Lakše je nekako pamet zavarati nekim ratkom mladićem kako se krije dok ne crkne nego svjedočiti kako šolaja opet jaše Bosanskim Šamcem, kako osuđena biljana, a sa’će i momčilo, slobodno guzelja planetom nakon manje odležanih godina nego ih je Mirela imala kad su je u osamnaestoj raskomadali

piše: Nermin Čengić

Opet ja s nekom dosadnom pričom o ratu i ličnostima zaslužnim za ožiljke na mozgovima miliona Balkanaca. Bi ja o nečem drugom al’ mi ne daju. Stavim ja sebi i romantičnu komediju u dividi plejer, odem i na kaficu i, makar na silu, razlaprdam sve gluposti od kojih se sastoji jedna prosječna kafica, uradim i poneki posao kad naleti. Sve ja to naredam ‘nako fino, civilizovano, u pokušaju življenja uobičajenog života ljudskog bića kakvim nam ga predstaviše. Zaboravim sve ružno, sjećam se samo lijepog.

Zaboravim i da je nekad bio rat, a i kad se sjetim uvijek mi prvo naumpadne ono bacanje balvana sa razdrndanog FAP-a kojem, usred Treskavice (planina u BiH na kojoj se branilo Sarajevo), dobrovoljno pristupismo Čupo i ja u namjeri da sjebemo papke koji su se sklanjali od obezbjeđivanja vlastite sigurnosti utvrđivanjem logora, nakon granatiranja noć prije. A htjeli smo i smiriti vlastito ludilo od aždajine nevjerice (gdje ja dođoh u pičku materinu, pa još pješke). Dovuklo nam balvane s Treskavice na Treskavicu, začudo kamionom. Začudo jer smo ih dotad na rukama prenosili – uzbrdo. Dakle, kad kamioni dođoše, Čupo i ja, apsolutno nenaviknuti na bilo kakav teži fizički rad (obojica bili k’o grisini), al’ sigurni u sebe, moralno se podižući Azrom (…zbilja si bio dosljedan…), EKV-om (…glodali smo meso dobrih životinja…), Pušenjem (…planine gole vrletne lomile nam put…), Doors-ima jebote (…into this world we’re thrown…), na opšte iznenađenje svih prisutnih gromoglasno se javismo da istovaramo. Balvane. Da se razumijemo, to su bili ozbiljni balvani koje jedva možeš rukama opasati, dužine četiri do pet metara. Uz dojmljivi igrokaz, tokom kojeg smo izvodili gluposti poput – ne valja kako je balvan pao, pa ga vraćaj nazad na kamion i ponovo bacaj s kamiona da padne “po pravilima”, začas spucasmo kamion balvana i dobismo tresuće dlanove (valjda se zato planina zove Treskavica) i duplu porciju prokislog graha. A bili smo i glavna tema narednih mjesec dana svakom papku koji je uz osmjeh prepričavao budalaštinu misleći da nas je zajeb’o. Eto, toga i takvih dogodovština se vazda sjetim kad mi rat naumpadne.

Tek onda na red dolazi ona osamdesdvojka (minobacačka granata) koja je Mirelu i Mirelinu mamu na Kovačima (dio Sarajeva) raskomadala, a Vlado, Adnan i ja, (zahvaljujući konfiguraciji sarajevskih mahala bili smo desetak metara ispod njih i dobili tek kišu gelerčića i nekoliko većih koji su nas, srećom, promašili), bukvalno skupljali komade u deku i ubacivali u crvenog golfa-dvicu koji ih je vozio u bolnicu Koševo da im se pomogne. U šoku nismo ni kontali da nema pomoći raskomadanima granatama s Mrkovića, Trebevića, Borija… Ne da nismo znali. Tada smo već mjesecima svakodnevno “hvatali” granate. Nego je bio jedan od mirnijih dana, a Mirela s mamom pošla preko ulice na kafu kod Dine i njene mame. Dvadesetak metara kuća od kuće.

Otkud ja uopšte na istovaranju balvana iako je to bila samo dopunska aktivnost nošenju puščice i refuznih cigareta na ključne položaje u odbrani kućnog praga. I otkud granata koja je raskomadala Mirelu i njenu mamu.

Kasnije će mi, oni što znaju, saopštiti da se to kuhalo odavno, a tada sam samo znao da su papci podivljali i htjeli preuzet’ grad i da ih je JNA pomagala ako ničim, a ono oružjem i municijom koja je sipala po Sarajevu. Znao sam i da su karadžić, koljević, plavšićka, krajišnik, kalinić… preuzeli “Koran, Pale i obratno brale” i uspostavili nekakvu debilnu republiku naroda srBskog. Imao sam bruku informacija sa lica mjesta, jer je cijeli grad bio lice mjesta, koje su mi bile neshvatljive, nespojive. Nije mi bio jasan nacionalizam i želja za nacionalnom prepoznatljivošću i izdvajanjem jednih od drugih, od trećih – i obratno brale. Moj pogled na sva ta dešavanja je dugo vremena bio – budale pobudalile pa hoće nešto nenormalno, al’ kad sve ovo prođe vratiće se sve na svoje i opet ćemo živjeti normalno dižući spomenike nevino ubijenima i herojima koji su spasili da nevino ubijenih bude više, a budale će biti negdje odakle im nema sunca ni mjeseca dok god troše ovozemaljski zrak. Stvarno sam tako mislio u ono vrijeme. I valjda nas je većina tako mislila.

Da vas ne davim dalje dosadom od hiljadu i po dana Opsade i sličnim glupostima, samo ću da konstatujem da su stvarne budale u svemu rečenom svi oni koji, valjda, logički razmišljaju. Da:
- kad neko napravi glupost mora da plati za tu glupost,
- kad neko ubije čovjeka ide u zatvor i tamo, dvadeset godina zatvoren, plaća za ubistvo čovjeka,
- kad neko ubije više ljudi, da ne kažem stotine, hiljade, desetine ili stotine hiljada, tome je i doživotna kazna malo al’ eto, makar nešto.

Koje smo mi budale…

Nakon svega viđenog, doživljenog, glavna zvijezda u zemlji je milorad dodik koji ne vidi ništa sporno u podršci zahtjevu koji netom dođe na adresu Vlade Republike Srpske, a odnosi se na momčila krajišnika i njegov izlazak na prijevremenu slobodu. Da ne bude nedoumica, ona republika koju sam spominjao je kasnije postala bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, time neprirodno i sasvim legitimno (potpisali troglavi idioti) komadajući Bosnu i Hercegovinu na dva dijela i pružajući zadovoljstvo rečenim karadžićima, plavšićkama, krajišnicima… zadovoljstvo o ostvarenju cilja i mogućnost nastavka razjebavanja već podobro načete cjeline preko likova iz (nekad) viceva o papcima poput milorada dodika koji najnormalnije može na usta bljuvati svoja govna pominjući samoubistvene Sarajlije i Tuzlake, fatajući se pred kamerama sa biljanom plavšić usred Beograda, a sad će, čim pomenuti zahtjev momčila krajišnika prođe protokole (u šta ne treba ni najmanje sumnjati) razmjeniti oralno zadovoljenje sa pomenutim, usput, ratnim zločincem.

I tako ja, budala, ponekad nešto progovorim o nepravdi prema Iliji Jurišiću i o njegovom tamnovanju usred Beograda jer je branio Tuzlu kad i ja Sarajevo. Mislim se kome uopšte govorim? Ko uopšte sluša i čuje. I kome je uopšte stalo da čuje i zna da je Mirela i njena mama raskomadana. Slušaju i čuju tek oni koji to i bez moje priče znaju i priznaju. Ono o balvanima možda nekog i nasmije. Mirelina otkinuta ruka, noga, utroba neće. Još uvijek vjerujem da neće iako turobna šutnja i grlatost newborn fašizma sluti na to da hoće.

I nešto kontam, možda bi bilo najbolje da se prekinu “24časovne” aktivnosti potrage za mladićem ratkom i inima. Možda je bolje pustiti ih na miru. Nek’ su gdje su. Lakše je nekako pamet zavarati nekim ratkom mladićem kako se krije dok ne crkne nego svjedočiti kako šolaja opet jaše Bosanskim Šamcem, kako osuđena biljana, a sa’će i momčilo slobodno guzeljaju planetom nakon manje odležanih godina nego ih je Mirela imala kad su je u osamnaestoj raskomadali. Jasno je da nema pravde, da je nikad neće ni biti i da je “sasvim normalno i ljudski” za neki cilj mrcvariti i ubijati. Najveća kazna koja te može trefit’, ako te uhvate, je nekoliko godina provedenih u hotelu sa pet zvjezdica koje neko zove i zatvor za ratne zločince, a kad se vratiš s “robije” bićeš i heroj. Ako poželiš dobićeš i isti položaj s kojeg si žario i palio, pa gdje stade da produžiš. A imaćeš i s kim da se nadjebavaš jer ovdje zločin ne izaziva zgržanje nego novi (barem poziv na) zločin. O tempora o mores!*

Faces of War: Sarajevo ’94

* O tempora o mores! – O vrijeme o običaji (Ciceron)

Šta mislite o ovoj objavi?

« nazad

Vezane teme: 1992, BiH, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Nermin Čengić, OPSADA, Radovan Karadžić, rat, ratni zločin, Sarajevo, Tuzla, Videoteka, zločin