Pristankom na uskraćivanje osnovnog prava na izražavanje mišljenja, u punom obimu, bez brisanja makar jedne riječi, a kamoli cijelog jednog sastava, stapaš se sa razgaćenom gomilom i nastavljaš kao dio nje. Gubiš kredibilitet kod publike koja te iščekuje na dogovorenom mjestu, u dogovoreno vrijeme
Zablude se raspršavaju svakim danom. I to je dobro. Spoznaja zablude je koliko god bolan istovremeno i predivan osjećaj olakšanja. Ne bi valjalo da čovjek cijeli život vjeruje u iste stvari i ljude jer bi pao u napast dogmatizma odakle, znamo, nema baš lakog izlaska, ako ga ikako i ikad ima. Osnovni principi su ok, ali idealizovanje je dokazano uvijek pogrešno. Niko nije savršen pa makar se češljao na trajnu i tu imamo bezbroj primjera.
Biti aktivista bilo čega normalnog u ovom trenutku je zaista smješno i protivi se zdravom razumu kakav bi taj aktivizam trebao da propagira. Nekad poprilično realizovana svijest je odavno umrtvljena nedostatkom pravila ponašanja i nedovoljnim osnovnim znanjem i obrazovanjem. U takvom stanju nije normalno tražiti od zainteresovanih da shvate svaku lirsku metaforu, da ne čitaju svaku jebenu riječ bukvalno i da, osim ako je drugačije naznačeno, u literarnim djelima poput komentara ili popularno kolumni ne hvataju čovjeka za svaku tačku i zarez, jer uvijek postoji neki sitno tipkani tekst i “trenutak momenta” u kojem je sve to nastajalo. Danas, biti pametan i misliti sebi dobro znači odustati od uvjerenja kako nije normalno savijati se pred svakim udarom vjetra. Sposobnost eskivaže pošto-poto, smatra se prednošću u odnosu na zaustavljanje pucanja kičme. Dokazali su nam svi ti revolucionari da je sasvim normalno vremenom preći na stranu protiv koje su se borili i početi raditi ono što svako radi, gledati isključivo vlastiti interes i davati banku za preporučenu igranku. Borba za tamo neka prava, bolje društvo, prije svega slobodu djelovanja i mišljenja je marginalna pojava i kao takva sasvim obesmišljena.
Da rečeno nije nimalo bespametno dokazuje razočarenje koje je upravo pogodilo aktivistički blok na ovim prostorima. Nedosljednost koja je još jednom dokazala da se protiv jačih ne može, a po svoj prilici i ne treba. Potreba za prisutnošću, pa makar se prodao obraz. Hljeb na stolu je najčešće opravdanje gutanja gorke knedle odricanja od vlastitih ubjeđenja. Ne treba širiti dalje od toga i pozivati se na famoznu ljudsku “emociju za filing” poput sujete. Dovoljno se zadržati na tom hljebu koji garantuje nastavak prisutnosti, pa makar on bio sasvim drugačiji od sanjanog.
Za ideale ginu budale, shvatio je izgleda i Boris Dežulović. Ne tako davno su mu banjalučke Nezavisne prekinule saradnju zbog tobožnjeg pregrupisavanja, a hodajući mozak zna da se radilo o strahu od Milorada Dodika o kojem je Dežulović pisao… pa ne baš afirmativno. Razvikaše se slobodarska usta: eto vidiš, ta Srpska, da joj Srpsku sasve Dodik Miloradom. Prekinu se objeda nakon što Dežulović krenu pisati za sarajevsko Oslobođenje, “posljednji bastion slobode mišljenja” u dnevnoj štampi glavnog pravca. Iščekivali su se četvrtci, da se sazna šta je tom famoznom Koži naumpalo u neka doba. Dijelili su se ti tekstovi šakom i kapom, a onda klapna. Došao je taj “crni četvrtak” kada je puku žednom Dežulevićeve visprenosti javljeno da u Oslobođenju neće biti objavljen tekst o vračevima i vodi. Nevjerica je zavladala Balkanistanom. Zar i Oslobođenje? Internet portali ne časiše časa, krenuše u napad debelim naslovima “Tekst koji je Oslobođenje odbilo da objavi”. Uzburkala se javnost koja je “konačno shvatila” svu tragediju postdejtonskog tajkunskog izdavaštva. Ovaj put se nije išlo predaleko, tek jedan, Šestanov, tekst o cenzuri. I to je bilo to. A onda dođe novi četvrtak i u istom Oslobođenju koje je cenzurisalo autora, pojavi se novi tekst istog tog autora – Dežulović Borisa. Nova nevjerica. What a fuck? (eng. Šta, ba, jebote?). Zar i ti, sine Borise?
I tako. Drag mi bi Dežulović. Još od “ViVa LuDež”, preko “Ferala”, pa do “Bljeskova Ovoga i Onoga”, nekad redovno, nekad naknadno, pratio sam njegove objave, uživao u specifičnom humoru i hrabrosti da često šamara koga je trebalo i u ne baš idealnim uslovima. Bilo je stvarno lijepo pročitati rečenice koje sastavi. Nerijetko su nam se poklapali stavovi o svim tim društvenim pojavama. Ali s odbijanjem borbe protiv cenzure nikako ne mogu da ga pomirim, niti da opravdam bilo kakvim izgovorom. Ne znam u ime čega se može, čak i smije, pogaziti jedan od osnovnih principa postojanja, u ovom kontekstu odbijanje bilo kakve cenzure, zabrane, ukidanja. To je nešto oko čega nema rasprave. Kao što je pravo na život osnovno pravo, tako je i pravo na djelovanje osnovno pravo i ne može ti neko ko ti uskraćuje to pravo nakon takve akcije i dalje biti partner. Prosto, to je protivno zdravlju.
Ali, pojeo nas je izgleda sve redom novac, taj jedini bog kojeg 99% Zemljana apsolutno i bezuslovno priznaje. Preuzela je ta nenadjebiva želja, možda i potreba za makar i uslovnom prisutnošću. Pristankom na uskraćivanje osnovnog prava na izražavanje mišljenja, u punom obimu, bez brisanja makar jedne riječi, a kamoli cijelog jednog sastava, stapaš se sa razgaćenom gomilom i nastavljaš kao dio nje. Gubiš kredibilitet kod publike koja te iščekuje na dogovorenom mjestu, u dogovoreno vrijeme. Što je gore, gubiš sebe i ono što si samom sebi predstavljao, naravno ako jesi ono za što si se predstavljao. Gutaš sve što ti se dadne i ne protiviš se ničemu. Koga interesuje takva vrsta opstanka, ko ga takvog hoće, eto mu ga. Ja neću.