Pitali su me što se tokom opsade nije išlo u proboj na Grbavicu.
Iskreno, nemam pojma. Mogu vam dati samo moje pretpostavke utemeljene na informacijama kojim sam ja imao pristupa.
Prvo
Drugo
Na Grbavici nije postojala jaka bosanska jezgra kao što je to bio slučaj sa drugim naseljima. Bilo je dosta ljudi koji su u suštini podržavali SDS-ovske ideje i koji bi išli protiv pokušaja oslobađanja.
Treće
Gradska naselja su opasne bojišnice. Iziskuju jake snage, dobru podršku, snabdijevanje… a niko nije bio za to da se žrtvuje stotine života za Grbavicu, kad si imao druge “atraktivnije” ciljeve. To je vjerovatno bilo pogrešno jer je Grbavica otežala prohodnost u gradu, vezala jedinice i definitivno imala ogroman učinak u pregovorima. Neki su godinama špekulisali da su “istočnobosanske enklave zamijenjene za dijelove Sarajeva”. Ovo se može protumačiti kao zlobna propaganda ali niko ne može poreći da je težak položaj Sarajeva bio adut u četničkim rukama.
Četvrto
Na primjer, u početku Igmanske ofanzive 1993. godine kad su sve snage Romanijskog korpusa poslane na Igman i kad su Grbavicu branile “kokošarske” trupe ogrezle u pljačku i maltretiranje civila ali ne i u prave borbene operacije. Tad su četnici iz Lukavice i okoline povukli neke od svojih najboljih jedinica na Igman i tamo ih uključili u proboj.
Po mom mišljenju to su bili idealni dani za kontranapad na Grbavicu koji bi privukao veliku medijsku pozornost, podigao moral sarajevskim jedinicama i natjerao četnike da se zamisle isplatili se ići dalje na Igman. Inače, na Igman su u ispomoć počele stizati naše udarne trupe iz drugih korpusa, tako da pad Igmana nije bio neizbježan kao što se činilo u početku ofanzive.
Mislim da će se više o Grbavici i planovima oko nje saznati kad ljudi zbog kojih se istina krije odu – u zaborav.