Arnela Odžaković: Još nisam svjesna šta se desilo

Arnela Odžaković, BiHNa dalekom Tajvanu, na 8. svjetskim sportskim igrama, sarajevska karatistkinja Arnela Odžaković stala je na pobjedničko postolje. Zlatnu medalju proslavila je s rodbinom, s kolegama iz Karate kluba Bushido, a jedan od prijatelja napravio je u njenu čast tortu s crnim pojasom. Još uvijek sređuje utiske s takmičenja, govori o privatnim planovima i prvi put javno, u razgovoru za Graciju, najavljuje skori kraj sportske karijere.

Od osme godine Arnela Odžaković trenira karate, od dvanaeste se takmiči i putuje svijetom, od četrnaeste sama zarađuje, s 26 godina ima preko 150 medalja osvojenih na domaćim i međunarodnim takmičenjima i završen Fakultet za sport i tjelesni odgoj! Sportskim uspjehom potvrdila je samoproklamovani životni izazov: biti najbolji u poslu kojim se baviš!

Poslije Svjetskih sportskih igara na Tajvanu, gdje je osvojila zlatnu medalju, poželjela je predah od svega. Odlazi u Zaostrog, a onda ponovo slijede dugi i naporni sati treninga i priprema za dva važna takmičenja u karateu sljedeće godine: evropsko prvenstvo u Atini i svjetsko u Beogradu. Ta 2010. godina ujedno će označiti i kraj aktivne sportske karijere najuspješnije bh. karatistkinje Arnele Odžaković. To je odlučila sama. Budući dani, kako kaže, neće je odvojiti od omiljenog sporta. “Namjeravam osnovati karate klub i stečeno znanje prenijeti na mlade. Karate je najmasovniji sport u BiH i od tog rada se može živjeti.”

Zlato ruši loše prognoze
Tri Evropljanke našle su se na pobjedničkom postolju 8. svjetskih igara u tajvanskom gradu Kaohsiungu, a prva i najbolja, bh. predstavnica Arnela Odžaković, u trenutku dok je svirala himna, a njen lik dominirao velikim videozidom, osjećala se zaista posebno. “Mislila sam, kako to ja na vrhu, pobjednik iz tako male države u kojoj nemam gotovo nikakvu podršku, s tako teškim uslovima za rad, a ispod mene takmičarke koje se profesionalno bave karateom i žive od tog sporta?! Željela sam da budem na pobjedničkom postolju, osjećala sam se kao heroj i bila ponosna na sebe”, iskrena je Arnela. Kaže da ni nakon finalne pobjede nad Francuskinjom još nije svjesna šta joj se desilo na Tajvanu, a važnost zlatne medalje za nju je i veća, tim prije što joj je prethodilo teško razdoblje liječenja kičme, koju je prije devet mjeseci povrijedila na treningu. Nije smjela duže ni stajati, ni hodati, ni sjediti, liječnici su mislili da više neće ni potrčati, a pogotovo se baviti karateom.

Uz fizikalnu terapiju i lijekove, Arnela se oporavila, a kad je opet obukla kimono niko nije bio sretniji od nje. I pred samo takmičenje osjećala je jake bolove u nožnim mišićima, ali nije ni pomislila da odustane. “U meni je proradio bosanski inat, rekla sam sebi i drugima: kad sam tu, na svjetskim igrama, želim i igrati. Organizatori su se čudili, nisu mogli vjerovati da postoji takva volja i želja. Moji treneri su mi govorili, nakon što sam pobijedila Njemicu i ušla u finale, znaš, sad imaš medalju. Osjetila sam da mi nije dovoljno da budem druga, silno sam željela zlato.”

Zemlja na skuteru
Povratak s otoka, iz zemlje s dva miliona stanovnika, povratak iz Kaohsiunga, grada lijepe arhitekture i hramova, nije Arnelu lišio snažnih dojmova. Puna je utisaka o takmičenju i takmičarima iz cijelog svijeta, oduševljena je disciplinom i korektnošću publike, u dvorani se, kaže, ni muva ne čuje, jedino će tokom meča odjekivati dugotrajno vaauuuu – ukoliko karatist dobije poen. I to je sve! “Mnogo sam putovala, ali ono što sam doživjela na Tajvanu nisam nigdje vidjela. Nevjerovatna je ljubaznost tog naroda, raduju se što vide ljude druge rase, na svakom koraku se trude da pokažu dobrodošlicu.”

A kad je sve dobro razgledala, nazvala je Tajvan zemljom skutera i klima-uređaja. “Njihovim ulicama dnevno prođe najviše pet auta. Svi voze skutere! Cijela porodica je na skuteru. Kad se otvori semafor i masovno krenu, to je fantastičan prizor i nisam mogla odoljeti da to ne snimim. Klima im je teška, ne zbog vrućine, već zbog strašne vlage, svuda drže klima-uređaje.” Odlazak na jezero Lotus joj je pružio trenutak slave i pobudio razmišljanje o sportu kod nas i u svijetu: “Na Lotus sam ponijela zlatnu medalju jer sam se htjela slikati. Čim su to ugledali, ljudi su mi prilazili, tražili autograme, željeli su dotaći medalju. To je prelijep osjećaj. Osim mene, iznenadila se i naša ekipa trenera, Erduan Kafedžić, Admir Muminović, Ismir Jusko i Dragoslav Dojčinović, svi smo se osvrtali misleći da je u pitanju skrivena kamera! Sve sam upoređivala s nama. Na Tajvanu i prosječni sportisti imaju privilegije kao i u svijetu, a ovdje, ne samo ja, već nijedan sportista nema ništa. Pogotovo u borilačkim sportovima.”

Čestitke ćute dugo
Vodeća bh. sportašica tokom posljednje četiri godine ne izbjegava reći da joj niko od zvaničnika, osim matičnog kluba Bushido i Općine Novo Sarajevo, u kojoj je vijećnik, nije ni čestitao na uspjehu, a ovog ljeta osvojila je dvije medalje za samo mjesec dana. Pitala je sebe i pod tuđim nebom odakle joj motiv za sportsku karijeru. “Možda će s moje strane biti neskromno, ali u istoriji BiH niko nije napravio ovakav uspjeh. Nikad me se niko nije sjetio u gradu, ni pozvao, nikad nisam ušla u Ministarstvo kulture i sporta. Da sam gledala na podršku države i koliko ima sluha za mene, ja bih se još prije nekoliko godina prestala baviti sportom. Sto puta sam se i sama pitala – gdje je moj motiv i šta ja imam od svega?!”

Dama na tatamiju
Arnela za Graciju prvi put javno govori da će sljedeće godine okončati sportsku karijeru, i to nakon učešća na velikim takmičenjima u Atini i Beogradu. Namjerava osnovati karate klub, želi se i zaposliti, ima i privatne planove. S Arnelom smo razgovarali dan uoči vjenčanja njene pet godina mlađe sestre Dženite, a kod kuće se očekivalo, iskreno kaže, da će se najprije udati ona. “Mene je nosio sport, želja za igrom. Sportistima je teško naći nekoga. Čula sam često prigovor ‘opet takmičenje’ ili ‘opet trening, a za mene nemaš vremena’, a ja to ne volim.” Već neko vrijeme izvrsno se osjeća uz momka Sanina, vežu ih, kako kaže, sport i razumijevanje. Ova djevojka iz generacije ‘83. izdvojila se sportskim uspjehom, a lijepim izgledom i držanjem razuvjerila je sve koji u karatiskinji vide Rambo ženu. “Vodila me želja da budem dama i na tatami podlozi i van borilišta. Veoma sam emotivna, a moja najveća mana je tvrdoglavost. Kad se uvjerim da sam pogriješila, kasnije djelom ispravljam grešku, ali nikad nisam mogla preko usta prevaliti izvini ili oprosti”, priznaje.

piše: Živana Jovančić
foto: Nedim Trtak

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Arnela Odžaković: Još nisam svjesna šta se desilo”

  1. zeno dugo te nisam vidjela ,,svaka ti cast sve najbolje ti zelim od srca….

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *