Barke, zviri i sirena Lejle Ćehajić

Izložba skulptura pod nazivom BRODOVI, autorice Lejle Ćehajić, biće otvorena u četvrtak, 8. februara 2018. godine od 19 sati u sarajevskoj galeriji Java. Najavu izložbe priređuje Dijana Čustović u svom tekstu BARKE, ZVIRI I SIRENA – CIKLUS SKULPTURA LEJLE ĆEHAJIĆ, koji u nastavku prenosimo u cijelosti.

Brodovi, Lejla Ćehajić
Brodovi, Lejla Ćehajić

Skulpture novog ciklusa stižu kao logični razvoj ranijih i kompatibilni su nastavak Kopačakontejnera (2015) koncepta koji, u kontekstu angažirane skulpture, seže do instalacije Suprise! (GSU Duplex 10m2, 2010) i sukcesivno obuhvata, barem sve ono što je između i do sada, Lejla Ćehajić predstavila domaćoj publici. Tematsko vraćanje na socijalne elemente našeg lokalnog okruženja, iako u nešto decentnijem maniru, stvara prepoznatljivu atmosferu za potvrđivanje Heglove pretpostavke da su sve promjene proizvod duha svoga vremena. Prosto i kolokvijalno, jednostavnom genijalnošću uličnog grafita rečeno: „Nekad smo bili apatični, ali sad, baš nas briga za sve“.

Rađene u različititim tehnikama i izvedene kombiniranjem materijala (gips, tekstil, metal, staklo, užad, glina, kamen, papier-mâché, intepolirane dekorativne figurice, industrijski šarafi, matice) sa organskom strukturom komada naplavnog drveta, ove skulpture, njihova dinamičnost, insistiranje na sintezi ali i senzibilitetu svakog pojedinog materijala usmjerava ka Focillonovoj teoriji formalne vokacije, izvjesne predodređenosti materije, odnosno prirodnog oblika koji se prema svojim zakonitostima oslobađa i tako stvara nove forme.

U konceptu postavke, kao načinu ispitivanja ideje prostora i kreiranja vodenog beskraja, u nekoj vrsti fatalne ravnodušnosti, oblikuje se crtež u prostoru, koji u ritmičnom poetskom formatu, kroz materiju i čula stvara ekspresiju nekog univerzalnog svijeta u kojem se pretapaju mitologije.

Predstave vodenih plovila, različitih tipova, epoha i dimenzija, jezik će spontano i s punom snagom svog magijskog značenja, vjerovatnije prepoznati kao barke (univerzalni simbol putovanja živih i mrtvih) i lađe (simbol izdržljivosti i napora koji iziskuje plovidba), nego li kao čamce i brodove u kojima se, po inerciji, ide na penzionersko krstarenje ili prozaično, na pecanje.

Figure faune najvećih morskih dubina s onog mjesta koje zovemo Marijanska brazda, isti će jezik opet vjerovatno, uspjeti definirati kao čistu magiju, bez adekvatnog oblika, (nemani sa svjetlom na glavi!) jer je njihovo imenovanje kao Anglerfish, Đavolje ribe ili štajaznam, Gulper jegulje, u jeziku neudomaćeno i daleko najmanje koliko i sama brazda. Zato, a i zato što su to morska bića, a morski jezik je, kako već spada, ikavica, zajednički imenitelj koji ih lijepo i udobno objedinjuje onda jeste– zviri.

Lejline lađe, barke i zviri u svom naizgled minimalističkom jednostavnom i logičnom ponavljanju prikaza ostvaruju kvalitet i duh najboljih Montypythonovskih animacija i istu bizarnu atmosferu tragikomedije ali i neočekivano originalnu, suptilniju, senzualniju, u biti,žensku (i skulptorsku) verziju Terry Gilliamovog likovnog jezika. Naravno, sve skupa sa adekvatnom podlogom.

“everything carries
me to you,
as if everything that exists,
aromas, light, metals,
were little boats
that sail toward those isles of yours
that wait for me“
(Pablo Neruda, Si tú me olvidas – If You Forget Me)

Utjelovljeni u fizičkoj pojavnosti same lađe ali i figura koje u njima plove, a računajući na ranija iskustva i spoznaje posmatrača, otvaraju se i pojavljuju arhetipski oblici ljudskih sudbina, raznoraznih duša koje preko Aheronta prevozi Haron-Hadov splavar, kršćanskih predstava Đavola, u finim detaljima date pulene, bezbrojne ruke u grču vječnog posezanja, poderana jedra i odbačena vesla.

Učitavanje brojnih slojeva različitog simboličkog značenja u predstavljene oblike kreira novi element, koji nije bio naglašen unutar dosadašnjeg opusa umjetnice. Dok su raniji radovi i postavke upućivali na jedan trenutak ili jednu ideju – dosta često usmjerenu na osvještavanje činjenice ili koncepta, ovaj ciklus odlikuje jasno prepoznatljivi kvalitet, pripovjedačkog, skoro književnog narativa.

Satkan od potrebe da se preko materijala i univerzalno prepoznatljivih motiva, ostvari kompleksna slika, ciklus se otvara kao vrsta ikoničkog pripovijedanja, priče koja u maniru mita nigdje ne počinje, nigdje ne završava, samu sebe pripovijeda i prosto jeste.
Iako data u području našeg prostorno-vremenskoga iskustva, postavka sadrži kvalitet transcedentnog i zahvaljujući određenju autorice da svaki pojedini skulpturalni element usmjeri kao očuvanju njegove organske forme, ostaje stalno u cjelini nespoznatljiva.

Izvjesni preovladavajući efekt mračne konačnosti ostvaren samim pristupom materiji i pojačan, do sada nepoznatim, manirom umjetnice da uvijek prisutnu i dominantnu notu humora ovdje svede na minimalnu ekspresiju, ublažen je formom sirene, neke minderpuze s morskog dna, čije je pojavljivanjei otkrivanje unutar ciklusa, svojevrsni krešendo cijelog ostvarenja.

Sadržajno minimalizirana, potpuno eterična, hermetična i apsolutno neangažirana, data u elementarnim plastičnim cjelinama bojenog gipsa i kamena, ona prezentiranovu estetsku dimenziju posmatranja ukupnog rada i kroz osnovna određenja estetske ideologije o povezanosti ljepote, čulnosti, zadovoljstva, slobode i istine, stvara svijest o složenosti sopstvenog življenja ali bez ambicije da o tome saopšti išta više od upućivanja na vlastitu egzistenciju.

Kraljevski nezainteresirana, strahovito moćna, zadivljujuće plaha, upečatljiva, jasna, potpuno prirodna, u čvrstoći stava nepokolebljiva, ona se tehničkom izvedbom, pristupom i senzibilitetom, izdvaja kao primjer specifične osobnosti umjetničkog autorskog rukopisa.

Sasvim nezavisna od ostalih komponenti ovog ciklusa,sirena minderpuza, otkriva klasični manir sintetiziranja prirodnih elementata bez intervencije sa klasičnim vajarskim praksama i autentičnu spontanost stvaralačkog procesa.

Dijelovi ličnih razmišljanja, spoznaja i iskustva, implementirani u službi izvjesne narativne strukture i tretirani kao elementi u uslovima kontroliranih slučajnosti, predstavljaju svijet u kojem dominira faktor uslovljenosti i koji se pred posmatračem razvija u tekstualnu hroniku našeg vremena utjelovljenu u čvrstom mediju skulpture.

Bez obzira promatraju li se skulpture ovog ciklusa u cjelini kao trajni i složeni narativ, ili zasebno, kao sposobni, samostalni i od značenja slobodni segmenti, otkrivaju etape jedinstvenog umjetničkog puta u nastajanju. Kontinuirani razvoj likovnog jezika, opetovano uvođenje novih elemenata, stabilna postojanost kvalitete tehničke izvedbe, primjetna ali nenametljiva vjera u autentičnost vlastitog umjetničkog izraza, stalno traganje za vizuelnim prikazom koji u skulptorski materijal hvata savremeni trenutak, tematiziranje ljudske prirode, suvereno postavljanje novih tumačenja u prepoznatljive (uvijek iznova prazne!) znakove i hrabro stvaranje novih simbola konstante su skulptorskog jezika Lejle Ćehajić.

Promatran u standardnom hronološkom nizu i u svjetlu ukupnog dosadašnjeg opusa autorice, ovaj ciklus, prosto entuzijastično slika slojevitu predstavu jedne umjetnosti koja se neprekidno razvija, stalno transformiše i (još) uvijek ostaje sebi dosljedna.
Sve to uprkos tome ko smo i gdje živimo. Ili možda baš zbog toga. Uglavnom, istinska je umjetnost često sugestivna.

piše: Dijana Čustović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *