A Sarajevo šljašti li šljašti…

Podaci kažu, 380 gradova u 35 zemalja učestvovalo je u akciji Sat za planetu Zemlju. Ne znamo za druge sredine, ali što se prijestolnice BiH tiče, slobodno računajte da je u akciji, ustvari, učestvovalo 379 gradova

Te noći, 27. marta, ljudi su pokušali nešto za šta znaju da nema velike šanse za uspjeh. Gašenjem svjetla na jedan sat, osviješteni dio čovječanstva pokušava poslati poruku drugoj polovici planete, onoj neosviještenoj: probudite se, Zemlja se ubrzano uništava, mi smo glavni krivci za to i malo nam je vremena ostalo da nešto promijenimo.

Akcija benignog i neinspirativnog naziva, “Sat za planetu Zemlju”, prvi put je organizirana prije četiri godine u Sydneyu. Građani tog ekološki svjesnog grada tada su prvi put ugasili svjetlo u znak protesta protiv načina na koji je čovjek prirodu podredio sopstvenim nezajažljivim potrebama. Akcija iz marta u mart raste, ove je godine u njoj, po nekim procjenama, učestvovalo 380 gradova iz 35 zemalja svijeta.

Među tim osviještenim polisima našao se, a da niko živi ne zna ni kako ni zašto, i jedan grad s brdovitog Balkana. Odaziva se na ime Sarajevo, ima negdje između 380.000 i pola miliona stanovnika, u bliskoj prošlosti preživio je tragediju kakvu malo gradova doživi i danas pokušava oživjeti atmosferu pristojnog života. Zato i uključenje u akciju Sat za planetu Zemlju mnogo znači za ovakvu sredinu, jer je postavlja rame uz rame s normalnim, modernim, ekološki i na svaki drugi način osviještenim centrima 21. vijeka.

Ali, ne lezi vraže. Desilo se nešto što baca novo svjetlo na našu metropolu i njene stanovnike. Ovaj put, vlast je učinila sve što je bilo do nje, pogasila svjetla u ono malo simboličkih institucija i spomenika koji na početku 21. vijeka simboliziraju grad, a ostatak posla trebalo je da odrade građani. A građani su – budimo blagi i nježni u ocjenama – zakazali. Podbacili. Nisu dorasli veličini akcije. Nisu shvatili njen značaj. Ignorirali su njenu ljepotu. Ne tiču ih se ni planeta, ni ekologija, ni umiruća priroda.

Mogli bismo to postaviti i ovako. Vrlo smo sentimentalni kada su naše patnje u pitanju (za vrijeme opsade urlali smo ostatku svijeta: “Dok se vi borite za prava pingvina, ovdje ginu ljudi!”), ali strahovito nas zaboli kompletan reproduktivni aparat za patnje i boli drugih živih bića. Nema u nas saosjećanja ni koliko za jedno jadno, nevino, napaćeno pingvinče. Postoje ljudi koji kažu: “Dok mi gasimo svjetlo i štedimo struju, oni (oni, to znači – oni gore, na vlasti) kradu milione.” Svi su izgovori loši, a ovaj je stravičan. Prvo, oni su ovaj put odradili sve što je bilo do njih, a drugo, ti oni, taj mitski državničko-stranačko-religijsko-mafijaški konglomerat, postao nam je perfektan izgovor za sve što nismo uradili a trebali smo.

Bilo je tužno te noći, između 20:30 i 21:30, gledati glavni grad BiH okupan svjetlom. Ispade da nas samo Ratko Mladić i snaga njegovih VBR argumenata mogu natjerati da utrnemo sijalice. Evo jednog sramnog podatka: od 165 prozora, koliko ih je u tom planetarnom trenutku bilo u vidokrugu ovog novinara, 132 su bila osvijetljena. Mašala. Sarajevo i Sarajlije evidentno ne interesiraju globalni problemi, klimatske promjene, podizanje nivoa mora. Sljedećeg dana mediji su javili da su Indijci Vichal i Ruchika Sawantse, mladenci iz Mumbaija, brak sklopili obasjani svijećama, ne želeći čak ni zbog vjenčanja ugroziti akciju. A ovdje, orgije kućne rasvjete. Kao da je u tom neprimjerenom blještavilu bilo neke zluradosti: “Pa, eto, ako se već mora dizati nivo mora, onda nek se diže. Ali samo da se zna, prije nas će pod vodu i Opuzen, i Metković, i Čapljina, i oba Mostara, i Jablanica, i Konjic, i Pazarić. A ni Hadžići se neće provesti dobro.”

Neshvatljivo je i duboko ignorantsko nepristajanje Sarajlija na globalnu akciju. Nešto što se otprilike zove Sarajevo i samo je izloženo ozbiljnim ekološkim problemima. Zrak je zagađen već decenijama. Grad se grije skoro osam mjeseci godišnje, a postotak čvrstih goriva u tom zagrijavanju je znatan. Automobilski park je tako star da sve što se u njega natoči kao gorivo, iz njega izađe kao zagađenje. Zelenih površina sve je manje. Jedna od težih zabluda glede glavnog grada BiH je da će njegovi građani, budući su i sami prošli nezamislive patnje, pokazati više saosjećanja za druga bića i više razumijevanja za globalne probleme. Pa bar smo mi kompetentni po pitanju nesreća. E, ovako stvari stoje: što se tiče tuđih bolova i našeg saučestvovanja – pišite propalo. Ne saosjećamo ni sami sa sobom; kada se obilježava godišnjica Markala, mjesta na kojem se dva puta desio neizrecivi užas, na polaganje vijenaca dođu gradonačelnik s pripadajućim članovima kabineta i dežurni novinari iz gradskih rubrika.

A kad govorimo o razumijevanju globalne situacije, pa mi nikada nismo vidjeli dalje od vlastitog nosa. Civilizacijska zrelost jedne sredine mjeri se stupnjem njenog razumijevanja drugih bića, količinom saučešća i angažmana povodom tuđe nesreće. A tu baš i ne kotiramo najbolje. Napuštene pse ubijamo. Mačke šutiramo. Ili im u otvore guramo eksploziv i onda snimamo ta unakažena stvorenja, s radošću svjedočeći njihovim mukama. Prosjake tjeramo. Homoseksualce prebijamo. Djecu zlostavljamo. Starce odbacujemo. Žene maltretiramo…

A i kada smo plemeniti, nekako to ne znamo iskazati na pravi način, nego uvijek posegnemo za pogrešnim argumentima. Onomad, diže se strašna dreka zbog groznog nasilja nad životinjama: neki su dječaci napuckali svog pit bula na nezaštićenog psa lutalicu. Svjesniji dio grada je žustro reagirao, alarmirani su svi, od policije i medija do pravosudnih organa, ali ta je akcija u startu imala etički hendikep: njen lajtmotiv bila je tvrdnja da je nasilje nad životinjama uvertira u nasilje nad ljudima. Dakle, mi smo se ovog zlostavljanja užasavali zbog toga što bismo i sami jednog dana mogli postati žrtve istog nasilja i istih nasilnika, a ne zato što je jedno nevino, nezaštićeno stvorenje, pas lutalica, bilo izloženo stravičnim bolovima. E, tu dolazimo do onog slučaja s pingvinima. Samo mi zaslužujemo saosjećanje, solidarnost i akciju. Ostala bića, manje-više, nisu vrijedna takvog angažmana.

Pa, kad je već tako, zašto onda da gasimo svjetlo? Ovdje je ionako i dalje na snazi viševjekovni mrak. Pomrčina od koje se ledi krv u žilama.

piše: Ozren Kebo / gracija

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *