SARAJEVO.co.ba
Peti dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA Petrakijina ulica nekad se zvala Nikole Tesle, ali to ime nikad nije zaživjelo, a ni ulica nije tako položena da bi je se često po imenu zvalo. Jedino što je tu postojalo, u tih dvjestotinjak koraka od Muzičke akademije do Olimpijskog muzeja i onih nekoliko vila preko puta restorana […]
Četvrti dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA U turskom smo restoranu na Baščaršiji, pod cestom kojom će ljutit proći prestolonasljednik Franjo Ferdinand, na putu prema Vijećnici, nakon što ga promaši Čabrinovićeva bomba. Tiha je i mirna večer. U širokoj ostakljenoj sali s dvadesetak stolova jedva da ima ljudi. Za stolom uz sam izlog veća je obitelj, […]
Treći dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA Nedjelja, taksi, skoro će jedanaest. Čini mi se da poznajem taksista. Nema glasa, samo miče usnama dok govori, a iz grla mu izlazi neki čudan, pomalo zastrašujući šum. Kao da se došaptava pod smrtnom prijetnjom. Tako govore ljudi u posljednjem stadiju raka grla. Lice mu je bolesne, sivo-crvene boje. […]
Drugi dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA Opet u onom istom hotelu, u sobi opisanoj u Sarajevskim psima, posljednjem dijelu Roda. Prvi put tu sam, u sobi broj 11, noćio krajem listopada one godine, kada sam posljednji put majku vidio živu. Drugi put, s Anom, kada smo joj 4. prosinca došli na sahranu. Djevojka s recepcije […]
Prvi dio putopisa DVA SARAJEVSKA DANA Dan je pred izbore. Od granice kod Bosanskoga Broda, pa kroz pustoši Posavine, plakati s glavama kandidata. Poruke prosperiteta i zajedništva. Ćirilica. Uz cestu prema Derventi izniknule su kuće kojih prije nije bilo, nova sela i novi stanovnici, koji su isto odnekud iščupani da bi sad bili tu. Nekoliko […]
Ako nema svirača, klavir je samo grdna smetnja, i neugodan podsjetnik na neka druga vremena ili na neke druge ljude, one kojih više nema, jer su pomrli ili su nekamo otišli. Pritom, on je, više nego ijedan drugi predmet u kući, simbol i potvrda višega kulturnog statusa, porodičnog identiteta, a katkad i porijekla. U Ulici […]
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli […]
…vjerovao je u mit o bosanskim bogumilima. Nakon što je sa sebe zgulio sve identitete, zaključio je kako je i sam bogumil. I to posljednji. Da je živ, ove bi jeseni slikar Lazar Drljača slavio sto trideseti rođendan. A pravo govoreći, i mogao bi biti živ kako je živio. Mogao bi biti živ, da 14. […]
Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i ‘nikšićko pivo’, ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema ‘Oldsmobila’, pa se vratio u kafanu na ‘još po jednu’, nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te ‘jedne’ izašao na pravi izlaz i […]
U srijedu, 15. juna 2016. godine od 21 sati, u sarajevkoj galeriji u Zvono (Obala Maka Dizdara 10), biće otvorena izložba ŽIVOT NA VILEROVOM GOBLENU, u okviru koje će biti predstavljeni i tekstovi Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića i Gorana Samardžića na temu specifičnog vida reproduktivne umjetnostim kao dominantne estetike socijalističkog odrastanja. Život nije dovoljno dug […]
On i sad stoji kraj svoje velike police, gega se u nelagodi, a lice mu se razvuče u osmijeh dječaka, koji ne zaboravljam ni nakon što zaboravim boju njegovoga glasa, i nakon što se, puno kasnije, Karim pretvori u jedno ime tuge. Ljeto je devedeset druge, sjedim na sećiji, u stanu Karimove nene, u njegovoj […]
Ispred ulaza u slastičarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pušili i bili u OLOMANU. Bili bi viđeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno čekaju, a ipak nisu ništa, pa ni cigaretu, morali žrtvovati. U neka jako davna vremena moglo se pušiti […]