Nermin Čengić: Lutke od krvi i mesa 5 (1)

Eh, da je iz nosa iseknut ovaj miris baruta i sa sebe saprati tragove krvi, da je promijeniti kožu, a ne može. Barut je srastao s nozdrvom, s obje. Zgrušana krv svakog prenijetog beživotnog u komadima sjedinila se s dlakom, ušla kroz pore, nastanila se. Koža je otvrdnula pa se čini da podnosi sve, postade prilagodljiva svim vremenskim (ne)prilikama, ali ovim bezvremenskim, poput sjećanja, ne može ništa. Kad sjećanje navre i koža se pogužva, naježi ruke, namršti čelo, izblijedi obraze, kupa se suzama starim dvije decenije.