Džamonja: Zaključaj! Zalupi! To je!

Nema kanala na kome nije prenos neke fudbalske utakmice, pa na gramofon stavljam ploču Beatlesa (jedan prijatelj me nedavno zajebavao da sam ja jedini čovjek u gradu koji još ima gramofon i sluša ploče).

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Iz crnog Jaguara izlazi baba. Da tu scenu gledam pred Bakingamskom palatom, pomislio bih da je baba Kraljica Majka, ali sve se odigrava pred neuglednim ulazom u Kranjčevića 9. Oslanjajući se na štap, bakutaner se s mukom izvlači iz dubokog sjedišta, a kćerka (?), unuka (?) joj pantomimom ‘govori’: ‘Za­ključaj! Zalupi! To je!’, i kola nestaju iz ugla. Bakica (već mi je postala simpatična) se osvrće oko sebe, baš kao neko ko dugo nije bio u tom kraju: sve joj je poznato, ali opet ništa nije isto. Poštapa se do ulaza u haustor, a ja idem za njom, jer znam da u stubištu nema svjetla. Presrećem je i pitam: ‘Mogu li Vam pomoći? Znate, u haustoru nema svjetla. Na koji sprat idete?’

Kako me je netremice gledala prije nego je pokazala ‘treći’, shvatio sam da je pitanje čitala sa mojih usana. Uzimam je pod ruku i vodim uz stepenice. Zvonim i vrata se otvaraju, a na njima neka bakina vršnjakinja. Prijateljice se izljube i pozivaju me da uđem… Pijem kafu sa njima i pitam: ‘A, kako ćete se vratiti?’ (I ja mogu pomalo čitati s usana): ‘Kćerka će doći po mene.’




Potpuno zaboravljam da sam bio pošao iz kuće, pa se penjem sprat više i, poražen činjenicom da je kćerki bilo teško izaći iz jebenog Jaguara i otvoriti majci vrata, sipam si duplu lozu, iako sam se zakleo da ‘od ponedjeljka’ neću piti. Nema kanala na kome nije prenos neke fudbalske utakmice, pa na gramofon stavljam ploču Beatlesa (jedan prijatelj me nedavno zajebavao da sam ja jedini čovjek u gradu koji još ima gramofon i sluša ploče).

I gluhonijema starica i Beatlesi mi u sjećanje prizivaju mog pri­jatelja Garu. Zajedno smo išli u osnovnu školu, šutali lopte, odvajali svaki dinar da kupimo tada rijetke ploče i sa našim slabim engleskim pokušavali da ‘skinemo’ riječi, krili Čik i Adama i Evu u korice Politikinog zabavnika… A, onda (negdje u šestom, sedmom razredu) Garo oboli od meningitisa. Dugo se borio za život, ali se izvukao. Međutim, ostao je gluhonijem.




Ja sam pošao u gimnaziju, a Garo na grafičarski zanat, pa se više i nismo tako često družili. Najčešće na našim seansama fudbala svake nedjelje, ali više ne u FIS-u, nego u Skenderiji. Ili na Željinim i Bosninim košarkaškim utakmicama.

Kad mi je otac umro, Garo je došao da mi izjavi saučešće. Sjedili smo u očevom stanu i pili Skenderbeg kad me je Garo zamolio da mu dam olovku i papir. Napisao je: ‘Daco, možeš li nam pustiti Beatlese?’ Zbunjeno sam ga pogledao, a on se nasmijao: ‘Ništa ne brini. Svakako ih znam napamet – samo nek se vrte.’

Garo je svoj hendikep iskoristio da se sav baci na čitanje, a kako sam ja tada počeo raditi u Oslobođenju, a on u štampariji, sada smo se češće sretali i ‘raspravljali’ o Kišu, Bulatoviću, Markesu… Garo tada nije bio savladao čitanje s usana (a pogotovo ja), komunicirali smo preko cedulja i znali smo se dobro zakačiti, jer sam ja (tada) tvrdio da je Kiš Borhesov plagijator, a njemu si mogao u sve dirnuti osim u Kiša.

Ja sam sanjao, a Garo je naporno radio svoj posao i dok smo se okrenuli već nam je bilo nezamislivih trideset i pet godina. Poslije par propalih veza, donio sam odluku da se ‘smirim’, da se, kako je i red, oženim, da imam djecu. Pričao sam o tome sa Garom, a on mi je samo rekao: ‘Imaš li koga u planu?’ ‘Nikog posebno: samo da je mlada, zgodna, bogata, inteligent­na… A, šta je s tobom?’ Odmahnuo je rukom: ‘Jebo ženu kad se s njom ne mogu posvađati. A, i bojim se, Daco: šta ako je moja bolest nasljedna? Ne bih želio da se mom djetetu desi ono što se meni desilo.’

Kad sam pretprošle godine ležao u bolnici, došao mi je u posjetu. Držao me je za vrelu ruku i pitao: ‘Možeš li me čitati?’ Klimnuo sam glavom. ‘Znaš, kad sam ja bio u bolnici, bio sam u komi, pa nisam bio svjestan kad ste ti i raja iz razreda dolazili. A, sve ove godine ti za­boravljam ispričati šta mi se desilo. Vidio sam je!’

‘Koga?’

‘Znaš ti koga. Nju.’

‘Pa, kako izgleda?’

‘Koliko se sjećam, bila je to prelijepa djevojka, blijeda lica i s izrazom dosade. Nije bilo nimalo strašno. Nemoj se bojati. Preživjećeš, to ti kaže tvoj Garo: opet ćemo mi slušati naše Beatlese.’

Počeo sam plakati, a on mi je dlanom obrisao suze, posjedio još malo i ostavio me da spavam. Danima sam čekao da mi se ukaže Garina vizija, ali ona se nije pojavljivala, a kako sam se iz dana u dan osjećao sve bolje, jednom sam rekao: ‘Ma, ko te jebe’ i izišao iz bolnice.

* * *

Sada, dok škripi ploča na gramofonu, ja razmišljam da možda svako ima svoju viziju, da će Ona po mene možda doći u crnom Jaguaru, reći mi: ‘Zalupi! Zaključaj!’ I to će biti to.

pričao: Dario Džamonja

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *