Umjetnik u gladovanju

Naša sredina i taj vulgarni kapitalizam smatra da je umjetnost gubitnički element u društvu, da troši mnogo novca, a ne daje mnogo. Umjetnost i kultura, zapravo, ne daju mnogo upravo tim ljudima koji imaju novac.

Ivan Štraus
Ivan Štraus

Ivan Štraus je umjetnik koji je svojim projektima odredio arhitektonsku vizuru Sarajeva, grada u kojem je proveo najveći dio svoga života. Njegove kolege/ice se slažu da je rijetko koji arhitekt u Sarajevu, još od Vancaševog vremena, imao priliku tako se markantno upisati u užu gradsku jezgru (sa projektima Unisovih nebodera, zgrade Elektroprivrede, stambenih kula i Šoping centra na Grbavici, Holiday Inna, Naselja sunca…). Njegove zgrade postale su identitarno obilježje grada, čime se umjetnički odužio iskrenim uvažavanjem ambijentu i vremenu kada su cijenili njegov rad i iznimni talent koji je često išao ispred svoje epohe kao jedan od najuglednijih i najmeritornijih umjetnika savremene bosanskohercegovačke arhitekture.

Akademik Štraus već petu godinu ne dobiva dvije trećine penzije koje automatski odlaze na podmirenje troškova u izgubljenom sudskom procesu što ga je vodio protiv Business centra UNITIC! Njegov ‘grijeh’ je bio što je prilikom poratne obnove zgrade UNITIC-a, pozivajući se na autorska prava, što njemu i nasljednicima pripadaju po brojnim konvencijama 70 godina, zahtijevao da nova zgrada bude identična staroj, da ima ista stakla. To se nije desilo. Pravdu je zatražio u sudnici, a Ustavni sud je na kraju višegodišnjeg spora zaključio da nije došlo do povrede njegovih prava.

Grupa njegovih uglednih kolega, predvođeni arhitektom Hasanom Ćemalovićem, napisali su vrlo dirljivo i solidarno pismo Nadzornom odboru UNITIC-a, s molbom da mu oproste troškove koje je po presudi dužan plaćati svaki mjesec do izmirenja. Oni napominju da je život umirovljenih umjetnika težak i da je želja za zaštitom autorskih prava proizašla iz činjenice da je akademik Štraus cijeli rat proveo u Sarajevu i gledao kako mu u višednevnoj paljevini nestaje jedan od najznačajnijih arhitektonskih objekata, za koji su arhitekti vezani kao za svoje najmilije. Međutim, odgovor Nadzornog odbora UNITIC-a je bio negativan, ali i bez objašnjenja.




Arogantne i beskrupulozne ‘cool’ kapitaliste koji su iznikli iz etno-demokratije, ništa što ne donosi profit i ne zanima. Upravo kao i društvo u kojem oni vladaju kroz političke partije i kupljene društvene položaje. Ništa na čemu ne može da se zaradi ili politički kapitalizira nije vrijedno pažnje tih novokomponovanih moćnika. Naša sredina i taj vulgarni kapitalizam smatra da je umjetnost gubitnički element u društvu, da troši mnogo novca, a ne daje mnogo. Umjetnost i kultura, zapravo, ne daju mnogo upravo tim ljudima koji imaju novac.

Novostečenoj ‘eliti’ na položajima već decenijama ništa drugo nije potrebno osim zarade. Iz tranzicijske devize ‘ko je jamio, jamio je’ njihova životna filozofija je da se novcem sve može kupiti, od univerzitetske diplome do radnog mjesta. Novac kao mjera svega u životu pokazuje surovi neoliberalizam koji se neprirodno nakalemio na jednu patrijarhalnu, siromašnu sredinu poput naše, sa okrutnošću prema uzvišenom i lijepom, donoseći prostačko lice koje izbezumljuje normalne ljude i građane kojih je sve manje.

Mi smo devijantno društvo nesvjesno svojih duhovnih vrijednosti, nažalost, sve je manje onih koji na te vrijednosti mogu ukazati. Kada se čak ukazuje na očigledne moralne deformitete i odsustva respekta prema našim najvrednijim ljudima, te riječi nemaju snagu, jer su bez političke i finansijske moći. Najveći uspjeh nove “elite” i jeste u tome što je uspjela da preoblikuje GRAD i kreira novu političku i kulturnu klimu u kojoj je došlo do prostačenja i osiromašenja svega. Godinama svjedočim kako na socijalnoj margini sa velikom mukom žive umirovljeni umjetnici, odlaze zaboravljeni i uvrijeđeni, priključujući se armiji bukvalno gladnih stomaka svoje generacijske dobi.




Ti novoizgladnjeli nisu samo umirovljenici, već i veliki broj mladih i nezaposlenih, među kojima su i mladi umjetnici koji nisu više dobri i strpljivi građani koji očekuju logični boljitak. Oni su postali nezadovoljni, prevareni, bijesni i ogorčeni. Danas studenti umjetničkih akademija vrlo brzo uviđaju da njihova budućnost neće ovisiti o njihovom talentu i radu, već o sposobnosti snalaženja u životu, nekoj “partijskoj ili rođačkoj” šteli, darvinističkom čekanju da neki stariji kolega umre ili ode u mirovinu.

Nasuprot njima, novostvorena klasa skorojevića, moćnika iz raznih nadzornih i upravnih odbora ne mari više ni za šta, naročito za kulturu i duhovne sadržaje, niti za kulturno-historijsko naslijeđe. Ono što oni javno i tajno govore samo je parcijalni izraz pogleda i usmjerenja jedne (obično nacionalne) grupe i njihovih folklornih potreba i vrijednosti. Njihov govor nije u dosluhu sa univerzalnim vrijednostima, koje su se promovirale i branile u opkoljenom Sarajevu, a te vrijednosti su činile bit i pretpostavku opstanka svake kulture.

Zato novoformirane političke elite ne mare za to što se trajno mijenjanju duhovno i fizički naše ulice i trgovi monstruoznim i sklepanim zgradama, shopping centrima, bez urbanističkog reda i smisla, bez vizije i koncepta. Njih nije briga što misli struka, važan je novi projekat koji je nakaradni objekat u koji se treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Sebični i trivijalni članovi raznoraznih nadzornih odbora naročito preziru umjetnike, jer njihova djeca više ne uče na primjerima umjetničke zaostavštine zemlje koju su opteretili svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom neukošću. Takve bizarne i trivijalne ličnosti ne trebaju kulturu i umjetnost. Takve ličnosti pišu odbijenice u nadzornim odborima umjetniku Štrausu.

piše: Dino Mustafić

2 Replies to “Umjetnik u gladovanju”

  1. Žalosno i tužno, da uzmu čovjeko to malo crkavice, žaloso je jer kapitalizam ubija svaku želju za životom, on je totalna degradacija smisla, on je očaj koji čovjek ostavlja nemoćnim i malim. Trebamo se vratiti zdravom odnosu prema tradiciji. Po mom mišljenju emotivno jedinstvo i suosjećanje jednih prema drugima je osnova svega. Nacionalističko izvitopereno tumačenje kulture kojom se može manipulistai narodnim masama i njihovim nagonima, dovelo nas je da smo postali sve veći i veći snobovi i da na ovake ljude gledamo kao ideal prošlosti. Oni su kulturu privatizovali, i to se nikako nije smjelo dogoditi.

  2. Da nije onda zin’o tražeći odštetu za duševnu bol što se promijenila nijansa boje stakla – dobijao bi penziju kao Akademik.
    Kada mu je sudija predočio dva komada stakla, ono koje je bilo ranije i sadašnje, nije znao kazati koje je bilo prvobitno ugrađeno. Tako je “pao”.
    Ne kaže se đaba “malo mačku teleća glava”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *