Auto test: Narodno vozilo “Rapid TDI 2000”

Dugo sam se bavio mišlju koje bi to prevozno sredstvo bilo idealno za naše podneblje kao i narod koji je već doveden na sami rub plača gledajući silne Mečke, Bendže, Trice, Četvrtice, Petice, i ostale “ice” kako se onako jebački novi, skupi i žestoki šepure našim supermodernim cestama, ulicama, pa i mahalama.

Nakon podužeg razmatranja situacije, a uzimajući u obzir opšte stanje u zemlji i regionu, platežnu moć svakog od nas i na kraju mogućnost prolaza na vozačkom koja je ravna dobitku na lutriji, odlučio sam da je najisplativije, najdostupnije i uopšte najbolje izabrati baš vozilo o kojem ćete čitati nakon mog današnjeg testiranja.

RAPID TDI 2000Tehničke karakteristike:

RAPID TDI 2000
– Oznaka “TDI” – Trebalo bi Da Ide
– Oznaka “2000” – “u serijskoj proizvodnji od dvijehiljadite”.)

Model: RAPID TDI 2000
Zapremina motora: Zavisno koliko ko može povuć'/pogurat’
Snaga motora: Jedna konjska snaga (korisnika)
Maksimalni obrtni momenat: Dok se točak ne zapuši
Kočnice: čonovi na korisnikovim cipelama (što deblji to dugovječniji)
Gume: Jedna guma na napuhivanje
Dužina/Širina/Visina: 1127/72/59 (odokativno)
Težina praznog vozila: Mogu se podići i držat’ minut-dva
Maksimalna zapremina vozila: 21 kaRnister od po pet litara
Maksimalna zapremina rezervoara: Ekvivalentno zapremini vozačevog želuDca
Maksimalna brzina vozila: Ekvivalentno maksimalnoj brzini korisnika podijeljeno sa otežalnim momentom mase vozila
Ubrzanje (0-12 km/h): 4,3 sekunde (u uskoj vezi sa fizičkom formom korisnika)
Potrošnja goriva: Nije mjerena količina iscjeđene likvidne materije kao ni otpadne materije olakšavanja korisnika nakon vožnje
Cijena (prava sitnica): Petobanka (ima i po trijes’ kod Tufine garaže)

Osnovna oprema:
– prirodni samopodešavajuci klima uređaj (zavisno od vremena, možete dobiti i prirodno kišno tuširanje)
– sigurnosni jastuk (ako mati da jastučnicu)
– osvjetljenje – svijeća za mrak
– osiguravanje prtljaga – špaga ili kanafa
– lijevi retrovizor za preticanje na otvorenom putu

Dodatna oprema (uz doplatu):
– navlake za ručke u dvije boje
– cegerlauf sa prebojem na nosivoj osovini točka
– perja za sigurnosnu jastučnicu (duplo punjenje)
– radio Ilijaš marke “Oraoâ” sa zvučnikom za oko vrata
– maglenjak – dinama sa ponija
– boca s kisikom za duže ture
– desni retrovizor

Prvo što upada u oči pri susretu sa ovim vozilom je zavidan prtljažni prostor koji proizvodač u startu nudi. To bi se moglo nazvati i jednom od glavnih odlika. Pomenuti prostor smo ispunili 21 kanisterom od po pet litara vode napunjenim dozvoljenom količinom dragocijene tečnosti (kako je i navedeno u tehničkim podacima ovog vozila).

Zajedničkim snagama smo zabilježili generalno stanje vozila, da bih ja pristupio vozilu, provjerio špage i kanafe kojima sam osigurao teret u prtljažnom prostoru te, prema stručnoj preporuci, duboko udahnuo objeručke hvatajući ručke koje sam nemalim naporom pridigao zajedno sa zadnjim krajem vozila, hrabro prkoseći sili zemljine teže.

Krenuo sam u osvajanje rute koju sam odabrao za ovaj test (kružna relacija Baščaršija – Dalmatinska – Logavina – Baščaršija). Pošao sam sa tramvajske stanice Baščaršija. Uspješno napredujući, nailazio sam na raznorazne prepreke kao što su razne vrste rupa, tramvajske šine, nesavjesni vozači i još nesavjesniji pješaci. Samo zahvaljujući ličnoj neustrašivosti, ličnom zalaganju i uvježbanoj eskivaži uspio doći do prvog odmorišta.

Vječna vatra

Došavši do Vječne vatre sjeo sam na sam objekat – Vječnu Vatru – koja je zbog kvara bila bez vatre, dakle samo vječna. Izdvojio sam jedan od kaRnistera iz prtljažnog prostora i umio se sadržajem tj. vodom te svojski potegao iskapivši sadržaj kanistera kako bih ugasio žeđ koja me morila.

Nakon kratke sedmominutne stanke nastavio sam osvajanje maršrute. Pet do šest metara prije semafora kod Čeke, gdje sam trebao skrenuti desno u Dalmatinsku malo sam povećao brzinu, kako bih agresivnije ušao u krivinu i provjerio kako se vozilo ponaša u oštrijim krivinama. Vozilo je, na moje iznenadenje dobro podnijelo prvu krivinu na testu tek neznatno se naginjući u lijevu stranu dok sam desnu ručku potiskivao prema dole (nije baš servo, al\’ mota). Tada sam ga, znajući da je predamnom veliki uspon, nagario što sam više mogao.

Dalmatinska

Dok sam osvajao Dalmatinsku iz mene je kipilo na sve strane, a slučajni prolaznici su me ohrabrivali da ustrajem u nakani uz urnebesan osmjeh na licima. Tokom uspona uz uspon vozilo se ponašalo sasvim mirno i bez trzavica. Na vrhu Dalmatinske sam opet primjenio skretanje udesno, potiskujući desnu ručku prema dole. Potrebno je napomenuti kako je ovaj put skretanje moralo biti izvedeno malo većim lukom. Nakon savladavanja krivine sa ogromnim olakšanjem sam nastavio pored Doma Izviđača. Iz zgrade Doma, koji je sad (valjda) škola za maloljetna lica, mahala su mi razdragana dječica, prateći me pogledima, veselom grajom, cikom i vriskom. Isto se desilo i prilikom prolaska pokraj zgrade škole KŠC-a. Vozilo se, na relativno ravnom terenu, ponašalo mnogo bolje nego uzbrdo. Na kraju ulice sam skrenuo lijevo laganim potiskanjem lijeve ručke prema dole i otišao do Bujruma, gdje sam od sponzora dobio plaćeno punjenje rezervoara.

Bujrum

Parkirao sam tik uz vrata obezbjeđujući točak ručnom kočnicom (kamen nepravilnog oblika). Da ne ulazim u detalje, pojelo se, popilo se i bilo se spremno za nastavak testa. Poprečnim ulicima, a kako bih ispitao ponašanje vozila u ekstremnim uslovima, spustio sam se do Leze Perere i mogu reći da se vozilo ponašalo iznenađujuće dobro.

Na moje nemalo iznenađenje, nakon savladavanja prolaza kroz stambene zgrade, gdje mi nije bilo potrebno korištenje osvjetljenja (obzirom da sam koristio model vozila sa osnovnom opremom, iskoristio sam svijeću), dočekale su me stepenice. U neku ruku mi je bilo i drago, jer sam mogao isprobati ponašanje vozila i u terenskim uslovima. Prema stručnoj preporuci zaokrenuo sam vozilo za 180 stepeni i rikvercom krenuo u savladavanje stepenica. Jednu po jednu. Na vrh stepenica sam opet okrenuo vozilo prednjim dijelom naprijed i sjeo na gelender da odmorim izdvajajući još jedan kaRnister koji sam potom eksirao. Mogu potvrditi da je vozilo izdržalo još jedan test, ovaj put ipak postajući nešto teže za vožnju. Nakon osmominutne pauze opet sam prionuo ispunjavanju zacrtanog.

Logavina

Na kraju ulice gdje se ista uljeva u Logavinu popraćen sam pažnjom iz Ambasade Republike Češke. Gledali su me potpuno sjebanim pogledima (ko da nikad u životu nisu vidjeli civare).

Opet sam prošao pored jedne obrazovne ustanove gdje su se razdragana dječica okupila oko mene, ushićeno se derući: “Evo Pinje! Vidi Nurije! ‘dje ti je limun?!â”. Nisam baš shvatio ove poruke i pitanja malđeg naraštaja ali sam na trenutak zastao dijeleći im osmjehe, na što su oni burno reagovali bezglavo bježeći na sve strane ostavljajući mene i moje vozilo u uzajamnoj nedoumici. Ne dadoh se zbuniti te nastavih testiranje vozila.

Ulomljenica

Sa dubokim uzdahom sam konstatovao da je predamnom jedna od najtežih prepreka ove maršrute. Čekala me skoro nepremostiva – ULOMLJENICA. Majko draga, što je ta ulica strma, k\'o niz nos, a još se i kliže po onoj uglancanoj kaldrmi prosutoj još za turskog vakta tako da se baš nisam mogao pouzdati u svoje kočnice. Srećom, pronašao sam kompromisno rješenje. Naime, po sredini ulice su nekad išli gelenderi koji su u proteklim “nemilim događajima” izrezani i razgrabljeni za postavljanje divljih plinskih vodova ali su od njih ostali patrljci tako da sam se, zabijajući petu u njih, lagano moglo spuštati niz ovu nemalo opasnu ulicu, što sam i učinio, dok me nekooperativno vozilo bjesomučno vuklo niz padinu. Na dnu ulice me je dočekao Namko na vratima svog granapa bacajući mi paket papirnih maramica da obrišem znoj s čela.

Konstataovao sam da se vozilo čudno ponaša na padinskim dijelovima maršrute ali sam to pripisao manjkavosti vlastite (konjske) snage.

Patke, konačno

Nakon savladavanja bezmalo naporne Ulomljenice skrenuo sam desno laganim potiskom desne ručke i sasvim ležerno, zviždučući, sa priličnim olakšanjem sam prevalio dio puta koji je nizbrdo ulicom Safvet bega Bašagića vodio sve do ciljne ravnine u Patkama, na (Baš)čaršiji.

Stigavši u Patke kod Brace – vulkanizera sam ispitao pritisak u gumi i uopšte se informisao o stanju vozila.

Evo i rezultata:
– pritisak u gumi je bio tek neznatno manji od početnog,
– varovi na konstrukciji su malo popustili, ali mogu još,
– ležište točka se olabavilo, ali pritezanjem okastom 15-kom smo sanirali olabavljenost.

Generalno stanje vozila – zadovoljavajuće.

Nakon ovog testa mislim da više nema dvojbe. Jeftino je, kabriolet je, relativno pouzdano, ne troši, zdravo za liniju, a za dijelove (kakve djelove?) nemate brige.

Napomena: Ekipa koja je slikom popratila ova događaj je ostala “na kafi” u ‘Bujrumu’ na Bjelavama.

piše: Nermin Čengić

Tekst je originalno objavljen u sarajevskom satiričnom sedmičnom listu ALČAK, (izašlo 20 brojeva, od januara 1999. do juna 1999. godine).

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Objavljeno u Nekategorisano

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *