Lamentirati nad tim u šta se Sarajevo pretvorilo, više nema nikakvog smisla.

piše: Ahmed Burić

Srce mi je duša slovenska: Bila je to jedna zemlja u kojoj se živjelo naizgled bezbrižno. I u njoj veliki broj raznorodnih kulturoloških pojava. Pretendenti na ozbiljne (sub)kulturne pozicije, grozili su se zbog nastanka i širenja turbo folka, koji će postati soundtrack devedesetih i o tome će svi imati nešto reći – od prikrivenih preko otvorenih fašista i nacionalnih čistunaca, do dobronamjernih profesora muzike i hroničara (uglavnom izgubljenih) vremena. Bilo kako bilo, njoj, Fahreti Jahić, koja će gostovanjima u emisiji kasnijeg naci-komedijanta Milovana Iića Minimaksa.

Ispočetka, mlada je putena pjevaljka nastupala uglavnom u ulozi etalona prostakluka i neobavijeÅ¡tenosti. Agitirala je kako ne treba zavrÅ¡iti fakultet, lupetala i bila nekako blesavo zabavna. No, postajala je sve veća zvijezda, i svaki njen novi nastup u medijima pokazivao je sve veću informiranost i svijest o sebi. Takva Brena bila je zvijezda po mjeri srednje klase u tadaÅ¡njoj Jugoslaviji, narasle na industrijalizaciji i doseljenju velikog broja ljudi iz sela u gradove. Bez obzira na sve, u njoj je, s nivoa show bussinessa, bilo nečega istinski velikog i pravog: pred 30 i neÅ¡to hiljada ljudi na stadionu pod Bijelim brijegom u Mostaru pjevala je “zabavnjački” repertoar i to tako dobro da se svako ko (je) ima(o) uho, morao malo i zamisliti.

Ja sam Jugoslovenka: I joÅ¡ neÅ¡to: Brena nije bila zvijezda samo u Jugoslaviji. U Bugarskoj su je dočekivali poput carice, u Rumuniji je pred nju na koljena padao sin diktatora Ceausescua, oprema na koncertima, rasvjeta, stage, kranovi, zvuk – odavalo je da se radi o nekome ko jeste stvoren za posao koji radi. Brena je bila neka vrsta mjeÅ¡avine Dolly Parton i Barbare Streisand, pjevačica za narod koja ima “ono neÅ¡to”, zbog čega se na nju lijepe mase. Pored tog star abilityja, u njezinim pjesmama bilo je nečega iskreno blesavog, Å¡to je čovjeka uvijek moglo podsjetiti gdje (i s kim) živi. Bizarnosti poput “bila sam u večnom Rimu/videla sam more grčko/ali nigde kraja nema/kao Å¡to je moje Brčko” ili “nije rumba nije samba/to je igra tamba lamba” ostale su zlatnim slovima zapisane u povijest estradnih budalaÅ¡tina na ovim prostorima. U svakom slučaju, fenomen Lepa Brena bio je jugoslovenska stvar i njegove manjkavosti bi se dale otkvitati na pogreÅ¡nu percepciju te sredine od strane nas naivnih.

Kad smo već kod naivnosti, izgledalo je da Brena to, definitivno, nije bila. Pred sam rat krenula je u snimanje komedija – slijedila je pravi američki princip širenja biznisa i fame – koje su po strukturi uglavnom bile imbecilne, ali su dovodile ljude u kina.

Jedan spot koji se i danas ponekad vrti na DM televiziji, zapravo podsjeća kakvim se sve sredstvima pokuÅ¡avala spasiti bivÅ¡a država. U pjesmi “Jugoslovenka” – u kojoj po strofu u duetu s Brenom pjevaju nekadaÅ¡nji pjevač Divljih jagoda i Bijelog dugmeta, heavy KrajiÅ¡nik Alen Islamović, zatim playboy puknutog glasa i reputacijom latino lovera Vlado Kalember i Danijel (u Zagrebu živeći Crnogorac koji se furao na Shakin’ Stevensa i na Evroviziji osvojio četvrto mjesto sa pjesmom Džuli, danas uglavnom u srediÅ¡tu bizarnih afera oko alimentacije i mlaćenja žena) – Brena avionom nadlijeće crnogorsko primorje, zatim Lovćen, onda beogradsko Ušće, potom Dubrovnik. Prolijeće, dakle, sva ona mjesta srdaÅ¡ca Jugoslavena, koji su nestali preko noći, baÅ¡ kao filmskim trikovima.

Uvjeravanje jednog prijatelja da poznaje čovjeka koji je u ranim osamdesetih bio pozornik na cestama između Bosne i Srbije, pa je privodio izvjesnu srednjoškolku Fahretu zbog skitanja i sumnje na prostituciju nisam shvatio ozbiljno, a i da jesam ne bi mi smetalo. Tako sjajna biografija, mora imati i mračnih trenutaka.

Maskarada: Kad su stigle devedesete, već je bilo vrijeme da neko drugi zasjedne na Brenino mjesto. Bez želje da presuÄ‘ivanjem oko koncerta u Zetri, treba iznijeti principijelan stav: ko god ne vrijeÄ‘a ničije osjećaje ili temeljna prava, plati pristojbe i sve to prijavi nadležnima, neka svira i igra gdje hoće. Dalje, valja priznati da Brena u posljednjih dvadesetak godina u Srbiji nije igrala onu ulogu kakvu je imala u nekadaÅ¡njoj Jugoslaviji. Istina, kao suvlasnica Grand produkcije i joÅ¡ nekolicine firmi povezanih s poslovanjem svog muža koji je zastupao Mercedes, stvorila je jaku finansijsku bazu, Živojinovići su živjeli na visokoj nozi, ali ona nije bila (najveća) zvijezda MiloÅ¡evićeve Srbije. To je, naravno, bila Svetlana Ceca Veličković, pjevačica koja je kao čudo od djeteta bljesnula hitom “Ja sam cvetak čudan cvetak/sitan cvetak zanovetak”.

Osim Å¡to Brena nije bila onoliko turbo koliko je podivljalo okruženje to moglo zahtijevati, za MiloÅ¡evićevu Srbiju je morala imati “falinku”, jer se, eto, “krÅ¡teno” zvala Fahreta. Udajom za tenisera Slobodana Živojinovića, unekoliko se odmakla se od lokalnog dna. Par je život pokuÅ¡ao organizovati na nekoliko lokacija, od kojih je jedna bila Florida. Uostalom, otmica djeteta koja im se dogodila stigla je iz okruženja kojem je fizički i “filozofski” pripadala Ceca. Cecina muzika, bez obzira na vrhunsku produkciju i tekstove koje je za nju skrojila Marina Tucaković, Å¡ampionka tog posla na ovim prostorima, mračnija je od Brenine, ona pjeva o patosu, mužu koji je vara i muči i pretvaranju, o vlastitom poniranju i lakoj ljubavi.

Moj je život mrtvo more: Priča o Ceci je, pogotovo onaj sapunjarski dio oko susreta s Arkanom, nategnuta storija o super-paru devedesetih proizaÅ¡la iz MiloÅ¡evićeve propagandne maÅ¡inerije. Kako dalje znamo, kad je sve bilo gotovo, i kad je MiloÅ¡ević htio ukloniti sve tragove i sve svjedoke, poput psa ustrijelili ispred juvelirnice u Interkontinentalu, a ona će joÅ¡ par godina krckati svoj status nekadaÅ¡nje zvijezde, a onda, najvjerojatnije, zavrÅ¡iti kao u svojim pjesmama. Å to se Brene tiče, biće da je “nanjuÅ¡ila krv”. Mjesto je upražnjeno, pa je možda ponovo osjetila da može biti prva? Možda je u recesiji izgubila velike novce pa ih poželjela namaći? Izgleda da je novonastala situacija kombinacija svega pobrojanog, jer ne “napada” se džaba skoro istovremeno zagrebačka Arena i sarajevska Zetra, Jutarnji list i Avazova izdanja piÅ¡u o njoj pozitivno, sva se sturila da nam objasni kako joj je srce puno za ljude kojima je nekad pjevala. Ako to uspije, a narod je ovdje blesav i naivan, eto je ponovo na vrhu. I neka je, jer objektivno sve te Seke Aleksić i Indire Radić, Slavice ĆukteraÅ¡ i instant zvijezde proizvedene u (meÄ‘u ostalim i Breninim folk- laboratorijima), nisu joj ni do koljena.

Demokratija i komisija: ÄŒemu, dakle, sve ovo? Zbog usporedbe i eventualnog zaključka kako je “eto Brena bolja od Cece, pa onda – neka svira!?” Ma, kakvi! Samo zbog činjenice da se, kad god su nekakve takve stvari u pitanju, ova sredina nikada ne propusti priliku da se propisno izblamira. Sve oko Brene je, nekako, jeftino, baÅ¡ kakva je i cijela situacija oko trenutne boÅ¡njačke vlasti : zanimanje za Brenu podigao je svojim talk showom i otvorio vrata, kantonalni ministar kulture.

Onda su se oglasile Zelene beretke koje su nekakvim saopštenjem podigle prašinu, onda je direktor ZOI zatraži da se nadoknadi 23 hiljade maraka poreza koji će Fahreta platiti, a onda su te iste beretke zvale kantonalnog premijera da on podmiri te račune. Ispada da je izbila frka na relaciji Stranka za BiH – SDA, i da je bilo dovoljno da neko nekome isporuči tridesetak hiljada nečega i stvar je legla.

Dakle, Breno, uđi slobodno, ali kucaj dvaput.

Lamentirati nad tim u Å¡ta se Sarajevo pretvorilo, viÅ¡e nema nikakvog smisla. S druge strane, svaÄ‘ati se oko Brene, definitivno nema smisla, ona nije najveći niti bilo kakav problem Sarajeva. Najveći problem su oni koji zamazuju oči, koji pitaju “je li viÅ¡e vjerujete svojim očima ili meni” i predstavljajući se duhovnim voÄ‘ama, kroje svjetovnu politiku koja im treba donijeti ono Å¡to (joÅ¡) nisu opljačkali. Fight the real enemy, reklo bi se. Jer, ovo s Breninim koncertom ili bez njega postaje sura provincija. Jer, svoje velike koncerte ovih dana imali su ili imaju sljedeći izvoÄ‘ači. Ko Å¡ta voli, nek’ izvoli: Madonna, Franz Ferdinand, Macy Gray, AC/DC, Kraftwerk, Madness, Moby… I tako dalje.

Stimuliranjem priče o Breni i sličnim nebitnim pitanjima, sklanja se fokus s pravih problema. Vrijeme je da se riješimo uloge žrtve koja svoje lucidne intervale nalazi jedino u agonalnom transu za koji je sasvim nebitno ko ga izaziva.

Brena je u tom smislu, samo jedna od prskalica u vatrometu taština i lažnih dušebrižnika.

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: Ahmed Burić