Nova krv na sarajevskom asfaltu. Štićenici doma za maloljetnike krenuli su u pljačku. Dočekao ih je pištolj radnice kladionice.

Sliku Divljeg Zapada u Sarajevu upotpunilo je novo ubojstvo. Maloljetnik je s pištoljem tražio novac, radnica u kladionici branila je tuđi novac metkom.

Smrt na sarajevskom asfaltu opet je umrljala sva obećanja gradskih otaca kako će grad biti siguran. Nakon brojnih zasjedanja o maloljetničkom nasilju i sprječavanju igranja kauboja po gradu, opet se pokazalo kako su ta djeca zaboravljena.

Štićenik doma za maloljetnike bezbrižno je nosio pištolj, a da nitko do odgovornih u domu nije vodio brigu što to problematični klinac ima za pasom. Vlasnici kladionica na prvo su mjesto stavili novac, pa je radnica bila prisiljena štititi pištoljem. Jer mogla je mirno predati novac i pustiti kauboje da bježe, ali je stala ispred novca. Izgubljeni gazdin novac nema tko vratiti. Posao se brani metkom.

A samo par godina ranije, zgražali smo se nad vijestima o strašnim ubojstvima s nečijih tuđih ulica. Danas smo nijemi promatrači prolijevanja krvi i pljački iz scenarija krvavih američkih filmova, a odgovor na sve je samo obećanje. I sva se zemlja pokriva obećanjima.

Dvije godine od smrti u tramvaju djeca se i dalje kite pištoljima. Nakon tisuća pljački kladionica u policijskim statistikama, radnice su i dalje prepuštene same sebi. Zamjenjive su, pa je sačuvati radno mjesto u najposjećenijim objektima u zemlji, svakako veliki izazov.

U cijeloj priči više nije bitan metak. Krivci su upravo oni skriveni iza obećanja koje prosipaju pred ljude kao mrvice pred ptice. Viša briga o delikventima, jače policijske patrole, veća sigurnost u kladionicama, sve je izrečeno, a ništa učinjeno.

Logično bi bilo da se u ustanovama iz koje su pljačkaši krenuli u pohod na novac iz kladionice, brine o odgoju te djece, da ih se izvodi na neki pravi put. Pitanje je na kakav put ih tjeraju ljudi zaduženi za njih?

Fraza „počinitelji od ranije poznati policiji“ samo pokazuje koliko se brige vodi o kriminalcima. Diler trave, kojom se tješi pola zemlje, je iza rešetaka, a naoružane glave su na slobodi.

Bliže se vremena kada ćemo svi morati imati zataknut pištolj za pasom, kako bismo morali pucati na one kojima država ne može ništa jer upravo u foteljama sjede oni koji nesposobnošću i neradom pljačkaju, ubijaju i pale normalne ljude.

piše: Delmin Burski