Hajde da je zaboravimo. Srebrenicu. Nema smisla viÅ¡e “nezaboravljati” Srebrenicu. ZaÅ¡to vaditi glavu iz pjeska jednom godiÅ¡nje ili tek kad zatreba? Umorismo se.

Nakon 15 godina “nezaboravljanja Srebrenice”, imamo zaboravljene ostatke porodica kojih se niko ne sjeti. Ostatke porodica koji zavise od pojedinačne pomoći koju skupljaju “obični” ljudi. Imamo pronevjerene novce koje su upućene da se tom dijelu svijeta vrati smisao života, a to su im oteli, beskrupulozni vladari stvarnosti. Sve to dok “nismo zaboravljali”.

Zaboravimo Srebrenicu. Nakon 15 godina “nezaboravljanja Srebrenice” i dalje nam “nezaboravljanje” kvare dokazane i ubice u nakani koji vole proÅ¡etati Srebrenicom i to obično danima kad to najviÅ¡e boli. PuÅ¡taju na slobodu rijetke uhvaćene jer im se pogorÅ¡alo zdravstveno stanje ili im je istekla dvotrećina kazne. Zar za Srebrenicu može da istekne kazna? Može. Vidimo, znamo.

Zaboravimo Srebrenicu. Manje će boliti rana koju nagriza onaj ko je se uhvati kad mu zatreba i “troÅ¡i” je u kojem god kontekstu stigne. Ugledajmo se na državu. Država se Srebrenice sjeti jednom godiÅ¡nje, a to sjećanje se intenzivira kad se ganjaju izborni poeni.

Hajde da, iz jednostavnog pijeteta prema nevinim žrtvama, još jednostavnije zaboravimo Srebrenicu. Zaboravimo je zbog sramote od svih koji se njom okoristiše, još uvijek koriste ili tek imaju namjeru da se njom okoriste, a mi tu ne možemo ili nećemo ništa da promijenimo. Zbog sramote od onog imbecilnog vozača kojem smeta zastoj dok kroz glavni grad prolazi kolona sa tabutima Srebreničana.

Zaboravimo Srebrenicu, da ne bismo gutali gnjev i suze koje nas obuzimaju kad se pojave besmisleni vladari koji će baÅ¡ kad je rana pod upalom stuÅ¡titi svoju otrovnu so nipodaÅ¡tavanja. Zaboravimo Srebrenicu, pa možda uspijemo onemogućiti sve koji “rade svoj posao” samo kad treba isporovocirati ucviljene porodice, kao i one koje se prihvate svog posla samo u julu mjesecu svake godine.

Zaboravimo Srebrenicu i sve što se tom istočnobosanskom gradiću izdešavalo u posljednjih 15 godina. Onemogućimo političke, vjerske i sve ostale glodare da se napajaju krvlju iz 8372 izgubljena krvotoka. Zaboravimo na Srebrenicu, pa će nam biti lakše shvatiti kako je moguće da se u vremenu bjelosvjetskih čuda gdje svako ko želi može da sazna šta si doručkovao jutros, još uvijek je nadležnima nedostižan taj ratko mladić, koji Srebrenicu svojevremeno pokloni. Srpskom narodu?

Ako sve pomenuto ne upali onda se uhvatimo argumenta koji u današnjem površnom i nikad povodljivijem društvu obavezno pali. Zaboravimo Srebrenicu jednostavno da se ne bismo sjećali. Nama će biti kao da se nikad ništa nije desilo, a Potočari više neće vrištati tišinom, kojom danas ne dozvoljavaju nikom da tek tako prođe tim komadom zemlje na kojem su posađene pronađene kosti nepotpunih skeleta, natrpanih po masovnim grobnicama uzduž i poprijeko vječno potopljenog sna o civilizaciji.

Skonimo Srebrenicu od svega. Od vječitih “pravednika” koji se ljeti odvaže na put u Potočare kako bi odali počast – počast mrtvima koje su umrtvili njihovi Å¡tićenici. Od Evropljana u pripremi koji svoj put utiru nepotpunim komadima istrulih leÅ¡eva. Od besmislenih vladara koji progovaraju iako se Å¡utnjom govori viÅ¡e i glasnije.

Sklonimo Srebrenicu od svega pa i od “nezaboravljanja”. Biće joj lakÅ¡e. Biće im lakÅ¡e.

piše: Nermin Čengić

Trenutno 8 mišljenja. Kakvo je vaše mišljenje?

Vezane teme: Nermin Čengić, Srebrenica