Zuko Džumhur: Osveta mrtvih sultana

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda. Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe… Bilo ih je šest…

Sultanske grobnice u Bursi
Sultanske grobnice u Bursi

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama – Sarajevo pred austrijsku okupaciju – zeleno u magli zelenog ćutanja. Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadlerove katedrale – zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša. Najzelenije zeleno zelenilo. Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.




Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija… Opet uramljena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina… U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećerlama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada. Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smeđih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade. Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina…

Iz impozantnog ‘vestinghauzovog’ zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle. Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najmlađi Nemanjić nekada plovio u Nikeju. Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi… ‘Hodio sam – piše – i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje…’

Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije. Čitao je ‘pismo o hristijanima’ i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih. Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom. Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom ‘pokoriše strogim pravilima monaškog čina’.

Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, ‘čuvene’ i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim. Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: ‘I vsaki dan na večeru povaseh hodzaceh podavajut hleb i čorbu musafirom’.




Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda. Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe… Bilo ih je šest… Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima. Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista. Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija. Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kemalističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.

Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine. Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.

U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijetloplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru ‘Zelene Burse’. Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna…

Čitajte Zuku Džumhura »

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *