za sve njihove grobove. Ono što će ovdje biti rastureno, više ne može biti sastavljeno. Ali što bi me tu moglo tako uznemiravati? Nisam li ionako sve ovo već jednom zaboravio, i sad sam doputovao da se podsjetim i da vratim to što je već tako sretno iščezlo iz moga života? Nije dobro kada se pamti, a ne valja ni kada se zaboravi.

Pa onda mislim kako bi, možda, bilo primjerenije, sukladno kraju civilizacije, da biblioteka bude na licu mjesta spaljena, i da Sepetarevac izgori u jednome malom i temeljitom požaru, o kojemu će sutra javiti crne kronike Oslobođena i Dnevnog Avaza.




Komplete sabranih i izabranih djela ću redom ostaviti. Ponijet ću, možda, samo Zorino izdanje Krleže, i ćiriličnog Maksima Gorkog, u deset tomova. Krležu iz estetsko-dizajnerskih razloga, a ćiriličnog Gorkog da me štiti od zla kolektivnog prepoznavanja. Stavit ću ga na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Niti znaju ćirilicu, niti su čitali Gorkog. Vjeruju da je to neki dosadni sovjetski pisac. Preziru ga onim pojednostavljujućim i prostačkim prezirom rulje. Prezirom naroda. Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom. Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršen anestetik.

Ustvari, Maksima Gorkog prenosim u Zagreb da bih ga čitao.

Prenosim i sve knjige na kojima piše: Javorki Rejc, za odlično učenje i primjerno vladanje… Sedam ih je ili osam. Za svaki svršeni razred po jedna. Na moje ime samo jedna je takva knjiga: Branko Ćopić: “U svijetu medvjeda i leptirova” Za odično učenje i primjerno vladanje u četvrtom razredu osnovne škole. Tada sam, čini se, bio na vrhuncu. Već mi sljedeća godina nije bila tako uspješna. I nijedna poslije.

Slikovnice i dječje knjige. Javorkine i moje. Lijepo ilustrirane “Afričke priče”, s licem crnoga čovjeka u slamnatom šeširu, na mekanoj, smeđoj naslovnici. Od prijateljice Nade, Javorki za rođendan. Godina 1954. Dvadeset i šest godina kasnije, prva književna posveta u mom životu. Milica Miron, dječja spisateljica, udovica poznatijega sarajevskog pisca Mihajla Mirona, posvećuje svoju slikovnicu mome ocu, uz napomenu – “za malog Miljenka”. Bile su mi četiri godine.

Ivan Cankar: “Pavličekova kruna”, Novo pokolenje 1949, ilustrirao Aleksandar Grbić. Posveta, pisana nalivperom. “Dragoj Javorki, od omame”.

Ovom, nepodnošljivo tužnom, razdirućom pričom, koja i nije za djecu, a pretvorena je u vrlo lijepu, dobro uobličenu ilustriranu knjižicu mekih korica i velikog formata, započinje Javorkino djetinjstvo. Iz Pavličekove sudbine, koja je tužnija i od sudbina Andersenove “Djevojčice sa šibicama” i od Brlićkinog “Potjeha koji je tražio istinu” – a tužnija je zato što nije bajka, nego je naturalna, istinita, realistična na način talijanskoga filmskog neorealizma – započeo je život moje majke. U koječemu je nisam razumio, nisam nalazio opravdanja za njezinu samoživost, za hladnoću prema onome što me je mučilo i opterećivalo, za njezinu vječitu nespremnost da mi, makar i uz najsitniju žrtvu, pomogne da stvorim iluziju kako smo porodica kao i svaka druga, nisam prihvaćao, niti prihvaćam da je bila takva zato što je njezina majka, a moja Nona, prema njoj bila hladna, niti zato što je doživjela sve te bračno ljubavne i životne potope, ništa od svega toga je nije u mojim očima opravdalo ni iskupilo, čak ni danas kada je više nema, ali ta “Pavličekova kruna” jest.

Kada je netko rođen u znaku tako tužne, neutješne i nesretne priče kakva je “Pavličekova kruna”, tom je sve oprošteno. Okameni djetetu srce ne bi li se spasilo tolike nesreće svijeta. Tuđe, Pavličekove, Cankareve, svemirske, a onda svoje i svoga vijeka. I nije joj omama donijela takvu tugu i nesreću, darivajući je “Pavličekovom krunom”. Tuga joj je bila unaprijed namijenjena. I bilo je sve uzalud.

piše: Miljenko Jergović, Dva sarajevska dana

San o nevidljivosti

Miljenko na Bjelavama

Drugi dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA

Miljenko na Bjelavama
Miljenko na Bjelavama

Opet u onom istom hotelu, u sobi opisanoj u Sarajevskim psima, posljednjem dijelu Roda. Prvi put tu sam, u sobi broj 11, noćio krajem listopada one godine, kada sam posljednji put majku vidio živu. Drugi put, s Anom, kada smo joj 4. prosinca došli na sahranu.




Djevojka s recepcije prepoznala me je, i u kompjutoru provjerila u kojoj sobi sam noćivao, pa se potrudila da opet budem tu. U dobrim se hotelima poštuju navike gostiju. Neka se osjećaju kao da su došli kući, kao da je hotelska soba neki njihov izmješteni životni prostor, dio njihova stana i doma, koji se nekim čudom našao stotinama kilometara dalje. Soba je, kao i većina hotelskih prostorija, hodnici i trpezarija, dekorirana knjigama. Iznad uzglavlja su police, a na njima iste one knjige kao i 2012, i još nekoliko novih. Krležine Polemike, debela knjižurina iz Sabranih djela, u izdanju Oslobođenja, dvije knjige Isaaca Bashevisa Singera, jedna iz njegovih djela što ih je objavila Svjetlost, druga – knjiga za djecu, u izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Pa jedan Joseph Conrad, i još jedan Pavle Ugrinov. Nove knjige su, redom, na engleskom. Bit će da su ih ostavljali gosti. Na noćnim ormarićima nekakav američki časopis o popularnoj muzici i New Yorker, broj iz 2014. Te godine, kao ni 2015, nisam bio u Sarajevu. Posljednji put prolazili smo kroz grad, pa smo se nakratko zaustavili, sredinom rujna 2013. Putovali smo prema Konavlima. Bili smo obišli stan, nasumce sam uzeo dvije-tri knjige, žena koja je stanovala u prizemlju i koja je čuvala Javorku dok je bolovala, tutnula mi je malenu najlonsku vrećicu s njezinim nakitom…

Idem prema Sebilju, sunčano sunčano predvečerje, jedan od zadnjih kasnoljetnih dana. Zagledam ljude, ne prepoznajem ih, niti oni prepoznaju mene. Gnjevni sredovječni muškarci, malo pred starost, žene u ranim šezdesetim. Jednokratna konfekcija s kineske pijace, sve po sedam maraka. Skupina Kineza sa štapovima na vrh kojih su pribodeni strojčići za fotografiranje čeka da pređe ulicu. Crveno svjetlo na semaforu dugo se ne gasi. Vodič neumorno cvrkuće. Kratke, nerazumljive riječi sipaju po asfaltu kao sol pred zimu. Njihovi pogledi su ukočeni. Kao da im govori o nečemu što se može vidjeti golim okom, nego je na svakome da se u sebe zagleda.

Ispred Sebilja dvije pokrivene djevojke, možda srednjoškolke, ližu sladolede. Odnekud od Kujundžiluka izbija sitan, iskežen muškarac. Dozivaju ga sa ćepenaka, po nadimku, pitaju za koga će sutra glasati. Za mog Alju, odgovara im. Bolan, nema ti više Alje, smiju se. Ima, ima, viče, pa bježi prema Saračima.

Ne idem tim putem, mogao bih nekoga sresti, ispred Begove džamije, na Slatkom ćošetu, u Vase Miskina, nego zaobilaznim sokacima, ispred ćevabdžinica i turističkih kafana, i niz Ulicu JNA. Tamo je već poznatih lica. Spuštam pogled, ljude gledam oko adamovih jabučica, i niže, oko njedara. Mislim, neće me prepoznati, ovako bez brade. A prošle su već i godine.

Ne znam zašto ne želim da me vide. Zapravo znam. Previše je pitanja na koja nema odgovora. Sva, osim jednog, koje sigurno nitko neće postaviti: zašto si došao? Po stvari, sitne predmete, knjige… Ali ljudi nikad ne pitaju zašto si došao, jer je to, valjda, neugodno i nepristojno pitanje. Ili se podrazumijeva da bi trebao dolaziti tu gdje si se rodio i gdje si odrastao. Svašta bi ti se trebalo dogoditi da shvatiš da se to nikako ne bi smjelo podrazumijevati.

Pogledom tražim izlog Preporodove antikvarnice. I pogled mi propada u izlog sa zdravom hranom. Kasnije se sjetim da mi je netko telefonom rekao da te antikvarnice više nema. Bilo je to, možda, prije i dvije godine.

Zainteresirano gledam što je sve nestalo, a što je nastalo. Ukraj Katedrale veliki, svijetli plast, sa znanim, nasmiješenim licem. Spomenik papi Wojtyli. Jedna upečatljiva sarajevska vizura, u očima grada već stotinu dvadeset i koju godinu, u koju su bili upisani grad i njegova gradskost, ali i jedan – katolički – od njegovih identiteta, nestala je jednom malom intervencijom u prostoru. Zahvaljujući njoj Katedrala se naherila, a ono se stepenište pred njezinim kapijama i kvakama, koje je kovao moj pradjed Slovenac, rasulo i stisnulo, kao da ga više i nema. Kao da se i crkva smanjila pred voluminoznom aluminijskom skulpturom, koja bi, možda, nekako i izgledala na nekom adekvatnijem, svakako širem prostoru, posred plaže na Bolu na Braču, na Igmanu ili uz butmirsku pistu, ali ovdje se prikazala onakvom kakvom je njezini naručitelji, da umiju gledati, svakako ne bi rado vidjeli. Ugojena i suvišna, sugerira višak potrošenog materijala, golemu količinu sekundarnih sirovina, tjelesnost, raspustnost i materijalizam. Njome je jedna od rijetkih prostranih površina, gotovo slutnja trga, u ovome tijesnom, brdima stisnutom gradu, što ga je Juraj Neidhardt nastojao raširiti i proširiti, izgubila svoj smisao. Kao da je netko poželio da svoju garsonijeru ukrasi koncertnim klavirom. A stube pred Katedralom, na kojima se sjedilo i živjelo, i koje su sugerirale široke kapije hrama Božjeg, što svakoga zovu i pred svima se otvaraju, izgubile su se i zatisnule pred Wojtylom, bivšim papom i najnovijim rimskim svecem. Kao da stoji tu da ispita tko smije, a tko ne smije, u crkvu i u Carstvo nebesko.

Ovo je mjesto mala, simbolička intervencija hrvatsko-katoličke mikrozajednice, tog preostatka jednoga od tri-četiri sarajevska i bosanska naroda, u grandioznom bošnjačko-muslimanskom zahvatu u sarajevske vizure. Ono što je veliki narod učinio s Neidhardtovim Marijin dvorom, sagradivši tamo sve one goleme staklene šoping-dvore, začepivši izlaz i pogled iz staroga Sarajeva, tako da bi, možda, trebalo razmisliti o kopanju još jednog tunela spasa, to je narodčić velečasnog Vinka Puljića učinio s tim malenim prostorom ispred Katedrale. I naravno da ih nitko nije mogao, a ni smio, zaustaviti. Ni jedne, ni druge. Onim velikima pripada Sarajevo, i nisu dužni ni sa kim da ga dijele, a ponajmanje s nekakvim urbanistima, dok onim malim pripada sarajevska katedrala i njezina vizura.

Pokušajmo zamisliti što bi se zbilo da je nekome na um palo da kaže kako tu nije mjesto monumentu Ivana Pavla Drugog i kako vizura Katedrale, kao i prostor oko nje, pripadaju svima, a ne samo katolicima. Naravno, najviše pripadaju onima koji znaju gledati i umiju mjeriti, a takvih se, valjda, nađe oko Arhitektonskog fakulteta. Nastala bi ista dreka i vika kakva bi se čula da je netko moćan – State Department, Šesta flota, tko li već…- naumio zaustaviti izgradnju marijindvorskih čudovišta. Bio bi to udar u samo srce nacionalnog i vjerskog bića.

Pa kao što globalnim čuvarima ljepote nije ni na kraj pameti da elitu velikih zaustavljaju u njihovoj raboti, tako ni lokalnim čuvarima te iste ili neke druge ljepote ne pada na pamet da zaustavljaju elitu malih. Jednima, dakle, ružne marijindvorske zgradurine, drugima papa Wojtila na ulazu u Katedralu, sav golem i prerastao, kakav za života, a ni u smrti, nikad nije bio.

I onda znam da se u taj svijet ne bih mogao, nikad i nikako, udjenuti. Većinac u njemu nisam, ne daj Bože da bih to htio biti, pa da progovorim o marijindvorskom neimarluku, a nekako više nisam ni manjinac – ako sam to ikada u Sarajevu i bio – pa da udarim po duraluminiju i srodnim legurama, što mi nagrđuju prađedov bravarluk. Ako u Sarajevu nisi ni jedno, ni drugo, a usput rečeno – nisi ni ostali, nisi Sejdić a nisi ni Finci, onda te ne može ni biti nego, uvrh glave, dva dana.

Naravno, novogradnje i monumenti samo su metafora. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. (A čujem već glas koji me po tisućiti put pita, i ja mu još uvijek jednako ljubazno odgovaram: je li tvoje ono gdje živiš i u čemu živiš, i u čemu si sada već proveo najveći komad svoga života, veći po trajanju od onoga sarajevskog, je li to, reci nam još jednom, tvoje? Ne, nije moje, i manje je u tome moga nego u marindvorskim grdosijama i grdobama, i u aluminijskom Wojtyli. Ali ondje je tuđina, a za svaku tuđinu vladaju drugi kriteriji nego za ono što se ikad smatralo svojim. Leglom ili zavičajem, kada bi se riječ zavičaj mogla osloboditi sentimentalnog tereta, što po njoj plovi kao oni arhipelazi masti po teškoj govedskoj juhi. Koju, uostalom, mrzim…) U tom ovdje nastajućem svijetu teško bih mogao biti, čak i kada bih to poželio. Ne bih u njemu mogao dulje boraviti ni ako bi mi od toga ovisio život. U grad u kojem sam rođen ne bih više mogao doći ni kao izbjeglica. Kada bi usred neke velike, teško zamislive nesreće kolone nevoljnika pošle iz Hrvatske prema Bosni i Sarajevu, i kada bi se po haustorima i školskim dvoranama moga grada naseljavali bivši Zagrepčani, Splićani i Dubrovčani, za mene tu, osjećam, ne bi bilo mjesta. Po istoj logici po kojoj mjesta za mene nema ni tamo gdje živim, i gdje me podnose samo zato što su takva pravila neke šire i veće igre. Iz zagrebačke je perspektive problem to što nisam tamo rođen, a kažu da im pljujem u tanjur. Iz sarajevske perspektive isti je takav problem, samo malo drukčije definiran: tu sam rođen, i to me diskvalificira u odnosu na one koji tu rođeni nisu, a istoga su, hrvatskoga i katoličkog podrijetla. Na njima se vježba tradicionalno bosansko-muslimansko gostoprimstvo. A ja, eto, iz razloga upisanih u matične knjige, ne mogu biti objekt takvog gostoprimstva. Niti mogu biti dio one duraluminijske manjine, koja bi jedva dočekala da me zarad svih mojih starih i novih grijeha ekskludira iz svoga kruga i sa svoga katedralnog stepeništa.




O svemu ovom mislim, i sve me to mori dok u subotnji predizborni akšam prolazim sarajevskim ulicama, hrabreći se postepeno i zalazeći već i u Titovu i Vase Miskina. A onda me na Baščaršiji spopada nepoznata gospođa, govori mi da je za nju ovo veliki dan, i da je jutros nabavila neku moju knjigu. Predstavlja se, izgovara srpsko ime i prezime, a onda unezgođena trči dalje. Nije ni primijetila da nemam bradu. Ni da sam posijedio. Po svemu izgledam drukčije nego što sam izgledao kada sam zadnji put bio tu. Na televizijama se ne pojavljujem – osim, ponekad, u Srbiji i u Crnoj Gori – u novinama mi izlaze samo stare slike, one s bradom, a u zadnjih četiri-pet godina, od one velike afere s Dražom Mihailovićem, koju su pokrenuli hrvatski ljevičari, a spremno im ruke dala sarajevska multi-kulti čaršija, na čelu s nekim mojim bivšim znancima, nešto sam i izgubio volju da ljudima budem vidljiv.

Bit će da je problem u fizionomiji. Ima ljudi koji izgledaju tako da im je dovoljno da zalijepe lažni brk ili da nataknu očale bez dioptrije, i već ih ni rođena majka ne bi prepoznala. A, opet, ima takvih kojima ne bi pomogao ni tim holivudskih filmskih maskera i zagrebačkih plastičnih kirurga. Ovi drugi se, recimo, nikad ne bi mogli otisnuti u uhode i špijune… Geni, dragi Bog ili gospodin Slučaj, mene su svrstali u drugu grupu. Što mi onda stvara probleme, jer je takva, prepoznatljiva, fizička pojava u suprotnosti s naravi koja iza nje stoji. Volio bih da mogu sa strane stajati, ili prolaziti, i gledati ljude, a da me oni ne primjećuju.

Jedan od mojih ranih, a donekle i tipičnih snova, san je o nevidljivosti. Okolo idem, sve vidim, a mene ne vidi nitko. Jednom sam, prije tridesetak godina, spavao u hotelu Dubrovnik, u Zagrebu, na onoj strani prema Gajevoj ulici. Umjesto zida pokraj postelje bila je staklena stijena, s pogledom na ljude koji žure s jednog na drugi kraj ulice, jednim od najprometnijih pješačkih pravaca u gradu. Tri sam se jutra budio s tim fantastičnim prizorom pred očima. Moje kasnije doseljenje u Zagreb, ili činjenica da sam u tom gradu i ostao, nakon što sam se u ljeto 1993. u njemu zatekao, bili su vezani za takve sitnice. Možda me ni tamo ne bi bilo, e da nije bilo pogleda iz te hotelske sobe. Bilo je to vrijeme kada sam dobio Nagradu Goran za mlade pjesnike. Zima je bila pri kraju, a Zagreb je bio neuhvatljivo lijep, i nisam ga se mogao nagledati. Slike koje su mi se tad utisnule u sjećanje već dvadeset i tri godine pokušavam usporediti sa slikama Zagreba u kojem živim. Ali uzaludno je. Eto, i to je priča o dobroj arhitekturi: da nije bilo Nikole Filipovića – tako se zove arhitekt koji je projektirao novi dio hotela, pa je zaslužan za pogled iz moje hotelske sobe – Zagreb se, možda, nikada ne bi preda mnom rastvorio, i ne bih morao u Zagrebu ostajati. Da nije bilo Jurja Neidhardta, ne bi bilo ni Sarajeva u kojem sam se rodio. Ovaj bi grad već tada bio drukčiji, a samim tim bih i sam, ako bih se u njemu rodio, bio drugi i drukčiji čovjek. Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta. Onog koje je svjesno u što gleda, ali i onog koje nikada na to ne pomisli. U mojim očima i mom čelu, i iza onog što je iza tog čela, geni su Jurja Neidhardta.

Stojim na uglu Titove i Kulovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku. Tek sutra ćemo na Sepetarevac. Tako sam odlučio još prekjučer, u Zagrebu, i rekao joj dok smo sjedili pri jutarnjoj kavi (u mom slučaju: zelenom čaju). Ona je, naravno, pristala. Pomirena s užasima predstojećeg putovanja i mog karaktera. Kada se jako uplašim – a plaši me ovo putovanje; strah je, uza sve drugo, osnovna stvar u priči – bivam nepodnošljiv. I onda imam stotinu objašnjenja, od kojih nijedno nije pravo. Kao što ni u ovom putopisu koješta nije tako kako piše. Strah od Sarajeva, prijatelju, to je ono osnovno. Od Sarajeva i od one puste izbe na vrh Sepetarevca kojoj valja poći. Kao da sam krenuo da provjetrim grobove i porazmjestim mile mi kosti.

Još jedna nova kuća: na mjestu bivšeg Olomana, i prolaza prema Sutjeska filmu (je li to bio Sutjeska film, ili neko drugo filmsko poduzeće?), veliki stakleni pravokutnik, izlog caffea, gdje usred mesinganog dekora sjedi neki ušminkan svijet. Ili mi se samo u prolazu učini da je ušminkan? Prvi dojam je najvažniji čak i ako je netačan: dakle, crni, mesingani pravokutnik, sav u staklu, pun sjedećih šminkera. Caffeu sam, naravno, odmah zaboravio ime, jer mi je teško upamtiti bilo koje ime namjesto Olomana. Nove zgrade u odnosu na stare funkcioniraju poput palimpsesta. Naročito u iskustvima povremenih povratnika u grad, onih koji imaju neko prethodno, vrlo bogato iskustvo, a o novome mjestu ne znaju ništa, nisu se na njega navikli. Pa onda ispod ovoga crnog pravokutnika, koji u stvarnosti, možda, i nije crn i nije pravokutnik, vide prizemlje jedne austrijske višekatnice, i u prizemlju izlog Olomana, duž izloga visoke barske stolice i uska drvena platforma, da se na nju naslone laktovi, odlože kave i sokovi. Kroz to su staklo ulični svijet zagledali ljudi generacijski, statusno i kulturno-identitetski vrlo različiti, od starmalih đaka Prve gimnazije – tih postmodernih mladobosanaca – i njihovih žuđenih prijateljica koje im nikada neće postati djevojke, do profesora Filozofskog fakulteta, glumaca i Gorana Bregovića, lično. Ta malena i uska caffe-slastičarna, u čiju je legendu i narativ kao jedan od osnovnih pokretača ušlo to što se u Olomanu nije smjelo pušiti, ostala je važna u povijesti onoga grada što je bila jedinstveno mjesto miješanja generacija i staleža. Drugo takvo mjesto ne postoji.

I sada se pred mojim očima, u nekom sinhronicitetu, u istom prostoru, a u različitim vremenskim tokovima, razvijaju i egzistiraju dva toposa: Oloman iz osamdeset i neke, u čijem izlogu vidim i sebe, nesigurnog, ošišanog na milimetar, ozbiljnog, i ovaj crni pravokutnik s jeseni 2016, u kojemu sjede neki novi, drukčiji ljudi.

To me u Sarajevu, ili u mom doživljaju Sarajeva, najviše iznenađuje. Nikad više duhova i aveti na jednome mjestu. A sve to usred jednoga vrlo živog i dinamičnog svijeta koji se u međuvremenu, u posljednjih četiri-pet godina otkako Sarajevo ne gledam onim očima, izgradilo, razvilo i obogatilo. (A sirotinja se, kako to biva, samo umnožila.) Pejzaži koji su izgubili na ljepoti i skladu najednom su postali silno skupi. Kao da se jedna postradala kasaba sa zapadnih granica Osmanskoga i Titinog carstva, u kojoj sam se jednom davno rodio, u međuvremenu kalemila Las Vegasom i Abu Dabijem.

I onda usred toga sjaja i bogatstva marijindvorskog, na džinovskim displejima vidim sjene jučerašnjeg svijeta.

piše: Miljenko Jergović, Dva sarajevska dana

Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci

Mejtaš, Sarajevo

Prvi dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA

Mejtaš, Sarajevo
Mejtaš, Sarajevo

Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanovnici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko metara od njihovih kuća, s uredno obrezanim voćnjacima i travom pokošenom do visine nogometnog igrališta, u neprobojnom gustišu od trnja i granja, ruševine nekih prošlih ljudi, nedirnute, onakve kakvim ih čini slobodni protok vremena. Nitko ih ne dira i ne prilazi im. Privatno vlasništvo je svetinja i u ovoj Bosni koja se zove Republikom Srpskom, i tako će ostati sve do novoga rata, kada će od novih kuća nastati nove ruševine, dok će one stare potonuti i nestati u neku stvarnu prošlost, ili do onoga vremena, ovdje nezamislivog, kada će se ljudi suočiti s tim da nije samo njima srušeno, nego je negdje u Bosni nekome i u njihovo ime rušeno, i da su im i ove ruševine na savjesti. Ili će, da ne kompliciramo, biti donesen zakon, državni ili entitetski propis, po kojem će, bez obzira na žive vlasnike, ove ruševine biti sravnjene sa zemljom, a gustiš očišćen, jer pored prava na privatno vlasništvo postoje i ona druga: pravo na krajolik, pravo na mirnu savjest…




Tri godine i sedamnaest dana nisam bio u Sarajevu. I sad je tako ispalo da putujem na dan predizborne šutnje. Kao da idem kirurgu koji će me naživo rezati. Uplašen sam, gnjevan i ponižen što moram tamo, i u mislima tražim onog tko me ponižava, i koga bih mogao optuživati u sljedeća dva dana. Istovremeno, gledam se sa strane, i znam da je sve to laž, i strah, i gnjev, i poniženje, i da će toga odjednom nestati. Ne znam kako, ali će nestati.

Nešto me drugo mori. Putujem u Sarajevo da spakiram i preselim još ono malo stvari sa Sepetarevca, i da konačno završim s tim. Istina, nijedna mi od tih stvari nije nedostajala u ove tri godine, i ne bih sad mogao reći, dok vozim prema Doboju, a ispred mene šleper mariborskih registracija, koje su to dragocjenosti koje trebam spasiti iz staroga stana. Sve što je bilo važno, čini mi se, već sam popisao i preselio u knjizi Rod, a ovo po što idem bit će da sam zaboravio. I zašto sad ne puštam da ostane zaboravljeno, nego odlazim tamo, remetim ritam smrti i zaborava, razmišljam o stvarima kojih više nema? Nekoliko puta mi je u posljednje vrijeme u pamet došlo, kad bi me spopadala muka od ovog putovanja, da bi, možda, najbolje bilo kada bi svega toga čudom nestalo: i kuće na Sepetarevcu, stana i Sepetarevca, pogleda u goli žuti zid susjedne kuće, gdje je nekad bio pogled prema gradu i Trebeviću, i tih zaboravljenih stvari kada bi nestalo, kada bi, recimo, potres sve to sorio, ili nešto blaže od potresa, fizička dezintegracija iz znanstvenofantastičnih romana, pa kada više ne bi bilo nikakvih materijalnih svjedočanstava da me je na tom mjestu ikada bilo, a s time ni razloga za put u Sarajevo. To bi bilo rješenje, mislio sam, i ne bih više išao tamo. I nimalo ne bih žalio.

Onoliko Sarajeva koliko mi je potrebno, mislio sam, stvorio sam sam za sebe, eno ga u dvije-tri moje posljednje knjige, i bit će ga, Bože zdravlja, još, pa što će mi onda neko drugo, živo i stvarno Sarajevo, koje nastaje i nestaje mimo moje volje, koje ne poznajem, ne tiče me se, i ništa moje nije tamo, osim tih nekih zaboravljenih predmeta i kulisa. Moje Sarajevo onakvo je kakvo sam stvorio, i što će mi sad još neko drugo? To što je stvoreno, dijelom je načinjeno od sjećanja, a dijelom se u njemu zrcali narav samog stvaratelja, ali je, ipak, toliko samosvojno da bi se činilo stvarnim i živim gradom. O ovome Sarajevu, koje izbjegavam i u koje sam tri godine uspio neotići, u međuvremenu sve manje znam, ono mi je sve dalje, i skoro da se sasvim odvojilo od biografske činjenice da sam tamo, kažu, rođen, i da su mi tamo, čini mi se, neke stvari po koje moram odlaziti. Slika tog izbjegavanog Sarajeva, naspram onoga izmišljenog, sve više i u mom slučaju zavisi od onoga što sam čuo na televiziji ili što sam pročitao u novinama, od onoga što su izjavili tamošnji političari i vjerski vođe. I sve to, naravno, onda znači da imam predrasude prema tom Sarajevu, i da mi te predrasude pomažu da ne odlazim tamo.

Ali zašto tako uporno radim na projektu svog otuđenja od tog grada? Zato što nisam u stanju jesti govna na dva mjesta. Da mi je u Zagrebu prijatnije nego što jest, bolje bih podnosio današnje Sarajevo. I to je, zapravo, sve.

U Bosanskome Brodu, koji se sada zove samo Brod, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj se, u cjelini s onim drugim Brodom, zvao Brod na Savi, u tom, dakle, Bosanskom Brodu, još uvijek na ničijoj zemlji, dok stojim u koloni prije carinske i policijske provjere, s desne strane vidim ruševinu, savršeno obraslu u onaj lijepi, tamnozeleni bršljan, kojim su često ukrašene fasade naših austrougarskih povijesti. Ovakvo što još nisam vidio: kuća porušena ratom, ili dignuta u zrak komšijskim aktom prostornog uređenja, prekrivena lijepom i dekadentnom gradskom vegetacijom.

Dok prolazim pokraj Dervente, i pokraj skretanja za Plehan – a ona me pita: je li ovo ono mjesto na kojemu je zaspao Karlo Adum? – mislim o toj ruševini obrasloj u bršljan, na obali Save, na granici dvije države. Čija je to bila kuća i gdje su danas njezini stanovnici? U hladnome grobu ili u izbjeglištvu? Ako su u izbjeglištvu, onda su, kao većina Brođana, Hrvata, samo prešli na drugu stranu rijeke, i sad žive u rahatluku međunacionalne mržnje, u Slavnomskome Brodu ili, vjerojatnije, u Zagrebu. Ali zar bi čovjek mogao ostati tako blizu svoje ruševine u bršljanu? Pokraj bivšega doma kao pokraj vlastitoga otvorenog groba, sve čekajući da prođe ono što neće proći. Prije će onda biti da stanovnici te nekadašnje kuće nisu tako blizu, a možda niti nisu Hrvati, nego su, recimo, Bošnjaci, i žive u Švedskoj, Norveškoj, Australiji, u nekoj pustoj Njemačkoj, daleko od ruševine u bršljanu. A možda ta kuća s pogledom na Savu i na drugu obalu nije bila za stanovanje, nego su u njoj bile kancelarije riječne plovidbe, pošte ili Službe društvenog knjigovodstva, pa ne postoji više nitko tko bi na ono što je od nje ostalo drukčije gledao nego što sam gledao ja. Može biti da je za sve žive to vječna ruševina, čiji je jedini smisao da bude tu, obrasla u bršljan.

Onda, nekoliko kilometara niže, međuentitetska granica. Most preko nekakvog potoka ili riječice, međa je između dva krvlju odijeljena teritorija. S jedne se strane ginulo za ovo, s druge se strane ginulo za ono. Rat je završio tako da je zapisano kako oba teritorija tvore jednu zemlju. Ali taj most sam po sebi i nije tako beznačajan. Prije dvije sam se godine, već nakon što sam posljednji put bio u Sarajevu, tako vozio preko jednoga drugog, još manjeg mostića, kad mi je bilo rečeno da je baš tu, 1. rujna 1939. bila granica Poljske i Njemačke, i da su upravo na tom mjestu Nijemci udarili da započnu Drugi svjetski rat. Velike i male granice izgledaju isto, pa je svejedno i to dijele li kantone i entitete, ili dijele države. Granica je mjesto na kojemu se zaustavlja život. Na granici se preokreću značenja. Ono što je s jedne strane mosta bilo dobro, s druge je strane mosta zlo. S jedne je strane ćirilica, s druge strane je latinica.

Čim smo prešli mostić, ćirilične predizborne plakate zamjenjuju latinični. Oni su prvi bili u bojama srpske trobojnice, ovi su svijetlozeleni, u boji zastave koja se pred bajram vješa ispred džamije. I sve je, zapravo, drukčije. Granica koja se nekad stalno pomicala, i jednu je etniju dijelila od druge, prolazeći kroz duše ljudi i njihove dnevne boravke, danas se graniči na mostu i obračunava u teritoriju. Oni drugi i drukčiji s obje strane postoje kao obespravljeni manjinci. Obespravljenost se vidi na plakatima. Vidi se na bojama i trobojama koje su isključujuće.

O tome mislim da ne bih mislio o onom što me stvarno muči. Idem u Sarajevo. A ne bih htio ići. Pritjerao sam samoga sebe da idem. Govorio kako neću da ostavljam ono što mi pripada. I sve sam u sebi obračunavao bilancu svojih djedova i baba, kako su odlazili i bježali, ostavljajući ono što je njihovo. Ne bih da učinim što su učinili oni, ali što ja umjesto toga radim?

Želeća, blizu Žepča. Tu je Nono prije Drugoga svjetskog rata držao pčele. Danas tu ljudi žive od prekopavanja po deponiju smeća. Sortiraju otpad, izdvajaju sekundarne sirovine, po vas dan odvajaju jedno od drugoga. Oni su zamijenili pčele. Posao im je sličan pčelinjem.

Nakratko se, opet, na izbornim plakatima mijenjaju boje. Umjesno svijetlozelene sad je hrvatska trobojnica. Ali granice nema, niti će je biti. Tu žive ostaci srednjebosanskoga katoličkog svijeta. Dotrajavaju ogorčeni na susjede muslimane. Djecu šalju put Zagreba i Njemačke, da im se više nikada ne vrate, a oni tako, svoji na svome, idu putem izumiranja. Komšijama samo treba strpljenja. I ovo će, po logici prostora i vremena, još malo pa biti njihovo. U Bosni se manjine više nigdje ne mogu održati. Odveć su velike ambicije u nacije, e da bi podnosila sebe kao manjinu. Zato veliki Hrvati šalju djecu u Zagreb, a mali Hrvati, ako još igdje takvih ima, nemaju izbora, nego i sami isto čine. Naravno, tako je i kod onih drugih, i kod trećih. Otkad je ovo počelo (a koje, molit ću lijepo, i zašto se to svaki put zove ovo?), svaki se jad i poganluk jednoga naroda prepoznaje odmah i u druga dva. I uvijek je jedan među njima – ili jedna elita – gori od ostala dva. Baš nikad nisu isti, ni podjednako krivi. Najgadniji među bosanskim narodima izmjenjuju se s pravilnošću godišnjih doba. A meni se više ne da misliti ni govoriti koji je ove godine najgori. Na zao glas sam došao, mnoge probleme u životu sam si proizveo, i finih sam se govana najeo upravo tako što sam imao potrebu o tome govoriti.

Nemila, skretanje za Bistričak, još malo vožnje dolinom Bosne, obrasle najlonskim vrećicama, i onda Zenica. Opet, kao nekada davno, plamen suklja iz dimnjaka. Što je ono, zabrinuto me pitaš. Govorim ti da je to normalno. To je teška industrija, to je taj fundament. I onda se u sebi čudim, zavidim ti, kako si mogla pedeset godina proživjeti daleko od grada iz čijih dimnjaka suklja plamen. Odmah zatim me prođe zavist. Tu su me, negdje uz rijeku, vodili na ćevape. A preko puta pozorišta stanovali su Dragan i Viola. Veliki stan, koji bi mi se danas, pretpostavljam, učinio puno manjim. Tu smo u decembru 1978, kada je poginula Vesna, dolazili na žalost. Ljudi su prolazili kroz kuću, stotine ljudi, a među njima i neki mladići, tada još vrlo mladi, koji su u Vesnu bili zaljubljeni. Imala je dvadeset i sedam godina. Težak, željezni smog pritiskao je Zenicu. Ogledala su bila prekrivena crnim maramama. Još se čekao avion koji će iz Moskve dopremiti njezin lijes. Bit će sahranjena u Sarajevu, na Barama, na jedinom mjestu na groblju na kojem rastu breze. Mislim kako je čudno da čovjek može i za tim osjetiti nostalgiju.

Izlaz za autoput. Prošli put kada sam tu prolazio stari je drum išao sve do Kaknja. Ali nije ni taj drum bio baš tako star. Mislim da je otvoren 1974. ili 1975, a da se prije toga prema Kaknju i Zenici iz Sarajeva putovalo nekom još starijom cestom. U mojih pedeset godina ovo je već treći put između Sarajeva i Zenice, a svaki je sve moderniji i brži.

Tunel, lijep i dug skoro tri kilometra. Nisu mu nadjenuli ime po brdu kroz koje prolazi. Nego 1. mart. Mislim prema onom referendumu o državnoj nezavisnosti, koji se i nije održao 1. marta 1992, nego 29. februara. Izašao sam tada, i glasao. Kada bi se vrijeme moglo vratiti, bih li učinio isto? Ne pitam se zato što je s tim referendumom počeo rat – prijetnja ratom nikako nije argument protiv slobodne građanske volje, demokratskih izbora i referenduma – nego se pitam zbog onoga drugog što mi u ono vrijeme nije bilo na umu, a danas mi je važno. Ako u jednoj zemlji žive tri naroda, i ako su pripadnici dva naroda plebiscitarno za nešto, dok su pripadnici trećega naroda jednako plebiscitarno protiv nečega, može li to ispasti dobro? I kako onda izgleda to dobro? A opet: što je bila alternativa tom referendumu? Kada o tome mislim, opet sam onaj od onda, iz onoga Sarajeva od onda, ali čim o tome pišem, bivam onaj od sada, koji ima jedno izmišljeno Sarajevo, dok u drugo nevoljko ide da pospremi stvari.

Kada sam se u rano ljeto 1993. zatekao u Zagrebu, neki me je vrag natentao u restoran Društva hrvatskih književnika, gdje se u to vrijeme mnogo pilo i hrvatovalo. U glasnome društvu pokraj kojeg sam pokušao proći bio je pjesnik, dvanaestak godina od mene stariji, musliman po imenu, Hrvat po opredjeljenju i ophođenju, koji je počeo vikati na mene neka se vratim svome Aliji. Tek je započinjao rat između Hrvata i Muslimana, pa se trebalo dokazati. Dvadeset i tri godine kasnije uloge kao da su se izmijenile, a s njima i poneko nacionalno samoodređenje, i on je, taj pjesnik, u Sarajevu domaći i nije više Hrvat, dok je rečeni Alija u grobu, kojeg pjesnik, pretpostavljam, obiđe i izgovori molitvu koju je u međuvremenu naučio. To se na Balkanu i u Bosni zove proces nacionalnog buđenja i samoosvještenja.




Ja sam se tog jutra pred put budio kao da opet idem od kuće. A u glavi mi je bio neki ružan noćašnji san. Zapamtio sam ga, ali san je, ipak, samo san. Treperenje živaca, uznemirenje, strah. Ništa više. Čovjek se, uglavnom, budi u ono sa čime je sinoć zaspao. Iako bi vrijedilo zamišljati život sačinjen od onoliko života i identiteta koliko je odživljenih dana. Usniš, recimo, kao Hrvat, a probudiš se kao Bošnjak. Kao što se to dogodilo onome hrvatskom pa bošnjačkom pjesniku, po svemu beznačajnom u mojoj priči, osim po tome što me je onoga dana slao mome Aliji, a ja mu nisam htio ići. I to spominjem samo zato što se osjećam dodatno bijedno ako bih i tu stvar, zbog vlastita mira, trebao prešutjeti.

Pokraj mene zuje munjeviti Bosanci. Poneki i ljutito zatrubi smotanom Zagrepčaninu. Ovo je autoput, čovječe Božji, ne vozi se po autoputu kao po seoskom drumu. I ja onda požurim na sto dvadeset. Čisto da se ne izdvajam. Ali do danas me, evo i dvadeset i tri duge godine koliko živim u Zagrebu, ne prestaju iznenađivati inicijali na registarskim tablicama moga automobila. Je li to, stvarno, istina? Jesam li ja to Zagrepčanin? I ako jesam, zašto me takvim smatraju samo oni kojima nije drago vidjeti Zagrepčanina, ili bi se samo malo zezali s njim, dok oni koji stvarno jesu Zagrepčani, ili oni koji su sebe uspjeli uvjeriti da to jesu, u meni vide nekoga tko to nije?

Čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljeniku što jest a što nije ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvom se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvom sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja.

Umjesto onom sporom i razrovanom cestom pokraj kineskih dućana i blatnjavih sirotinjskih dvorišta, benzinskih crpki i razrušene željezničke stanice u Rajlovcu, kojom se dugo mililo prema gradu, nakon što bi nam se već učinilo da smo tu, u Sarajevu, u grad ulazim širokim pravim autoputem. Stižem neočekivano prebrzo, i već sam na okuci nadvožnjaka iznad Katoličkog groblja na Stupu, gdje prelazim rodu preko glava, pogledom tražim grobove Karla Stublera i ostalih, i već sam na širokoj ravnoj aveniji koja vodi prema centru grada.

Tu sam, evo me, provjeravam što osjećam, kao zaliječeni bolnik koji se opipava po tijelu, provjerava boli li ga još uvijek nešto, a čudo je ako ne boli.

piše: Miljenko Jergović, Dva sarajevska dana

Sarajevski klavirštimer

Klavirštimer kao i svaki dobar pijanist mora imati dobar sluh, mora biti tako muzikalan da pravilno ugodi svaku od dvjesto dvadeset žica koliko ih je u svakom klaviru.

Ako nema svirača, klavir je samo grdna smetnja, i neugodan podsjetnik na neka druga vremena ili na neke druge ljude, one kojih više nema, jer su pomrli ili su nekamo otišli. Pritom, on je, više nego ijedan drugi predmet u kući, simbol i potvrda višega kulturnog statusa, porodičnog identiteta, a katkad i porijekla.

Klavirštimer kao i svaki dobar pijanist mora imati dobar sluh, mora biti tako muzikalan da pravilno ugodi svaku od dvjesto dvadeset žica koliko ih je u svakom klaviru.
Klavirštimer kao i svaki dobar pijanist mora imati dobar sluh, mora biti tako muzikalan da pravilno ugodi svaku od dvjesto dvadeset žica koliko ih je u svakom klaviru.

U Ulici Vase Miskina, malo prije Jugotonovog dućana, na samoj granici između svjetova, austrougarskoga i otomanskog, stajala je pločica s imenom, prezimenom i vrstom obrta: klavirštimer. Odavno već ne pamtim kako se čovjek zvao – bio je katoličkoga roda, prezimena na ić – ali ga se često sjetim, pa upitam za njega, ali nema odgovora. Vjerojatno i zato što više ne poznajem nikoga tko je u Sarajevu imao klavir, koncertni, polukoncertni ili pijanino, i tko je imao potrebe za tim majstorom, da bi ga nakon tolikih godina pamtio. Ne znam kamo su nestali svi ti ljudi, jesu li pomrli ili su se razišli po svijetu, koji bi mi mogli nešto ispričati o sarajevskome klavirštimeru ili ‘finougađaču glasovira’, kako je to, pamtim li dobro, pisalo ispod, sitnijim slovima, ali kako ih već nema, i sve je manja prilika da ću išta o njemu doznati, barem bih objasnio svoje zanimanje za tog čovjeka.

Vjerujem, naime, da bi njegova temeljita i opsežna biografija, stvarna i zasnovana na činjenicama, sjećanjima i izjavama svjedoka, bila zanimljivija od memoara i životopisa važnijih i utjecajnijih ljudi, koji su Sarajevo u ona doba proslavili, uzvisili ili unizili, i to zato što je ispovijest sarajevskoga klavirštimera sama po sebi jedinstvena, unikatna i neusporediva. Ovaj grad nikada nije bio toliko velik, niti je umjetnička – tojest klasična – glazba bila toliko rasprostranjena, e da bi između Baščaršije i Marijindvora postojala dvojica klavirštimera. Svega drugog, i svih drugih, moglo je biti po dvoje, po nekoliko ili cijelo mnoštvo, ali on je bio jedan. Zato je njegova priča tako zanimljiva. Sarajevo je bilo grad za jednoga klavirštimera, on mu je bio mjera, kao što je i taj grad bio njegovom mjerom. U nekome drugom gradu, finougađač glasovira iz Ulice Vase Miskina možda bi se bavio nekim drugim poslom. Svirao bi klavir u noćnome klubu ili u kazališnom orkestru. Za neke bi gradove bio previše dobar pijanist da bi radio kao klavirštimer, dok bi za standarde drugih gradova nedovoljno dobro štimao klavire da bi mogao raditi taj posao. Što god da bi radio, nigdje više ne bi bio jedinstven i jedini.

Klavirštimeri su vrlo često neostvareni pijanisti. Bezbroj je razloga zašto se nisu ostvarili, ali jedan od važnijih je trema od javnoga nastupa. Ili nedostatak marljivosti i upornosti, premalo vježbe. Klavirštimer kao i svaki dobar pijanist mora imati dobar sluh, mora biti tako muzikalan da pravilno ugodi svaku od dvjesto dvadeset žica koliko ih je u svakom klaviru. Kažu da se glasovir na kojem se redovno svira treba naštimati jednom godišnje. Ali i instrument na kojem se uopće ne svira također će se s vremenom razdesiti. Nemoguće je danas reći koliko je prije rata u Sarajevu bilo klavira, ali Aleksandar Srzić, danas jedini klavirštimer od Splita do Dubrovnika, kaže da ih je u svim mjestima makarskoga primorja ukupno dvjesto pedeset. Prije šest-sedam godina Srzić je dolazio u Sarajevo da popravi i ugodi klavir koji je, kaže, u ratu stradao od dum-dum metka i dvanaest mu je dirki bilo bez ikakva tona. Bog zna koliko je takvih glasovira u gradu, koji čekaju, i nikada neće dočekati, svog glasovirača. Šute raštimani i čekaju da dođe Srzić iz Makarske ili Milan Aćimović iz Banje Luke.




Noćna mora svakoga finougađača su ljudi koji po svojim klavirima slažu knjige i kućne stvari, po njima im se izlije voda iz vaze za cvijeće ili se dokona dječurlija igraju tako što mlate po klavijaturi. Klavir je tehnički kompliciran instrument, sastavljan od više stotina dijelova, a svaki od njih ima utjecaja na zvuk instrumenta. Klavir je kabast, zauzima veliki prostor u stanu, i pijanino će zapremiti mjesto povelikog ormara. Ako nema svirača, klavir je samo grdna smetnja, i neugodan podsjetnik na neka druga vremena ili na neke druge ljude, one kojih više nema, jer su pomrli ili su nekamo otišli. Pritom, on je, više nego ijedan drugi predmet u kući, simbol i potvrda višega kulturnog statusa, porodičnog identiteta, a katkad i porijekla. U onome Sarajevu katolici su se više nego pravoslavni i muslimani ponosili svojim glasovirima i onim što su ti instrumenti, barem u njihovoj imaginaciji, tada predstavljali. Kuferaška sarajevska i bosanska povijest u velikoj je mjeri povijest kućnih klavira.

Violina je, kažu, više židovski ili ciganski instrument. Klavir je glazbalo europskoga građanstva. Istina je, međutim, da samo vrlo muzikalni ljudi mogu naučiti da sviraju violinu. Osnove glasovira, do razine korektnoga početnika, može savladati svatko. U klaviru je osnova glazbene umjetnosti zapadnoga svijeta, a u violini je njezina virtuoznost. Violina je jeftinija, ona je prenosiva, s violinom se pred holokaustom može bježati u Ameriku, kao što su bježali neki od najvećih violinista dvadesetog stoljeća. Recimo, genijalni Jascha Heifetz. Da 1917, kao čudo od djeteta, nije iz rodne Litve, zajedno s porodicom, otišao na školovanje u Ameriku, u San Francisco, četvrt stoljeća kasnije više ne bi bilo živih Heifetza. Glazbeni talent tog dječaka svima im je spasio živote. A bili su židovska sirotinja i osim njegovog talenta nisu imali ništa čime bi otkupili svoje sudbine. Dječaku je violina bila suđena, jer gdje bi u ona vremena našao klavir na kojemu će svirati? Violina se štima lako, na sluh, i svaki ju violinist štima samome sebi. Koliko je poznato, nije bilo pijanista koji bi sebi štimali klavire.

Violina je instrument onih koji su odlazili s koferčićem pod rukom, dok je klavir instrument onih koji su umirali. Kada je u ledenu zimu 1943. u New Yorku umro Nikola Tesla, njegov mu je slavni zemljak, također emigrant s velikom karijerom na Zapadu, Zagrepčanin Zlatko Baloković nad otvorenim grobom na violini odsvirao melankoličnu melodiju pjesme koju je u Grčkoj, za Prvoga svjetskog rata, pjevala prognana srpska vojska: ‘Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je ljubav moja…’ Taj zvučni zapis čudom je sačuvan, ali malo je onih koji bi danas otvorena srca prihvatili ili na pravi način shvatili kako je Hrvat Baloković ispraćao Srbina Teslu jednom od onih melodija koje danas dijele i razdvajaju Srbe i Hrvate, melodije koja je tog siječnja za obojicu bila metafora njihova egzila. I nije se mogla odsvirati na glasoviru.




Predratni sarajevski klavirštimer – sad mi se, najednom, učinilo da se prezivao Lukić – godinama je, vjerojatno i desetljećima, ugađao klavire u Sarajevu, ali i širom Bosne. Ulazio je ljudima u kuće, svađao se s nerazumnim domaćinima, tražio da se s klavira sklone tegle sa zimnicom i tegle u kojima bi se na suncu šećerio sok od ruža, i ljudima objašnjavao što sve smeta jednom klaviru. A onda bi ga cijelo jutro štimao, dok se iz kuhinje širio miris ručka i događalo se sve ono što bi se događalo u gradskim i građanskim domovima tog vremena. On je do u glavu i do u ton poznavao sve sarajevske instrumente, znao je kakav je koji, kakvo je kojem porijeklo i povijest, a da ništa i nije morao znati o njegovim vlasnicima. Ako bi o ljudima nešto znao, bilo je samo kako se koji odnosi prema svome klaviru. Iz njegove perspektive, ništa se važnije o čovjeku i ne može znati.

Klavirštimer iz Vase Miskina vjerojatno je štimao klavire širom Bosne. Zvali su ga u Zenicu i u Tuzlu, znao je za svaki pijanino u Goraždu, Višegradu, Foči i Gračanici, tako da je, na vrlo specifičan način, suvremenu povijest svoje zemlje znao bolje od drugih ljudi. Svih drugih je bilo barem dvoje, nekoliko ili ih je bilo mnoštvo, ali u Sarajevu je klavirštimer bio samo jedan. Zato mi je, eto, njegova priča zanimljiva. I žalim što je nikome nije ispričao prije nego što je otišao. A ne znamo ni gdje je otišao i čime se bavi tamo gdje je sad, ako je živ. S kakvim se osjećajem sjeti sarajevskih glasovira, ako ih se kada sjeti? To me trenutno zanima više nego što drugo. Pogoditi perspektivu finougađača sarajevskih glasovira možda je teže nego ugoditi raštiman klavir. Ako je već tako nestao, otišao, iščezao, a da nije ispričao svoju priču, bilo bi vrijedno izmisliti je. Ali tako da bude istinita, i da sve u njoj bude onako kako se i dogodilo.

Štimanje po sluhu

Priče kakva je ‘Sarajevski klavirštimer’ obično prođu tiho. Ljudi reagiraju na buku i larmu, izazove ih neka politički žestoka tema, uzbuni i uzbudi jak stav, a ničega takvog nema u ‘Sarajevskom klavirštimeru’. Istoga jutra kada je objavljen na Radio Sarajevu, u ponedjeljak 23. srpnja, s ispravkom se javila urednica, moja davna drugarica, profesorica glazbe Vesna Andree Zaimović: ‘U Sarajevu trenutno rade dva klavirštimera – tačnije, jedan je iz Zenice, tako da nema uporište tvoja rečenica: ‘Šute raštimani i čekaju da dođe Srzić iz Makarske ili Milan Aćimović iz Banje Luke. Bez obzira na to, Lukića se sjećam i starijeg i mlađeg.’ (bili su otac i sin…)’ Nisam znao da je klavirštimer Aleksandar Lukić imao sina.

II

Tri dana potom, Vesna mi je proslijedila mail londonskoga rezidenta Mirze Fehimovića:

‘Poštovani, samo da kažem vašem saradniku Miljenku Jergoviću da su u Sarajevu i živjela i radila 2 klavirštimera uporedo, doduše ne dugo. Aca Lukić je sa svojim sinom zamijenio ostarjelog gospodina Ottingera. Lukić je štimao klavir uz pomoć sofisticiranih instrumenata, a stari Ottinger, jednog velikog frljavog oka koje samo što ne isklizne iz očne duplje, oslanjao se samo na svoj apsolutni sluh. I Lukić i Ottinger su mi štimali pijanino svojevremeno, dok sam išao u osnovnu muzičku školu, a eto sad tu nema nijednog.’

III

Nekoliko tjedana kasnije, 13. kolovoza, pisao mi je Branislav Mikulić. Gospodin kojeg ne poznajem, šezdesetogodišnjak, nastanjen u Dublinu. Iselio iz Sarajeva 1991. Kaže da je išao u razred s Leopoldinom Ottinger, udana Đukanović, čiji je otac Ervin Ottinger bio sarajevski klavirštimer. Živjeli su u Ulici kralja Tvrtka.

IV

A 28. kolovoza iz Sarajeva piše Pavle Kaluđerčić. Ni njega ne poznajem, ali sam o njemu slušao, ponešto i čitao, pa mi je žao što se nismo nikada sreli. Gospodin Pavle: ‘čitam sve što objavite, a stigne do mene. Moja djeca su vaši vršnjaci, takođe odrasli na Mejtašu. Nisu više ovde, ja sam sa suprugom posljednji Mohikanac. Klavirštimera Acu Lukića iz Ulice Vase Miskina sam poznavao lično i dobro. Klavir koji je on štimao još je kod mene u stanu samo njega nema. On je umro. Ali sin mu živi, koliko znam i on štima klavire, a živi u dalekom Vancouveru. Aco je po dolasku u stan na štimanje klavira obavezno donio sa sobom doručak. Najčešće jogurt (ili kefir) i kiflu. Zatim bi navukao kao snijeg bijele rukavice prije nego bi otvorio klavir. Potreban pribor za štimanje bi poredao po prostirki od zelenoga filca a štimovao je bez elektronike, sa zvučnom viljuškom, na sluh. Nakon letimičnog uvida u ‘stanje’ klavira predlagao je šta treba raditi i šta treba eventualno promijeniti. Posljednji puta je bio kod nas nekoliko godina prije rata. Promijenio je tada nekoliko žica.’

V

U telefonskom razgovoru, Ivan Lovrenović mi priča kako je Lukić štimao Majin pijanino. Kada je Ivan, uz zaštitu nekih Nijemaca, tajno, pri samom kraju opsade, obilazio Grbavicu, u njegovom stanu, u kojem su tada živjeli drugi ljudi, još uvijek je stajao pijanino. Kada su se, nakon reintegracije Grbavice, nakon zašivanja toga početkom rata amputiranog kvarta, Lovrenovići vratili kući, klavira više nije bilo. Duboko unutra, ispod žica, Vera je sakrila malenu zbirku jantara, što joj ih je Ivan donosio s putovanja.

VI

Kronološki nanizane, bez mojih komentara, dodataka i ukrasa, reakcije na ‘Sarajevskog klavirštimera’ čine novu priču, precizne i simetrične dramaturgije. Višeglasnu i tužnu.

piše: Miljenko Jergović

Momo i Uzeir

Rejhan Demirdžić i Rudi ALvađ kao Uzeir i Momo na Baščaršiji

Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme

Rejhan Demirdžić i Rudi ALvađ kao Uzeir i Momo na Baščaršiji
Rejhan Demirdžić i Rudi ALvađ kao Uzeir i Momo na Baščaršiji

Rudi i Rejhan

Evo recimo da te je put nanio u Varaždin, u tamošnje Hrvatsko narodno kazalište, i onako besposlen listaš stare programske knjižice i afise. Godina je 1947. ili 1949., slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalističke romanse u kojoj zaljubljena radnička klasa pobjeđuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidiš lice mladića, širokoga osmijeha i razrogačenih očiju koje kao da su upravo vidjele neko smiješno čudo komunizma. Mladić u ruci drži radničku kapu, maše njome ili nekome nešto pokazuje. Ne možeš skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne možeš vjerovati da nekoga svoga možeš sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.




Čitaš ime ispod fotografije: Rudolf Alvađ. Osvrćeš se, tražiš nekoga kome bi rekao – vidi, pa to je Rudi Alvađ – ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varaždincima ništa ne znači. Njegovo ime ništa ne znači ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varaždina. Nešto počinju slutiti tek kada se primakneš graničnom prelazu Izačić, ali čak ni u Cazinu i Bihaću više ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa – Rudija Alvađa, ali se ipak zamišljeno mršte jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varaždinskoga kazališta da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada više neće niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdžića.

Egleni Mome i Uzeira 1/2

Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi čestitavala Božiće i Bajrame čak i onda kada je samoj sebi bajrame i božiće zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tužnome našem proleterijatu, rudarima, livcima i komšinicama s viklerima koje su jednom sedmično palile radio da čuju o čemu danas eglenišu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadržali smo za sebe jer su oni govorili o onome što se samo nas ticalo ili su govorili na način koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu ništa značili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi računa jer je o svima računa vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla poništiti tu smrtonosnu bliskost između ljudi različitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi računa. I nemojte sad reći da su toliko vodili računa da su se na kraju poklali jer se u našoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge priče i čitanke koja će biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.

Egleni Mome i Uzeira 2/2

Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme.

Momo i Uzeir na Marindvoru
Momo i Uzeir na Marindvoru

Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, priča o Momi i Uzeiru već je bila završena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vječnost ili za nešto što je samo malo kraće i solidnije od vječnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani općinskom gradskom odlukom po Đuri Đakoviću i Mahmutu Bušatliji ili po nekom drugom paru naših velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podliježu promjenama političkih sistema i režima. Vječni su kao što je vječno sjećanje živoga grada.




Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazališna predstava živi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok štakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveći glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje ništa osim priče, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveći glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde naše povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.

piše: Miljenko Jergović

Glasovi na snimcima: Rejhan Demirdžić, Rudi Alvađ i Nada Pani

Lazar Drljača

Lazar Drljača (1882 - 1970)

…vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji.

Lazar Drljača (1882 - 1970)
Lazar Drljača (1882 – 1970)

Da je živ, ove bi jeseni slikar Lazar Drljača slavio sto trideseti rođendan. A pravo govoreći, i mogao bi biti živ kako je živio. Mogao bi biti živ, da 14. srpnja 1970. u sarajevskom Oslobođenju nije objavljena vijest da je jučer umro. Bio je čudak i pustinjak, živio je daleko od svijeta, s malo kim se družio, iako je, kažu, znao sve žive jezike. Jednom su mu, krajem šezdesetih, na cesti, negdje uz Ivan sedlo, stali autom neki stranci, da ga povezu komad puta. Bilo je ljeto, upekao zvizdan, a on onako kosmat i bradat, u kaputu. Tek kad im je sjeo u auto, muž i žena, inače Švicarci, shvatili kakvoga su ljudskog stvora k sebi pripustili. Lazar nije riječi progovarao, ali bit će da je pomalo vonjao na divljinu i na zdrav život, pa je u jednom trenutku žena na njemačkome krenula da prigovara mužu što je stao tom luđaku u zimskome kaputu. Na to joj je Lazar vrlo ljubazno, na dobrom njemačkom, naučenom na bečkim studijima, odvratio da nije lud, nego boluje od kostobolje. Ona je zašutila, ali je nakon nekog vremena, sada na francuskom, primijetila da je čovjek kojeg su povezli klošar. Lazar je nešto nervoznije na elegantnome francuskom odgovorio da nije ni klošar, iako je spavao ispod pariških mostova, ali samo zato što je daleko stanovao, a volio je slikati jutra na Seni. Nakon nekog vremena, javio se i muž, na talijanskom, da primijeti kako ovaj klošar tvrdi da je slikar, a sigurno nikada nije čuo za Modiglianija. “Ne samo da sam ga znao, nego sam mu novac posuđivao i s njim nakon pijanki mahmurao!”, dreknuo je Lazar Drljača na talijanskom i zahtijevao da ga odmah puste van iz auta, jer s budalama ne želi imati posla.




Eto, to je jedna od tipičnih anegdota o hudom slikaru Lazaru Drljači, koja vjerojatno i nije istinita, a smišljena je po tipskoj bosanskoj kajdi. U svijetu bez historijskog i kulturnog pamćenja, u anegdotama i legendama biva sačuvano sve što je tom svijetu vrijedno. Ali je bez ikakvog značaja imaju li takve legende ikakve podloge u stvarnosti. Konačno, ukoliko životopis Isusa Krista može biti zasnivan na evanđeljima, zašto ne bi i životi svih drugih, važnih i nevažnih ljudi mogli biti zapisani po slobodnim, fascinacijom ispunjenim, svjedočanstvima suvremenika? A Lazar Drljača je fascinirao one koji će ga pamtiti.

Rođen je u nekom selu kod Bosanske Krupe, u porodici siromašnih seljaka, koji su ga, međutim, smogli poslati u Sarajevo, na školovanje. Takvo je bilo i vrijeme, habsburške vlasti puno su ulagale u opismenjavanje Bosanaca, pa je tako i Lazar u Sarajevu završio bravarski zanat. Ali umjesto da se vrati kući, kao dvadesetčetverogodišnjak odlazi u Beč da polaže ispit na bečkoj likovnoj akademiji. Godina je bila 1906, taman je Bosna i Hercegovina bila anektirana, vrijeme kada su dobrotom okupatora započinjale prve velike likovne karijere hrvatskih, bosanskih i srpskih modernih slikara. Drljača se pokazao vrlo marljivim, posvršavao je škole, radio sve što se od njega očekivalo, ali građanske stabilnosti i sustavnosti u njega nije bilo. Odlazi u Rim, pa u Pariz, pa opet u Italiju, živi nesređenim životom, istražuje, čita, uči, i jednu za drugom odbacuje sve intelektualne mode, ali i svaki građanski obzir.

Kada gledamo rijetke njegove sačuvane slike iz toga doba, učini nam se da je Lazarev talent bio neusporediv među svim drugim našim slikarskim talentima toga doba. U svemu što je radio, i kako god bi radio, Drljača je djelovao sigurno i dovršeno. Jednako u fovističkoj i u ekspresionističkoj fazi, kao i u vrijeme kada je iz čista mira počeo slikati starinske bosanske vedute, nevjerojatno precizne akvarele, u kojima ne samo da je prenosio karakteristične pejzaže, nego je na izvanredan način bilježio žanr scene iz svakodnevnog života. Kako god radio i što god radio, Lazar Drljača bio je gotov slikar, i to gotov veliki slikar, ali jedno nije mogao, a ni želio: ući u rutinu, istrajati u jednoj misli i jednom osjećaju, nego je stalno rušio ono što bi stvorio. U socijalnom smislu, dakle, u kontekstu povijesti umjetnosti i nacionalnog slikarstva, Drljača se nije mogao ostvariti. Ali to ga je, paradoksalno, činilo i većim umjetnikom nego što je bio. Jednom je rekao da je slikarstvo njegov život i da voli slikati, ali izlaže samo da bi imao od čega da živi. Uskoro je i od toga odustao.

Početkom tridesetih Lazar se osamio. Živio je negdje iznad Boračkoga jezera, rijetko je silazio u Konjic, s malo kim se družio. Slikao je za sebe, nije izlagao, niti je kome slike pokazivao. Prehranjivao se od sječe drva i košnje. Tokom rata, četnici su mu spalili kolibu, i u njoj sve slike. Sljedeći put dom mu je gorio 1946, opet s onim što je u međuvremenu naslikao. O Drljačinom slikarstvu, naročito iz tog najplodnijeg životnog i umjetničkog perioda, zapravo se ništa ne zna. Vatra je obavila zadaću i likovne kritike i povijesti umjetnosti.

Jednom ga je, za vrijeme rata, temeljito pokrala neka oružana banda. Odnijeli su mu i slike, ali ostala su dva nedovršena platna na štafelajima. Drljača je s platna sastrugao svu boju i sašio si odijelo.




Lazar Drljača vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji. Bila mu je želja da mu kao nadgrobnik postave stećak. Tako je na kraju i učinjeno.

Lazar leži pod stećkom, za sobom ostavivši malo slika iz različitih životnih razdoblja, različitih i po doživljaju umjetnosti i estetskom svjetonazoru, i bezbroj anegdota, legendi, čaršijskih i narodskih glasina, koje se množe kako prolazi vrijeme od njegove smrti. Lazar se na kraju i sam pretvorio u glasinu: veliki slikar zemlje koje nema, u vjeri i narodu kojeg nema. Umjetnik kojeg nema, jer mu publika nikada nije bila potrebna. Savršen umjetnik.

piše: Miljenko Jergović

Džamonja: Imena

Dario Džamonja

Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i ‘nikšićko pivo’, ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema ‘Oldsmobila’, pa se vratio u kafanu na ‘još po jednu’, nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te ‘jedne’ izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova…

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Neko vrijeme sam živio ‘sam’. Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu). Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem ‘francuza’, to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam otkrio fol, ali onda ‘francuz’ više ne bi bio ono što jest.) Onda mi je Boša Tanjević, trener košarkaša Bosne, našao ‘cimera’, svog centra (visokog metar i 104 centimetra), Zdravka Čečura. Ako sam do tada i imao neke šanse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim izborom i te bijedne šanse su spale na nulu.

Čečo je bio ‘pun k’o brod’, a ni ja nisam loše zarađivao radeći u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadašnja Istra, nego ‘stara Istra’, kako je melanholično prizivamo u sjećanje, baš kao da govorimo o majci ili baki), ili FIS, a kad bi se uhvatio zalet išlo se kod Baneta Toskića, u ‘disko’ (tad se još to nisu zvali kafići), gdje je Ljilja Ružić svojim bjesomučnim plesom, nogama što su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zračila samo seksom, rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, košarkaški bek Želje. Potom se išlo kod Nede Kapetanovića u Evergreen. Oni najdurašniji, u koje sam spadao i ja, i Čečo, Dara, Mosto, Ćoro, Cera, Sona… bi uspješan radni dan obično završavali dočekujući zoru kod Reše Letića u Šadrvanu uz puru ili sitni ćevap (najbolji na svijetu), a ‘biber po pilavu’ su bile pače kod Hadžibajrića.




Sutradan bi šema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre pića, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato što smo tad živjeli pod komunističkom diktaturom. Hajde de i nekako za Čeču i za Daru (košarkaškog sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji ‘Na ti’, koju je vodio Duško Trifunović (ime drugog voditelja neću ni da spominjem, jer sam ga, kao što sam već pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale ‘zgubidane’ (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objašnjenja, osim da su u to doba roditelji vodili mnogo više brige o svojoj ‘djeci’. Da budem skroz iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrške mog djeda – što davane što ukradene: znao sam se uvući, kroz prizemni prozor, u djedov stan, čučati na ormaru, čekati da on zaspi i gledati gdje će zašlepati novčanik da maznem ‘peticu’ ili ‘cenera’, pa me je on jednom registrovao kako ‘skačem s ormara i letim kroz prozor’ i prestao da pije, jer je mislio da je dobio delirijum tremens… ali, to je stara priča, koje se s neponosom i s dubokom ljubavlju i sjetom sjećam. (Zašto je sjećanje uvijek vezano uz sjetu – o tome valja razmisliti? Možda Miljenko Jergović ima odgovor na to?)

U to vrijeme sam još išao u školu – ali ona nije išla u mene, pa sam taj ‘nesretni brak’ razvalio otišavši na invalidsku komisiju na Ilidži, gdje me proglasiše nesposobnim za redovno pohađanje škole i tako dobih penziju od pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za stan, za koji Igor Gaon tvrdi (možda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu nikad nisam ni živio. Ne znam da li se uopšte isplati ići na PIO (penzijsko i invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i živce – koji pucaju li pucaju – kad vidim da i ‘regularni’ penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obećanja iliti karinu? Doduše, moja inertnost se može ponajviše objasniti mojom lijenošću, a (da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.

Odoh ja u druge vode! Priča je počela o mom zajedničkom življenju s Čečom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave čarape, znojni dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere suđe… O prvobitnom dogovoru o plaćanju ‘stanodavštine’ nije više bilo ni riječi, jer smo postali prijatelji, ali mi je Čečo sve to nadoknadio kad bih otišao u Trebinje, kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe… Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i ‘nikšićko pivo’, ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema ‘Oldsmobila’, pa se vratio u kafanu na ‘još po jednu’, nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te ‘jedne’ izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova… Naravno, pri sebi niti je imao vozačke, saobraćajne, lične… Da li je istina ili nije, ali tako se priča, da je na pitanje o ličnim podacima odgovorio: ‘Ja sam pjevač!’ Drotovi su tražili od njega da im otpjeva nešto, a onda ga pustili…




Kad smo se vratili kući (negdje oko tri sata ujutro), Čečur je iz špajza izvadio pršut i počeo ga glodati onim svojim kurjačkim zubima, baš kao da je to pileći batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: ‘Ma, jebite se! Znate li koje je doba?’ Glas mu je odgovorio: ‘E, Zdravko, znaš da ćemo te reći Obradu!’ Sutradan, to jest isti dan, za doručkom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je progovorio: ‘Po gradu se već priča da si vratio ljude s mog praga.’ Zdravko je počeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centimetra na samo metar): ‘Ali, ali… tata… bilo je tri sata ujutro…’ Obrad nije dao ni po pičke hladne vode za njegovo opravdanje: ‘Slušaj ti, đubre malo (?!), je li u kući bilo šta za jest? Za pit? Kad budeš imao svoju kuću – onda vraćaj ljude s vrata, a nemoj mene sramotiti!’ Zdravko se tad smanjio na četiri centimetra. Čika Obrad je tad rekao teti Darinki: ‘Daj nam flašu”, nasuo nam ‘zvečevo’ konjak, a ja sam htio da bacim ključ od sinoćnjeg pića. Tad sam čuo rečenicu, najveću laž koju sam čuo u svom životu: ‘Ali, tata, znaš da ja ne pijem.’ Zdravko je to izgovorio glasom ‘bečkih dječaka’, Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da strašim čašu, koju je on odmah napunio: ‘Čika Obrade, hvala, ne bih više’, rekao sam na ivici povraćanja, a on je otfrknuo: ‘Sine Zdravko, kakvi su ti ovo jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!’

Briša nas je kolima vratio u Sarajevo, u naš stan gdje smo konstatovali da nemamo ključeva i Čečur je jednostavno prošao kroz vrata… Od tada (dok se ne oženih) nisam stavio bravu. Sada su zaključana, sa svim ovim imenima koje sam pomenuo, duboko svjestan da remete tok priče, ali mi neko nekad reče da kad god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime – znači da si živ. Pa, živjeli!

pričao: Dario Džamonja

Život na Vilerovom goblenu u Zvonu

Vilerov goblen

U srijedu, 15. juna 2016. godine od 21 sati, u sarajevkoj galeriji u Zvono (Obala Maka Dizdara 10), biće otvorena izložba ŽIVOT NA VILEROVOM GOBLENU, u okviru koje će biti predstavljeni i tekstovi Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića i Gorana Samardžića na temu specifičnog vida reproduktivne umjetnostim kao dominantne estetike socijalističkog odrastanja.

Vilerov goblen
Vilerov goblen

Život nije dovoljno dug da bi se moglo uteći goblenima. Ako vas nisu ispratili iz roditeljske kuće ili ste ih izbjegli u formiranju vlastitog domaćinstva, stići će vas u nekom iznajmljenom stanu, gdje će vas uplakani dječak ili tajna večera podsjećati na radnički i srednji građanski stalež iz upokojene države, vezu svih tih vezilja sa pokušajem reproduktivne umjetnosti.




Više već što bismo željeli ti gobleni govore o nama, o svim kompenzacijama za izostanak nekog Petrovića, Dragulja ili Mujezinovića na zidu, na siromaštvo kog smo se taman pred rat riješili, da bi nas opet iz nekih skloništa ili kuća u kojima smo bili prinuđeni stanovati gledala njihova u krupnom bodu lica ispod napuklih stakala i okrnjenih ramova.

Vilerov goblen
Vilerov goblen

A tek ramovi, kakvu njihova masivnost pjeva odu o estetici šezdesetih i sedamdesetih, o svim tim sakujpljanjima posteljine za ‘kad dođu gosti’ ili kupovine ‘servisa za ručavanje’ koji bi se pobožno, iz kabastih vitrina, iznosili tek jednom godišnje.




Osim što su ih domaćinstva sa ‘nevještim pletiljama’ čak i kupovala, gobleni su nastajali najčešće iz potrebe žene, majke, domaćice, koja bi u predahu neplaćenog kućnog rada tražila prostor vlastite realizacije, potvrdu da i ona postoji u nečemu materijalnom, opipljivom. Oni su i bili ulog da će djeci nešto ostati, čega će se oni s lakoćom kasnije odricati.

Vilerovi gobleni
Vilerovi gobleni

Svaki goblen jedna je mala istorija, a jedan dio njih će biti izložemo u Zvonu. Pratiće ih zapisi Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića i Gorana Samardžića, kao nekad, kada su kreirali u tom prostoru, bježeći od socijalističkih simbola u sigurnu laboratoriju konceptualnog stvaranja.

Karim se pretvorio u jedno ime tuge

Karim Zaimović (1971-1995)

On i sad stoji kraj svoje velike police, gega se u nelagodi, a lice mu se razvuče u osmijeh dječaka, koji ne zaboravljam ni nakon što zaboravim boju njegovoga glasa, i nakon što se, puno kasnije, Karim pretvori u jedno ime tuge.

Karim Zaimović (1971-1995)
Karim Zaimović (1971-1995)

Ljeto je devedeset druge, sjedim na sećiji, u stanu Karimove nene, u njegovoj sobi, i gledam u zid. Ispod visokoga austrougarskog stropa, sve do poda, od početka do kraja zida, prostire se polica za knjige. Ako se sad dobro zagledam, vidjet ću da je u njoj osam ili deset redova, uglavnom velikih formata. U tim redovima poslagani strip albumi na više europskih strip jezika, objavljeni u zemljama koje su nam ovoga trenutka, ljeta devedeset druge, daleko, dalje nego što su ikada bile. Svaki od tih osam ili deset redova uredan je i sistematiziran na neki meni teško shvatljiv način. Trebale bi mi godine, možda i cijeli život, za koji ne znamo ni koliko će još trajati, da svoje knjige, albume, enciklopedije poslažem na tako smislen i razložan način. Karim stoji uz svoju policu, kao da je kustos u muzeju svoga života.




Desetak minuta kasnije Karimova nena mi donosi kafu i Lero sok za razmućivanje. On ništa ne pije. Nagluh je na jedno uho, stalno mu u njemu zuji. Posljedica služenja JNA. U nekoj drugoj zemlji dobio bi strašnu odštetu, govorim mu, a ljeto je devedeset druge, i negdje daleko od nas, ili već sasvim blizu, ne mogu se uživiti pa da otkrijem, padaju mine i protuavionske granate. I sasvim je tiho u tom svijetu stripova, poredanih u osam ili deset redova, ispod visokih austrougarskih stropova.

Taj uredni zid obložen knjigama sa slikama, slika je Karimove svijesti. To je unutrašnjost njegove glave, i ja u nju još uvijek zurim. Osim toga, taj zid njegova je domovina, za koju je spreman boriti se do kraja. Ne očekujte od tog čovjeka da ostavi svoje stripove.

On i sad stoji kraj svoje velike police, gega se u nelagodi, a lice mu se razvuče u osmijeh dječaka, koji ne zaboravljam ni nakon što zaboravim boju njegovoga glasa, i nakon što se, puno kasnije, Karim pretvori u jedno ime tuge.




Nešto kasnije iste te godine, ili je to možda bilo i ranije, sad više nije ni važno, vozimo se liftom i gledamo izložbu Andrejevih fotografija. Lift je spor ako čovjek ne gleda ništa nego se samo vozi od prizemlja prema vrhu i obrnuto, ali je jako brz, brži od svjetla koje obasjava ta lijepa lica jučerašnjega svijeta, ako gledaš fotografije izlijepljene po međukatovima.

Vozimo se tako po peti i šesti put, i vazda nam bježe detalji. Vidimo samo konture, vidimo skice i obrise, ali ništa više. To nas nervira pa se smijemo. Dva mlada muškarca smiju se zajedno u liftu. Slika iz Sarajeva po kojemu padaju granate, i uskoro više neće biti ni struje, bez koje nije moguća ova Andrejeva izložba. Čudniju nismo vidjeli u cijelom životu, premda ne znamo koliko će još život trajati i što ćemo još u životu gledati.

Ljeto je nula šeste, i Andrej mi govori da neke od onih fotografija još uvijek stoje po međukatovima. Neću provjeravati, jer sam ne ulazim u taj lift. U godinama sam kada nije pristojno voziti se liftovima po zgradama u kojima nemaš nikoga svog. A nema ni novih izložbi.

Kažem ti, dragi, da je golema moja samoća u tom liftu. Toliko je golema da se neću voziti njime. Mi starimo, dragi naš, a ti si gore vječno mlad, kao strip junak, kao Aster Blistok s tvoje uredne police…

piše: Miljenko Jergović, 2006

Priča o Olomanu

Oloman, Sarajevo, 1970-tih

Ispred ulaza u slastičarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pušili i bili u OLOMANU. Bili bi viđeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno čekaju, a ipak nisu ništa, pa ni cigaretu, morali žrtvovati.

Oloman, Sarajevo, 1970-tih
OLOMAN je bio jedan od najautentičnijih simbola Sarajeva (sarajevski Oloman 1970-tih)

U neka jako davna vremena moglo se pušiti u tramvajima i autobusima, a onda su, početkom sedamdesetih ili malo kasnije, to zabranili. Istaknuti su natpisi, naljepnice i metalne pločice, vozači su počeli vikati na nedisciplinirane putnike, a kako su u tramvajima još uvijek postojali i kondukteri, više uskoro nije bilo nikakve šanse da netko prekrši propise. Zabrana pušenja u autobusima i tramvajima možda je i jedino pravilo kojega su se u našoj povijesti svi držali i koje je na kraju postalo i opći običaj, tako da više nitko i ne misli da je pušenje u javnim prevoznim sredstvima zabranjeno, jer je ono jednostavno postalo nemoguće. Tek povremeno bi se dogodilo da neki mračan tip usred tramvaja zapali cigaretu, ali ni on to ne bi činio zbog cigarete, nego zbog provokacije, ne bi li mu netko nešto rekao. U tramvaju će cigaretu zapaliti samo ubojica ili onaj tko ima želju jednom postati ubojica, a to znaju svi, pa takvim pušačima ništa ni ne govoriš ako ih ikada u životu i sretneš.

Desetak godina nakon zabrane pušenja u tramvajima dogodili su se i prvi pokušaji zabrane u birtijama i na partijskim sastancima, ali su takvi pokušaji redovito završavali općom katastrofom. Zabrana pušenja bila je dovoljan razlog da propadnu i birtija i partija. Nije se pušilo samo u slastičarnama jer je slastičarima bilo u interesu da ljudi što brže pojedu svoje kolače. Slastičarne su male i skučene, s tek dva ili tri stola, i promet bi im bio nikakav da se smije pušiti.




Najpoznatija sarajevska slastičarna bio je OLOMAN, iako se u OLOMANU za naših života nikada nisu jeli najbolji kolači. Ali to je mjesto pripadalo centralnoj gradskoj infrastrukturi, zajedno s Narodnom bankom, Vječnom vatrom, robnom kućom ´Unima´ i Skenderijom. OLOMAN je bio znak Sarajeva, jedan od najautentičnijih, pa nitko nije ni imao razloga baviti se time kakvi su tu kolači jer o kolačima i nije bila riječ. Jednostavno, radilo se o mjestu koje je bilo važnije od većine drugih mjesta, pa su se ljudi tu počeli okupljati iako im se nisu jeli kolači.

Od početka osamdesetih u OLOMANU se pio najbolji espresso, a to se, naravno, sukobljavalo sa strategijom zabrane pušenja u slastičarnama, te sa činjenicom da od tog vremena OLOMAN više nije bio slastičarna, nego je postao izlogom gradskih faca koje piju espresso i beskonačno čekaju da napokon budu viđeni ili da nekoga vide. Taj netko koga su željeli vidjeti obično nije ni živio u Sarajevu. Nisu znali ni tko je, niti kako izgleda, ali su ga strpljivo čekali svih tih sunčanih osamdesetih godina u kojima je jedinu nervozu donosilo to što je u OLOMANU bilo zabranjeno pušenje i što se u OLOMAN moralo dolaziti.

Ispred ulaza u slastičarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pušili i bili u OLOMANU. Bili bi viđeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno čekaju, a ipak nisu ništa, pa ni cigaretu, morali žrtvovati. Ispijanje espressa na pločniku postalo je normom koja je imala samo jedan nedostatak: nije se moglo sjesti i obje bi ti ruke sve vrijeme bile uposlene. Šoljicu nisi imao gdje spustiti i morao si pušiti cigaretu za cigaretom jer inače ne bi mogao objasniti samome sebi zašto stojiš pred OLOMANOM i zašto ne uđeš unutra.




Bio si tih godina maneken jedne specijalne mode koja je podrazumijevala pognuto držanje tijela, laktove savijene pod različitim uglovima, zavisno od toga u kojoj ruci držiš šoljicu, a u kojoj cigaretu, no svaka stvar koju si imao na sebi jasno se primjećivala, kao što se razaznavalo koji parfem koristiš i kakva ti je priča. Stajač pred OLOMANOM bio je preteča modernoga sarajevskog šminkera koji će svoje kreativne vrhunce doživjeti u ljeto 1991., a danas ga uglavnom možete vidjeti u raznim parizima, londonima i njujorcima kako pokušava pronaći svoj novi OLOMAN i vratiti se u svoje nevino sarajevsko predstanje.

Priču o stajanju pred OLOMANOM zaokružio je i dovršio najveći performer sarajevske svakodnevnice Mirza Tanović, koji je stao na pločnik ispred slastičarne, iz džepa svog elegantnog londonskog sakoa izvadio pepeljaru i u nju otresao pepeo. Šminkerskim šegrtima zorno je pokazao da za savršenu uglađenost nešto moraš i žrtvovati. Recimo espresso, jer ne možeš u jednoj ruci držati cigaretu, a u drugoj šoljicu i pepeljaru, a, brate, ako si šminker, tada pepeo ne treseš oko sebe ni kada si na ulici.

piše: Miljenko Jergović

Zvono: Razgovor o Amarcordu sa Namikom Kabilom

Namik Kabil

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti ZVONO, u utorak, 2. februara 2016. godine u 21 sat, organizuje RAZGOVOR O AMARCORDU, sa bosanskohercegovačkim piscem, rediteljem i scenaristom Namikom Kabilom.

Namik Kabil
Namik Kabil

AMARCORD je roman o autorovom emigrantskom iskustvu u Sjedinjenim Američkim Državama, potom i o godinama koje su prethodile odlasku, životu i odrastanju na rijeci, u specifičnom Trebinju čiju toplinu nije mogao pronaći ispod kalifornijskog sunca; o izmještenosti i hrabrosti da se krene u ponovno proživljavanje godina koje su bitno determinisale njegovo autorsko i ljudsko biće. Ova knjiga čitatelje vodi na neobično putovanje od Trebišnjice na kojoj je pripovjedač kao dječak posvećenošću vjernika lovio ribu, pa sve do nekih udaljenih američkih plaža na kojima ponekad ništa nije ličilo na smisao.




Upoznaćemo ga i kao predanog gledatelja filmskih ostvarenja različitih žanrova u trebinjskoj kino-sali u dječačkom dobu i kao odraslog čovjeka smještenog u 12 kvadratnih metara, koji se posvećuje učenju o filmu i pisanju scenarija, bez obzira na svakodnevicu koja ne nudi previše nade da će išta od toga jednog dana biti moguće. A jeste, i nevažno da li u Americi ili ovdje. Važna je odluka i upornost. Zato je AMARCORD i roman o snazi volje, mogućnostima koje posjedujemo i otkrivamo onda kada smo spremni da radimo, a ne da pronalazimo izgovore.

Namik Kabil: Amarcord
Namik Kabil: Amarcord

Intenzitet proživljenog života uz autorov talenat, važni su za AMARCORD. Piše o tome i Miljenko Jergović, svrstavajući Namika Kabila među rijetke sretnike koji su imali dara da u književni tekst pretvore ono što je dio proživljenog: ‘Teško je zamisliti roman kojem bi pristajalo da ponese veliki Fellinijev naslov. A roman Namika Kabila mogao se zvati jedino tako: Amarcord. Netko će reći da je to Amarcord s ironičnim odmakom, ali ovaj čitatelj misli da nije. Kao i onaj prvi, i ovaj je Amarcord snažna i sveprožimajuća apologija sjećanja. U Kabilovom slučaju: sjećanja na egzil i na ono što je bilo prije. Nisam u mome jeziku pročitao ljepšu izbjegličku knjigu. Njena ljepota je u jednostavnosti, kakvu u Namika Kabila poznajemo i odranije, iz scenarija za Žaličin film KOD AMIDŽE IDRIZA. On savršeno vlada detaljem, riječima koje je napisao, ali i onima koje je prešutio, čime stvara takvu čaroliju priče da će se istoj rečenici jedan smijati, dok će drugi plakati. I obojica će biti u pravu.’




Namik Kabil rođen je u Tuzli 1968. godine, odrastao u Trebinju. Studirao je film u SAD-u (Santa Monica College, Los Angeles City College, UCLA extention, pozorišna trupa Grace Players). Napisao je nekoliko nagrađivanih scenarija, između ostalog za igrani filma KOD AMIDŽE IDRIZA, redatelja Pjera Žalice. Kabilov igrani film, ČUVARI NOĆI, scenarij i režija, imao je 2008. godine svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu. Njegov dokumentarni film INFORMATIVNI RAZGOVORI dobitnik je nagrade “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film na Sarajevo Film Festivalu 2007. godine, a nakon toga i drugih međunarodnih nagrada. Kabil je autor romana SAM, te nekoliko drama. Trenutno u Sarajevu radi kao pisac, scenarist, filmski redatelj i televizijski urednik.

Roman AMARCORD, Namika Kabila je objavljen u oktobru 2015. godine, a svoje prvo predstavljanje je imao na pulskom festivalu knjiga i autora ‘Sa(n)jam knjige u Istri’.