133 ruže za generala

piše: Nermin Čengić

Poštovani Jovo,

Nermin Čengić
Nermin Čengić
Ima nekoliko sedmica sve krenem da ti pišem, pa me sramota. Htio sam se poslije 5. marta poklopit’, ušutit’, ne spominjat’ nikom, a opet moram. Tačno ne može u meni ostat’. Ako ovo kad dođe do tebe biće mi drago. Poslao bi ti ja poštom al’ me strah da te ne puste prije nego što pročitaš, pa se neću moć’ upisat’ među one koji su se “borili da te puste” oplakujući sudbinu kletu u ljepotama sarajevskih bašči i razlistanom hladu ispred ambasada. Znam da budeš na internetu, kokad ti je zabranilo puno hodat’, pa možda naletiš i na ovo.

Nadam se da se ne ljutiš zbog izostanka persiranja. Nije to zbog nepoštovanja, daleko bilo. Za tebe ga rijetko mnogo imam, Ljudino. Nego, kontam, u istom smo se kazanu kuhali pa je nekako običnije zbog svega što jesi. Valjda se ne ljutiš.

Nije mi ko Tebi, generale. Pod ovom maslinom mi samo rijetki povjetarac donese olakšanje jer evo nikako da dočekam da T. donese pletaru crnog iz Potomja, pravo iz bureta. Nema ga od jutros ko za inat. Malo surfam jer ti se ovdje nema šta radit’ dok prži sunce, pa naiđem na vijesti o tebi, o nekakvim pismima, nekim strancima koji se polomiše da te izbave i ovdašnjim im kolegama koji konačno krenuše da spašavaju svoj obraz dok se još spasiti da. Čujem da kod tebe u Beču ima dosta naših pa te obiđu, pripaze. Srećom pa tamo ima jer ovamo baš i nema dok ih sila ne natjera.

Šta da ti kažem: neprijatelji i danas, 16 godina poslije izbijanja mira kao ranjena zvijer pucaju iz svih uporišta u namjeri da onesposobe našu hrabru nepobjedivu Armiju BiH. Nisam (još) skrenuo, ne brini. Znam ja da nema ni Armije BiH, tačnije da je prestalo biti upravo u trenutku kad su tebe nogirali. Znam i to da Bosne i Hercegovine nema, bar ne u onom smislu u kakvom smo htjeli da bude. Samo se malo šegačim sa sudbinom mrtvaje. Može mi se jer nema ko da mi zamjeri, da mi prigovori. Nema baš previše ljubitelja i agitatora Bosne i Hercegovine za koju si se borio, a znaš ti to i sam. Nego, da te ne peglam tim glupostima. Koga sad interesuje smisao i način četvorogodišnje borbe u kojoj su jedino pravedni poraženi, a svi drugi na debelom dobitku.

Isto ko kad si otišao na put, ni sad ovdje nema nekakve vlasti koja bi mogla uraditi nešto za svoje građane. Nije ti niko kriv što lutaš po svijetu u godini u kojoj se ne održavaju izbori. Pored toga im nisi po volji i zbog drugih stvari: ekavica, nacija, istina o Kazanima, humanitarni rad… Ne uklapa se to u njihove kockaste glave. A nisi ni Ejup da ti se Sarajevci priklone, tako da se ne nadaj pretjeranoj pomoći odavde. Nema ko.

Čitam na internetu da se u Sarajevu piše pismo koje će potpisati “sarajevski intelektualci i umjetnici”. Nećeš mi vjerovat’, al’ sam mor'o pet puta pročitat’ da se uvjerim. Pogledao sam datume i vidim da je došlo tek nakon dva pisanja kolega im iz Francuske. Valjda je taj priječanski potežak pa treba vremena da se prevede šta bi trebalo raditi ako se misli obraza sačuvati, da ti se pogleda u oči kad budeš konačno na slobodi. Tako ti je to kod nas, generale. Obraz se spašava umjesto da se čuva. Sve ti to znaš, majstore, ne moram dodavat’. Znaš nas sve, jako dobro si nas upoznao.

To što sam pod maslinom, ne mijenja činjenicu da NE BIH potpis'o onu peticiju koja na žegu i omoru istjera “sarajevske intelektualce i umjetnike”. Zahvali im se, bogati, ja ne umijem, što se probudiše nakon više od četiri mjeseca da urade nešto konkretno čime bi ti eventualno mogli pomoći da se vratiš u Sarajevo. I sad su ponosni na sebe. Ko da ih gledam, napuhani su ko purani i ne daju da im se kaže da je bolje da ne romore i ne govore o svojoj sramoti.

Meni se ne zahvaljuj. Ja ne potpisujem. Daleko bilo da ne želim da te konačno puste, nije ni zato što ne mogu doć’, nego što: prvo, nit’ sam intelektualac, nit’ sam umjetnik, a drugo i važnije jer ti iskreno želim da se ne vratiš. Idi gdje god drugo ima, samo ne u Sarajevo. Svugdje će te sa zadovoljstvom dočekati jer si Dobar Čovjek. Među ove mutavce i uspavane korisnike slave ne dolazi. Nije to više mjesto ni za koga normalnog, a posebno ne za tebe, Jovo.

Ovi što kažu da hoće peticijom potaknuti vlasti da nešto urade za tebe, moj generale, ne mogu ni za sebe sredit’ da im pozorišta i festivali rade kako treba. Tek međusobno naprđuju vlastitu sujetu dok im djeca, koju im Ti školuješ, dolaze kući prebijena zbog novca za užinu i mobitela. Naravno ako uspiju izbjeći ujede divljih pasa koji haraju glavnim gradom. Bolje ti ganjaj štogod ozbiljnije. Eto tih Francuza koji “ničim izazvani” napraviše više za tebe nego sve ovo jada što te na sva zvona vole i pisma ti pišu. Bolje ti je bježi od nas kojima stranci (najmanje dva puta) moraju pojašnjavati da si zatvoren u Beču bez valjanog osnova. Džaba im diplome i uspjesi moj Jovo, kad ne vide dalje od vlastite nosurde, spašavajući si sada dušu na tvojoj muci. Ispašće i na televiziji, znaš.

Uz zaista iskrenu želju da te što prije puste na slobodu, imam ti još iskreniju želju da se odrekneš ovdašnje e-lite i odbiješ da budeš među licemjerima. Kad te puste, furaj gdje god ima, samo ne ovdje. Sa svojom “rajom” se svakako možeš dobacivat’ preko skype-a svaka četiri mjeseca.

P.S.
Kako ja nemam pojma o crtanju, a sviđa mi se naslov “133 ruže za generala” što sam ga sam smislio, nek ovo pismo bude simboličnih 133 ruže za 133 dana koliko se u Sarajevu uglavnom šuti o tebi. Nisam gej, majke mi, nego će izgledat’ pravo dobro ako ispadne u novinama.

Izvini, generale!

Rumen ispod masline, Nermin Čengić

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *