Isplaniraš zločin, počiniš zločin i pobiješ HILJADE ljudi. Priznaš da si počinio taj zločin, da si pobio HILJADE ljudi. Onda se malo prošetaš, prodinstaš kupus, ispečeš koju pitu i slobodan si

Ostadoh bez suvisle riječi pa ću se poslužiti riječima drugih i parafrazirati pjesmicu Pol Sajmona koju sa Art Garfanklom otpjeva prije “preko nekoliko godina”… Nikad aktuelnijom od sadaÅ¡njeg trenutka ne bi…

Pozdravljam te Tamo, stari prijatelju, dođoh da popričamo još jednom.
Ono što sad gledam posijano je dok sam još sanjao, a sad prerasta u krik.
Ono Å¡to mi je roÄ‘enjem usaÄ‘eno u mozak i dalje ostaje – u zvuku tiÅ¡ine.

U nemirnim snovima sam hodao uskim ulicama presvučenim crnom kaldrmom, ispod oreola ulične svjetiljke.
Podignutom kragnom teksas jakne Å¡titio sam se od hladnoće i vlage, u “starkama” gazio blato rovova i smijao se zvijeri koja ne praÅ¡ta ljubav.
Oči su mi probadali blještavim svjetlima granata. Prolamali su noć svjetlećim mecima i remetili zvuk tišine.

U sjaju svijeće vidio sam desetine hiljada mrtvih. Pa i više.
Nijemi su pričali.
Gluhi su slušali.
Pisane su riječi koje nikad izgovorene neće biti. Niko se usudio nije da poremeti – zvuk tiÅ¡ine.

Budale, rekoh, pojma nemate. Ova tišina galopira, raste.
Slušajte riječi koje mogu naučiti, uzmite ruke koje mogu pružiti.
Ali riječi kao nečujne kišne kapi padoše
Odjekujući iz bunara tišine.

Ljudi se klanjaju i mole neonskom bogu kog sami stvoriše.
Upozorenja poput proročanstva blješte,
napisana po tramvajima, na zidovima, u haustorima, na transparentima, na sleđenim licima.
Šaptala su zvuk potpune tišine.

Dakle, isplaniraš zločin, počiniš zločin i pobiješ HILJADE ljudi. Priznaš da si počinio taj zločin, da si pobio HILJADE ljudi. Onda se malo prošetaš, prodinstaš kupus, ispečeš koju pitu i slobodan si.

Toliko o tome, a sad ponovo pred televizore na novu (tor)turu Dodika, ÄŒovića, Tihića, Radončića i bratije… Kad oni zavrÅ¡e, prebacite na National Geographic ili Discovery da vidite i malo svijeta, jer za svog života vizu dobiti nećete, jer se vize ne daju stanovnicima zemalja koje ni same nisu sigurne u vlastito postojanje niti rade bilo Å¡ta na tome da dokažu da postoje skoro pa hiljadu godina. Možda je to i dobro jer bi ta, skoro pa hiljadugodiÅ¡nja zemlja, crkla od stida kad bi vidjela Å¡ta joj se radi, ko je vodi, ko je “spaÅ¡ava”, ko joj sudi, ko i kako joj presuÄ‘uje…

piše: Nermin Čengić (septembar 2009)

Šta mislite o ovoj objavi?

Vezane teme: Biljana Plavšić, Nermin Čengić