Apsurd je naša stvarnost. Ne samo na našim slavnim i preslavnim prostorima na kojima je normalno da je nenormalno, jer da je normalno da je normalno, onda bi nenormalno bilo da se u toliko uzvišeno najavljivanom 21. vijeku još uvijek uznemiravamo i dijelimo na (pri)proste faktore za tuđi užitak dok sami ne znamo koju vrstu nužde bi koristili sad, a koju odmah.

Znam, svjestan sam da je apsurd zavladao svijetom već ranije nego evo sjedoh da to i objavim svekolikom čitateljstvu. Apsurd je postao neminovnost još u trenutka kada je George W. Bush uopšte, a ne jednom, pa drugi put uspio dosegnuti do obavljanja uloge predsjedavajućeg predsjedništva svih predsjedništava na Planeti koju imamo obraza i dalje zvati svojom Majkom.

Možda je i prije bilo apsurdnih situacija al’ ja sam eto, silom prilika uvučen u taj svijet praćenja politike u trenutku kad se pojavio taj intimus božiji (prema vlastitom mu priznanju), dok sam prije toga razmišljao uglavnom o nekim drugim, sad svakom smješnim i, naravno, nebitnim stvarima, poput muzike, putovanja, umjetnosti, dobrog derneka i budalesanja od zore do zore… Al’ neću trošit riječi na tog opskurnog “lidera” koji osim što nema veze s tim poslom koji je obavljao nije znao ni glumiti da zna, nit’ je imao smisla za bilo šta, al’ eto opet nekako dođe do nečega što se smatra vrhom piramide političkog djelovanja (ubijte me ako zna nabrojat’ i amandmane Ustava koji je predstavljao). Sad bi malo, o nasljedniku mu.

Obama Barak. Godina četr’es’ osam. Siguran sam da sve znate o njemu pa da ne ponavljam činejnice te megapopularne pop zvijezde današnjice, koja sa “guglove” liste najtraženijih svojevremeno skinu i Britni Spirs i Severinin video zajedno. Osmjesi naroda i narodnosti diljem Kugle Zemaljske koji su popratili radost nevjerovatnog ishoda izbora u prijateljskim i tradicionalno neugodnim Sjedinjenim Američkim Državama su bili znak da se nešto konačno mijenja u devijantnom umu svjetske velesile, pa samim tim i ostatka svijeta. I to nabolje. Jer eto, desi se da crnac (čuj crnac, jebote), zasjedne na mjesto gdje još ni žene nisu sjele, osim u nekim lascivnim trenucima, o kojima isto neću, da ne skrenem s teme, je l’.

I, kad prođe prvi šok i razmahivanje osmjesima, napriča se Obama Barak svega i svačega. Godilo je uhu slušati sve te poruke i naznake bolje i svakako vedrije nam budućnosti. Izobećav’o se Obama Barak i prije nego zasjede kako treba na tron. Probudi toliku količinu nade čovječanstvu da je prosto bilo glupo ne vjerovati mu. I prič’o je, i čekalo se…

I krenu sa katančenjem nehumanih zatvora, urazumljivanjem nekolicine ludaka koji su, u stanju da učine puno zločestih stvari, nezaustavljivo grabili dalje. Na kraju krajeva, ako ćemo pošteno, tolika je šteta ostala iza onog prethodnog, da bi Obama Baraku trebalo bar pet uzastopnih mandata (po američkom ustavu su dozvoljena samo dva) da sve krivo ispravi, da sve loše izgladi, da sve gluposti opameti. I treba ga ohrabrit’, nije problem, treba mu spremit’ sendviče i sok da ne ogladni i ne ožedni, treba mu čak i sredit’ popust na brigu koju mora uložiti da sa svojim timom izvuče svijet iz moralnog i finansijskog kolapsa koji Republikanci izoblikovaše.

Sve mu treba dat’ samo da zaista uradi bar pola od obećanog al’ kol’ko god pokušavam sebi predstaviti logiku žirija za dodjelu najprestižnije svjetske nagrade za pamet, kojom Obamu Baraka, od oca Kenijca i majke Amerikanke, ošamariše i na “zaprepaštenje” njega samog, nikako da mi pođe za rukom. “Nobelova nagrada” u ovom slučaju za mir ode u džep nekome ko nije ni krenuo sa mirenjem, a kamoli da je šta po(d)mirio.

Apsurd. ÄŒist kao bebina guza.

Isto bi to bilo kao recimo da nekome od Vas daju “Pulicera” (prestižna nagrada za književnost) za pisanje bloga ili komentara na blogu svojih omiljenih blogera gdje povremeno podapnete koju, a desi se da bude i poneki citat u originalu ili parafrazi. A, ustvari, nit’ ste šta konkretno uradili, nit’ imate opipljivih rezultata osim što Vas eventualno neko zapazi i shvati da nije sam u mišljenju koje dijelite. A svijet ide dalje, po starom i vjerovatno gorem, jer baš ništa konkretno osim naprđivanja još uradili niste.

Ne ide mi u glavu, al’ mi se sve više razbistrava pred, nekad ružičastim, očima sva ta površnost i potcjenjivanje ljudskog uma, zaglupljivanje i nagrađivanje nekoga za ništa. Mislim da je i samog Obamu Baraka, barem ako je onakav kakvim se predstavlja, stvarno stid što mu ovo uvališe.

Da sve ne bi bilo tek puko naglabanje začuđenog piskarala treba spomenuti i činjenicu da je prijava kandidata za “Nobelovu nagradu” istekla 12 (slovima: dvanaest) dana nakon inauguracije rečenog Obame. Mislim, ko koga ovdje zajebava?

Ja sam nešto k’o razočaran. Malo, ne pretjerano iznenađen al’ razočaran jesam.

Ipak, da sad ne bi budio tradicionalne teoretičare zavjere iz dubokog sveznajućeg sna, u svom ovom apsurdu ću ponuditi jedno “realno” objašnjenje. Čini mi se vrlo izglednim da je vidovita Džemila “Nobelovom žiriju” posudila svoje vidovite kašike il’ poslala vreću vidovitog graha da razbacaju i ugledaju šta će Obama Barače radit’ u “danima koji slijede”… Eto.

iz apsurda: Nermin Čengić