Volim sve što vole mladi?

Mi smo generacija koja živi u strahu od ponovnog rata, generacija koja nema osobnosti. Nemaju nas sutra po čemu pamtiti.

Nemaju nas sutra po čemu pamtiti
Nemaju nas sutra po čemu pamtiti

– I kako je to sad tamo, na Balkanu?

– A kako će bit. Rat počeo devedeset druge i evo traje još.

– Kako misliš traje još?

– Maaa ništa, pusti. Hajde ti nekom objasni da rat u našim umovima nije prestao, da nam sade mržnju, siju je, gledaju kako klija, raste i razvija se. Neki se izbore. Drugi pokleknu. Ratujemo mi još. S posljedicama rata.

– Hajde dobro. Bilo je nekad tu dobrih stvari.




– Kako zaboga misliš nekad?!, budi se moj neosnovani ponos, moj inat, moja podsvijest koja ruši sve granice, sve loše što postoji. – Kako misliš nekad?!

– Dovoljno je reći jednu stvar – ‘Volim sve što vole mladi.’ – čula si to?

Moja svijest i podsvijest nekad zaista potcjenjuju jedna drugu i zaboravljaju da posjeduju isto znanje.

– Naravno da sam čula.

– Hej, čekaj.

– Pa smijem li ja reći, u vremenu u kom živim da volim sve što vole mladi?

– Šta mladi vole?, nadjačava moja svijest podsvjesno kreiran ponos i on uzmiče pred činjenicama. – Bilo je tu nekad dobrih stvari – hvatam sebe kako melanholično ponavljam.

– Stani! Ima dobrih stvari!

– Kakvih?

– Mi smo turbofolk generacija. Generacija koja se boji da glasno istupi iz okvira. Mi smo povodljivi, postajemo alkoholičari, slijepo slijedimo primjere koji nam se možda suštinski i ne dopadaju. Gušimo u sebi želje i stapamo se u bezličnu masu!

– Svi?

– Da, svi. Ili se vraćamo u prošlost i slijedimo one. koji više ne postoje, ili ostajemo u sadašnjosti i uhvatimo sebe u ponavljanju besmislenih tekstova pjesama. Ne smijemo osporavati vrijednost Meše Selimovića ali njega više nema. Ne smijemo zaboraviti Štulićevu genijalnost ali on više ne stvara. Gdje smo tu mi? Po čemu će pamtiti nas? Mi ne dajemo šansu novima, mi ne pravimo revolucije. Mi smo generacija koja živi u strahu od ponovnog rata, generacija koja nema osobnosti. Nemaju nas sutra po čemu pamtiti.

– Nemoj tako, heeeej, ima dobrih stvari. Ima i bilo je.

– Ima! Ali gušimo ih. Mora li kod nas čovjek umrijeti pa da se tek desetljećima poslije njegove smrti shvati da je vrijedio? I da ga onda veličamo? Ako smo ispred svoga vremena možemo li mijenjati vrijeme ili moramo čekati da nekad neko drugi, nakon naše smrti shvati nas?




Pričaju moja svijest i podsvijest. Vode sukobe, ratove. Jesam li luda? I hoće li tu moju ludost smatrati genijalnošću nekad, desetljećima poslije? Usuđuješ li se nakon ovoga reći ‘Volim sve što vole mladi.’?

piše: Neira Kadić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *