40 +

generacijeKultni sarajevski klub Sloga odnedavno organizira igranke samo za starije građane. Čisto ludilo!

Te noći pred sarajevskim klubom Sloga umalo nije došlo do omanjeg diskriminacijskog incidenta. Dvije lijepe djevojke, stare (ili bi preciznije bilo reći – mlade?) između 25 i 30 godina, uzaludno su pokušavale ubijediti zaštitare da im dozvole ulaz. Momci ni da čuju za takvu mogućnost.

– Znate, ovo je večeras igranka samo za one koji imaju više od 40 godina. Vi ne spadate u tu grupu.

Djevojke su protestirale, pitale zar postoji takva dobna granica kad je ples u pitanju, ali sve je bilo uzalud. Znaju za zakonsku regulativu koja u to doba ne dozvoljava malodobnim osobama kretanje bez pratnje, ali da njima dvjema neko zabrani ulaz zato što u trećoj deceniji života nemaju dovoljno godina, e to, kažu, prvi put čuju. U tom trenutku đavo je u rečenu situaciju ubacio nikog drugog do glavnog i odgovornog urednika Gracije. Uznemiren prethodnim dijalogom, sad ni ovaj lik nije bio siguran da ispunjava uslove za pripuštanje u posvećeni zabran plesa, jer on, za razliku od djevojaka, ima višak godina, pa se s izvjesnom zebnjom obratio zaštitarima:

– Oprostite, a mogu li ja ući? Ja sam pedeset plus…

– O, gospodine, samo izvolite. Ovo i jeste veče za metuzaleme poput vas.

Tako to biva u životu. Nije baš uvijek pravedan, niti logičan. Djevojke ostadoše napolju, a rečeni urednik, sretan što mu breme godina makar jednom posluži kao plus, a ne kao hendikep, odgega unutra. Do prvog slobodnog šanka…

A unutra – čudo neviđeno. Sve pršti od energije, muzike, plesa, piva, žestine i ostalih životnih radosti. O, Lola, o Lola, ti znaš da nisam milioner… – poručivao je s razglasa pokojni Vladimir Savčić Čobi, praćen grupom Pro arte i neobuzdanim deranjem stotina nazočnih Sarajki i Sarajlija. U tom trenutku, Sloga se prolama od pjesme i generacijskog ludila kojem je teško naći premca. Promašena generacija dočepala se svojih 300 minuta (Kao da su pale s neba. Nismo ih očekivali, ali kad su već tu, sad ćemo ih debelo naplatiti) i ne ispušta ih ni na tren. To je bila treća po redu igranka organizirana za ljude starije od četrdeset godina. Ideja je da se jednoj već pregaženoj, ratom osakaćenoj i politikom upropaštenoj generaciji pruži prilika za izlazak, malo povoda za otkačenje, mogućnost da se pojavi u gradu nakon početka policijskog časa, a da se pri tome ne osjeća kao Alisa u zemlji čuda, kao slon u staklarskoj radnji, kao krme u Teheranu ili BiH u Evropskoj uniji. Ili, još gore, kao građanin s bosanskim pasošem na, recimo, frankfurtskom aerodromu. Igranka oficijelno nazvana Disco 40 + rijetka je prilika da se ljudi kojima je mladost davno prošlo vrijeme u disku osjećaju kao svoji na svome. Kao Bošnjak u Neumu, hercegovački Hrvat u Makarskoj, ili bosanski Srbin u Solunu.

Ludilo zvano Disco 40 + te je subote u Slozi trajalo satima. Kada prođe četrdesetu godinu života, čovjek je već doživio toliko poraza, primio toliko udaraca, udijelio ili dobio (nekako mu na isto izađe; podjednako bole) toliko izdaja da svi ti ožiljci na licu i tijelu ostavljaju neizbrisiv trag, gaseći ljepotu i tvoreći novo tijelo, novo biće, novo pakovanje, kojim dominiraju bore, pogurenost, salo, deformacije lumbalnog, urinarnog i probavnog trakta, usahlost svake vrste. Kad takvu jedinku sretnete na ulici, nepogrešivo znate ko joj je (ko nam je!) dohakao. Život. Ali kada je vidite u Slozi, dok odljepljuje, urla, pjeva, zabavlja se, mlatara rukama, nogama i guzovima, dok đuska ne pitajući se kako to sve izgleda drugima, jer i drugi rade isto što i ona, kradu i do dna ispijaju rijetku priliku koja im je ponuđena, onda svjedočite jednom sasvim drugačijem biću – opuštenom, lijepom, na jedan važni i nezaboravni trenutak bezbrižnom i bezazlenom.

Eto zanimljivog pitanja: šta je, ustvari, generacija? Kad imaju dvadeset godina, njeni pripadnici žestoko se razlikuju po muzici, filmovima, farmerkama i frizurama. To su nepremostivi ideološki kodovi. Kada prođu četrdeset, a pogotovo pedeset, te se estetsko-ideološke razlike brišu, jer pripadnici generacije sad imaju nešto što im je svima zajedničko i što ih veže čvršće nego što ih bilo koja karakteristika dijeli. To nešto zove se starenje. Kad pređu 40, i hipici i šminkeri i papci i rokeri urlaju dok prate Čobija i njegovu nebuloznu pjesmu o Loli i milioneru. Danas im je pomenuti refren svima podjednako zabavan, bez obzira s koje su strane te pjesme (lijevo, desno, ispod, iznad, ili u samom centru), bili prije dvije ili tri decenije.

Krajem osamdesetih godina, filmska je industrija otkrila jedan užasan fenomen – da u kino sve više idu sve mlađi ljudi, i da mu sve češće okreću leđa sve stariji gledatelji. Pa je u skladu s tim tržišnim principom redefinirana i estetika Hollywooda, koji je počeo praviti filmove za trinaestogodišnjake. Teror mladosti u međuvremenu se proširio na sve aspekte našeg života, pa tako danas kreme koje otklanjaju bore, ili otapaju celulit, ili pripravke protiv sijede kose, dakle – sve preparati namijenjeni generaciji pedeset plus, reklamiraju djevojke i mladići ne stariji od 18 godina. Apsurd nad apsurdima, ali slobodno tržište i jeste takvo: do određene granice liberalno i podsticajno, a nakon te granice suludo, morbidno i destruktivno.

Novi je fenomen da vodeće industrije (zabave, ljepote, turizma) otkrivaju da prava finansijska moć s trinaestogodišnjaka ponovo prelazi na četrdesetogodišnjake. Jer dolazi vrijeme sebičnih roditelja, koji ne žele provesti život dvoreći svoje budalaste tinejdžere, nego hoće da nešto malo od tog života ćapnu i za sebe. E, u tom ćapanju pomenute industrije vide povijesnu šansu. Gospođa i gospodin zvani 40 + napokon postaju tržišno i marketinški interesantni profili. Mediji nas sasvim neočekivano zasipaju tekstovima i porukama čiji je zajednički imenitelj nedavni naslov iz jedne dnevne novine – Život počinje u šezdesetoj.

Lijepo zvuči. Onako optimistički i lepršavo skrojena, ta poruka budi nadu. Ali je za jednu bitnu zeru nerealna. Sve bi bilo mnogo ljepše, bliže životu i manje osjenčeno marketingom kad bi se poruka ublažila i drugačije profilirala. Puni smisao dobila bi tek kada bi glasila – Život ne završava u šezdesetoj.

Nego – da se ne zajebavamo – u šezdeset prvoj.

piše: Ozren Kebo

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *