Tolerancija

piše: Muhamed Mešić

Na onom Facebooku ima svega. Ima Džemila kojoj kašike kažu kad ti neko pomisli na profil, ima grupa za slobodu govora u Iranu, grupa za spas snježnog leoparda, i tako redom. Pregledam ja jednom heftano te requestove i ne bi tu bilo ničeg čudnog da mi nije jutros za oko zapao request da se pridružim grupi “Dosta bolan! Kakav Djeda Mraz?“, gdje na uvodnoj stranici piše:

“Tolerancija je širok pojam na koji se zagovornici ideje da Djed Mraz gostuje u vrtićima pozivaju, a zaboraljvaju da tolerancija obuhvata i njih, kako i nas koji ne želimo tog čiku tamo.”

I tako, vazda kako se bliži kraj godine, u zemlji Bosni je nemoguće ne sjetiti se priče kako je u Sarajevu fermanom uprave javnih vrtića iz ovih ili onih razloga izbačena proslava novogodišnjih praznika uz Djeda Mraza. Ove godine je k'o kec na desetku legla isprika da je Djeda Mraz opasan zbog svinjske gripe, i to uz puno veću furtutmu nego što ju je dobila vijest da se u sarajevskim vrtićima pojavila salmonela. Na kraju se, povuci-potegni, pisalo o tome da Djeda Mraza u vrtićima hoće ili neće biti, ali to za potrebe ovog posta i nije plaho relevantno.

Kažu u ovoj grupi, tolerancija obuhvata i nas koji ne želimo tog čiku tamo. Tako je. Tolerancija nas obuhvata sve. Ja, ruku na srce, razumijem i to da postoje roditelji koji kažu da neće da im djeca od Djeda Mraza dobiju paketiće. Nejse, neka onda svoju djecu taj dan ne pošalju u vrtić. Nek’ djeci objasne večer prije zašto će sutra, recimo, sačekati pred vratima dok Djeda Mraz “odradi svoje”, pa onda ući u obdanište. Odluka je na roditeljima, i neka ti roditelji odgajaju svoju djecu onako kako hoće*, baš kao što su i moji roditelji mene odgojili onako kako su htjeli.

(*Mala, ali neophodna digresija: ja odvajkada vjerujem da su djeca i sama strašno pametna stvorenja, te da im s jedne strane treba pružiti posebnu zaštitu, jer je svijet prepun raznih manijaka, ali da im treba dozvoliti i da sami odlučuju o svom životu, jer to djeca rade iskreno i pošteno, a iskreniji i pošteniji svijet nam treba podhitno. Ali eto, neka evo, ovdje, odluče roditelji.)

Nemam ja ništa protiv ni da postoje privatna obdaništa u kojima Djeda Mraz neće dolaziti, jer se to tamošnjoj upravi i/ili tamošnjoj klijenteli ne sviđa. U Sarajevu ima i neki tržni centar koji ne prodaje ni svinjetinu, ni alkoholna pića. Za Ivu Komšića (SDU) je to diskriminacija, za mene nije: tržni centar je privatno preduzeće, i gazda tržnog centra ima svu slobodu da odluči šta hoće da prodaje, pa da se onda njegovi mušterije ravnaju prema tome. Od toga, međutim, treba razlikovati javni prostor i jednostavnu činjenicu da svaka zabrana nečega u tom javnom prostoru jer to haman ugrožava nekakve tradicije, identitete & co., predstavlja diskriminaciju.

Sarajevo je grad u kom – kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini odvajkad i, Bogu hvala, još uvijek – žive najraznovrsniji ljudi najraznovrsnijih pogleda na svijet, i u javnom prostoru tog grada mora biti mjesta za sve te raznovrsne poglede. Što bi Kant kategorički rekao, moja sloboda prestaje tamo gdje tvoja počinje. Dakle: ja imam pravo da kažem da neću da moje dijete dobije paketić od Djeda Mraza, ali nemam nikakvo pravo da zabranim da taj Djeda Mraz dođe i tvom djetetu dodijeli paketić.

To je isto kao kad bih ja, koji ne volim luk (al’ ni na razglednici), kad bih bio tamo neka vlast, zabranio da se jede luk. Kad meni smrdi i kad ga ja ne jedem, e nema ni vi da ga jedete. Smislio bih i ja ispriku, jel’, da luk recimo prenosi svinjsku gripu. Ili tako nekako. Primitivizam tih i takvih zabrana najbolje oslikava onu staru Einsteinovu, “Samo su dvije stvari beskonačne. Svemir i ljudska glupost, iako, što se svemira tiče, baš i nisam toliko siguran.”

Ako je tolerancija najviši stupanj ljudske moći, onda je stvarni izazov ne nekakvim zabranama isposlovati da nam djeca odrastaju sa nekakvim ekskluzivnim identitetima, nego da svoju djecu odgojimo tako da sami izgrade, pronađu i očuvaju svoj identitet i tradicije, a da uživaju u svim bogatstvima i prednostima koje nudi jedno šareno društvo kao što je naše.

Piše u ovoj grupi na Facebooku i to da Djeda Mraz “nije dio naše kulture, naših običaja, kao ni našeg identiteta.” Kad bismo iz našeg društva ukinuli sve to “što nije naše”, onda bismo se bezbeli morali vratiti u doba srednjovjekovne Bosne i živiti kao Bogumili, pripadnici Crkve bosanske, jer sve ono što smo dobili poslije toga – i Djeda Mraz, i ćevapi s lukom, i obdaništa, i televizija – nije naše. Mada se, čini mi se, vodila i neka diskusija o tome da i Bogumili nisu kojim slučajem religiju prepisali iz Bugarske ili odnekle s juga Francuske – ako se kogod dobro razumije u tu temu, bujrum.

I mada se Djeda Mraz i njemu slična raja (Sv. Nikola, Christkind & co.) drugdje vezuju za Božić, on je kod nas (i – uzgred budi rečeno – u Turskoj, gdje od novogodišnjeg kiča po TV reklamama bole oči, ali to je već druga tema) već neodvojiv dio novogodišnje tradicije. Prije dvadeset dvije godine je jedan pospani klinac u crvenom džemperu (donji red, u sredini), pod imenom Muhamed Mešić, dobio u obdaništu Poletarac paketić od Djeda Mraza. Sliku, na kojoj su pored Muhamed i Djeda Mraza još i drugi klinci sa Slatine – Alma, Faruk, Biljana, Bojan, Mirza i tako redom – iskopala je, opet na Facebooku, moja školska drugarica Alma Arnautović. Meni je tad trebala bar godina i po da starijoj sestri Majda halalim to što je paketiće koje je dobila i u moje ime, a za koje sam ja bio premali da bih shvatio vrijednost njihovog sadržaja, svojski iskonzumirala. Halal olsun, evo i ovako preko interneta.

A da su Majda i Muhamed postali i ostali Majda i Muhamed, u tome nam Djeda Mraz sigurno nije smetao. Čak naprotiv.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

sarajevo.co.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *